ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Euforija: seks, droga i šljokice

Jedan od boljih tvitova o HBO-ovom dramskom letnjem hitu glasi: „Euforija je kao Tri Hil umočen u šljokice i MDMA-u“. Međutim, nema tog sjaja i te droge koji bi mogli da dovedu artificijelnost Tri Hila i smelost Euforije u istu ravan

18. October 2019

Jedan od boljih tvitova o HBO-ovom dramskom letnjem hitu glasi: „Euforija je kao Tri Hil umočen u šljokice i MDMA-u“. Međutim, nema tog sjaja i te droge koji bi mogli da dovedu artificijelnost Tri Hila i smelost Euforije u istu ravan.

Najpre treba razjasniti pitanje publike tinejdžerskih serija: da li su one namenjene odraslima ili ipak generacijama o kojima govore? U slučaju Euforije, jasno je da se ona obraća (pretežno) starijoj publici. Ali bez obzira na to, ja bih, da sam sada tinejdžerka, poludela za ovom serijom. Osim toga što bez zadrške prikazuje golotinju, drogiranje, opijanje, verbalno i fizičko nasilje – dakle, svakodnevni život (ne samo) srednjoškolaca, koliko god prenaglašen – Euforija se ne libi da govori i o mentalnim bolestima, problemima zavisnosti, kao i o istopolnim odnosima, a to što je jedan od glavnih likova transrodna osoba – od koje se ne pravi društveno angažovani pamflet, nego se tretira na isti način kao bilo koji drugi lik – da ni ne pominjem.

Euforija se ovakvim nebojažljivim pristupom izdvaja ne samo u poređenju sa patetičnim, propovedničkim Tri Hilom i njegovim neubedljivim likovima koje glume prestareli glumci, nego i u poređenju sa dosta dobrim serijama kao što su Skins (prikazuje bristolske srednjoškolce bez cenzure, ali opet ne toliko eksplicitno kao Euforija), My Mad Fat Diary (govori o sličnim temama kao Euforija, premda na ulepšan način) i Seksualno obrazovanje (čiji su glavni likovi očigledan produkt autorkine idealizacije, a ne pravi adolescenti). Jedna od kultnih teen serija, Moj takozvani život, čak se i otvoreno pominje u Euforiji (glavna junakinja je gleda sa svojom sestrom), ali nju je „pregazilo vreme“, pa je zanimljivije gledati je kao dokument perioda u kome je nastala, nego kao nešto što iz sadašnje perspektive zaista zavređuje pažnju.

Međutim, nije ni Euforija savršena. Iako bi se mlađoj verziji mene dopalo neprezanje od mračnih strana života američke omladine, verziji mene koja piše ovu recenziju ne dopada se način na koji se o tim mračnim stranama govori. Po mom mišljenju, prva epizoda (od ukupno osam) je najslabija, zato što još uvek ne poznajemo likove i zato što insistiranje na eksplicitnosti radi eksplicitnosti samo proizvodi efekat šoka umesto da bude u funkciji pripovedanja. Ta infantilna težnja ka šokiranju publike će splasnuti sa dubljim upoznavanjem likova, a svaka epizoda posvećena je jednom od njih, kao u seriji Skins.

Ne dopada mi se voice-over naracija protagonistkinje Ru (koju zaista dobro tumači Zendaja) jer mislim da je neke stvari bolje pokazati nego kazati. Naracija u offu nije netipična za serije o tinejdžerima i koristi se u većini koje sam do sad pomenula. Ali, iako se može reći da u Ruinom slučaju monologiziranje o životu deluje (naj)prirodnije budući da je ona zavisnica koja pati od mentalnih bolesti, pa je samim tim introspektivnija od prosečnog adolescenta, ne mogu da zanemarim jasan utisak da kroz njen ciničan i ironičan manir progovara tridesetčetvorogodišnji autor serije, Sam Levinson, a ne sedamnaestogodišnja cura iz predgrađa Los Anđelesa. Na kraju krajeva, svaka opšteprihvaćeno kvalitetna serija (npr. Porodica Soprano, Žica, Ljudi sa Menhetna, Čista hemija, Šest stopa pod zemljom) sigurno bi bila gora da je korišćen postupak voice-over naracije (Flibeg npr. koristi direktno obraćanje kameri, što je nešto sasvim drugo).

Još jedna stvar koja mi se nije dopala je to što, premda bliže upoznajemo isprva stereotipno uvedene likove (Nejt i Medi nisu samo srećni par kome svi u školi zavide, Ket sa viškom kilograma nije samo nesigurna bucka, Mekej koji pokušava da uđe u bratstvo na koledžu nije samo glupi američki fudbaler, itd.), oni nisu dovoljno humanizovani. Odlično je to što su prikazani opresivni uticaji roditelja i to kako otac ili majka svojim (ne)očekivanjima može da upropasti rođeno dete. Odlično je i to što se uspostavlja kritika patrijarhalne kulture tj. njene pogubnosti po oba pola (ženskim telom se i figurativno i doslovno trguje od školskih klupa pa nadalje, a muške emocije se potiskuju po cenu narušavanja ne samo vlastitog mentalnog zdravlja, već i tuđe slobode). Sa druge strane, loše je to što su likovi skoro u potpunosti lišeni unutrašnje motivacije; većina njih postupa iz obaveze ili inata prema nekom drugom (npr. prema roditeljima) ili po inerciji. Čak se i seks kojim serija obiluje gotovo uvek koristi kao uspostavljanje dominacije jednog lika nad drugim, a retko kad kao nešto što oba ili makar jedan partner zaista želi. Ne znamo šta pokreće likove, čime žele da se bave, šta ih uzbuđuje, da li ih zanima išta u školi, da li imaju hobije. Znamo da dva glavna muška lika, Nejt i Mekej, imaju ambicije, ali one su neodvojive od njihovih očeva od kojih su ih i nasledili. Nejtova devojka Medi, međutim, zazire od poslova radničke klase isključivo zato što je njena majka kozmetičarka. Ru gleda rijaliti emisije, ali samo zato što vreme mora da popuni nečim, te ide linijom manjeg otpora (kako ona sama kaže: lakše je gledati rijaliti, nego čitati romane koji zahtevaju trud), a ne zato što to stvarno voli. (Ruina bezvoljnost možda ne iznenađuje zbog mentalnog stanja u kom se nalazi, ali to što neko ima bipolarni poremećaj ne znači da automatski gubi sva interesovanja zauvek.) Jedini iole individualizovan lik koji pokazuje ikakva stremljenja je Džuls. Ona ima prijatelje i van grada tj. škole u koju svi junaci idu, seksualne odnose koji nisu samo razmena moći (doduše, tek kad ode u drugi grad) i želju da se bavi modom. Kad se sve sabere, odnos junaka prema seksu je nešto što bi se moglo tumačiti kao autorov komentar glede današnje američke omladine, ali njihove uglavnom isprazne ličnosti pre su posledica nedovoljno razrađene karakterizacije.

Poslednju zamerku imam na nedostatak humora/vedrijeg tona. U surovom svetu Euforije, koji govori o generacijama rođenim uoči ili posle terorističkog napada 11. septembra, koji je skoro uvek tmuran i oduran – u kom Ruina mlađa sestra nađe Ru predoziranu u sobi nekoliko godina nakon što im otac umre od raka, u kom je Ruina jedina konstantna želja da se nadrogira toliko da obamre i prestane da oseća sve što je pritiska spolja i u kom su Ruini jedini pravi drugovi jedanaestogodišnji diler koji neće više da joj daje drogu na crtu i njegov stariji brat koji figurira kao Ruin terapeut (a sve ovo se otkrije već u prvoj epizodi!) – malo više (crnog) humora ne bi bilo naodmet. Nažalost, humor je ograničen na Ruine ironične opaske i pokoju smešnu scenu tu i tamo (mene je najviše kupio mikropenis u trećoj epizodi). Čak i najdepresivnija serija koju sam do sada gledala, Ostavljeni, ima svoje komične momente. U Euforiji nema mnogo otvoreno komičnih scena – uglavnom uz smeh ide i nelagoda ili zbunjenost – ali zato postoji nekoliko nadrealnih umetnutih scena, koje uz kameru i muziku predstavljaju preko potreban autorski pečat: u prvoj od njih Ru upriličuje tutorijal na temu kadriranja i slanja dick pics-a, u drugoj Ru i njena drugarica Leksi parodiraju izlizanu dinamiku detektivskih serija/filmova i treća predstavlja muzičko-plesni performans kojim se završava prva sezona. Čini mi se da bi bilo bolje da ima više ovakvih scena koje bi razbile uobičajeno defetistički tok radnje, ali videćemo da li će se one ustaliti u drugoj sezoni.

Imajući u vidu političku klimu u kojoj je nastala, Euforija ne može da na slepo optimističan način govori o mladima koji u stvarnom svetu umiru u školskim pucnjavama i bivaju maltretirani ako su drugog pola/rase/klase/veroispovesti/seksualne orijentacije/rodnog identiteta. Ali, koliko god da ova serija dobro prikazuje intenzivnost i iracionalnost tinejdžerskih doživljaja, kao i neumoran pritisak okoline na mlade, mislim da joj  fali još ljudskosti. Zato su Ru i Džuls najbolji deo Euforije, s obzirom na to da je odnos koji se razvija među njima, iako nepotpuno predočen, ipak autentičan i definitivno najubedljiviji. Vidimo dve osobe sa problemima koje su se srele u trenutku kada mogu da pomognu jedna drugoj, ali koje će time istovremeno sebi stvoriti nove probleme. Što bi rekao Hoakin Finiks kao Džoker: that’s life.

Čvrsto verujem da tinejdžeri zaslužuju seriju koja ih neće lagati i koja neće ulepšavati licemerje stvarnog sveta, ali takođe zaslužuju i seriju koja neće potcenjivati njihov potencijal i spremnost za dobrotu i lepotu. Ako vam se Euforija ne dopadne, gledajte ranije pomenute ornije alternative – Skins, My Mad Fat Diary i Seksualno obrazovanje, kao i Čudake i štrebere (TV izdanak Džada Apatoua o drugarstvu tokom osamdesetih u Americi), Derry Girls (živopisna komedija o tinejdžerima iz radničkih porodica Severne Irske devedesetih), Big Mouth (duhovita animirana serija, u ovom slučaju o poznim osnovcima, ne o srednjoškolcima) ili Američkog vandala (neočekivano uspeli miks parodije, dokumentarnog, kriminalističkog i coming of age žanra, tinejdžerske komedije, srednjoškolske drame i još mnogo toga). A ako vam se Euforija svidi, onda pospite simpatiju šljokicama i gledajte zajedno neku od gorenavedenih serija dok čekate drugu sezonu.

Tagovi:

Preporučeni tekstovi

Before Sunrise – 30 godina kasnije

Before Sunrise – 30 godina kasnije

Verovatno je svako mogao da izmašta da baš njemu može da se dogodi da ima da ubije vreme između letova u nekom evropskom gradu i da će iza ćoška naleteti njegov par s kojim može da rekreira ovaj film

Pratite nas na:

1 Comment

  1. Sara fara

    ZELIM DA SE ZAHVALIM ZENI DAMI I KRALJICI KOJA MI POMOGLA DA SPASEMO BRAK…EVO BROJA AKOM NEKOM TREBA +385/923813830 VIBER WCP

    Reply

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *