Fibi Voler Bridž (Phoebe Waller-Bridge) je engleska glumica, scenaristkinja i producentkinja koja je u prethodne tri godine kreirala dve zapažene TV serije, glumila u franšizi Ratovi zvezda (Solo: Priča Ratova zvezda), nastupala na Brodveju, a nedavno je izabrana i za scenaristkinju sledećeg filma o Džejmsu Bondu. Ove godine obe njene serije pokupile su hrpu Emi nominacija (TV pandan Oskara): Flibeg (Fleabag) čak 11, a Ubiti Iv (Killing Eve) „skromnih“ 9.
Flibeg je adaptacija istoimene monodrame u koprodukciji Bi-Bi-Sija i Amazonove video platforme. FVB je autorka i monodrame i TV serije, a i tumači glavnu ulogu u obe. Prva sezona Flibeg (6 polusatnih epizoda, emitovane 2016. godine) uvodi nas u život glavne junakinje koja se nalazi u prelomnom periodu. Nakon sukcesivnog gubitka dve njoj najvažnije osobe – majke i najbolje drugarice – junakinja prolazi kroz egzistencijalnu krizu koju produbljuje neodgovornim i autodestruktivnim ponašanjem. Jednakim intenzitetom srlja i u upitne odnose sa upitnim partnerima, i u konflikte sa porodicom, i u pogrešne poslovne odluke.
Međutim, ono što je ovde zanimljivije od same priče jeste način na koji je ona ispričana. Glavna junakinja probija četvrti zid, odnosno obraća se publici tako što govori direktno u kameru. Ovakav postupak obraćanja publici nije nov, u drugačijem vidu bilo ga je i kod Šekspira, npr. u Ričardu III, koji je bio inspiracija za Spejsijevu interpretaciju glavnog junaka serije Kuća od karata. Ali dok se Frenk Andervud publici obraća sa visine polusvečanim, a istovremeno i polusnishodljivim tonom, junakinja Flibeg publiku posmatra kao svoje saučesnike koji su joj jednaki. Prisniji odnos sa gledaocima dopušta sam žanr: Flibeg je komedija, a Kuća od karata dramska serija, i to sa političkom tematikom koja ne dozvoljava preterano emotivno ogoljavanje.
Probijanje četvrtog zida Flibeg ne koristi samo kao postupak približavanja priče publici, već i kao postupak karakterizacije. Kroz komentare koje junakinja upućuje gledaocima vidimo njen stav prema svemu što se dešava. Njene upadice su duhovite, brze i često sarkastične i autoironične, a sama FVB ih glumački fantastično isporučuje. Takođe, o životu junakinje, naročito onom unutrašnjem, saznajemo dosta iz informacija koje ona izostavlja kada nam se obraća. Kao što sa većinom drugih likova u seriji izbegava da razgovara o onome što je najviše muči, tako izbegava to da radi i sa gledaocima. Ali za razliku od likova unutar narativa, gledaoci prate junakinju iz scene u scenu, te mogu da rekonstruišu šta se sa njom dešava i da je bolje razumeju.

Pre svega je interesantno to što ona uopšte nema ime, iako ih većina glavnih likova ima (oni koji nemaju pravo ime imaju barem titulu, kao npr. njen otac ili kuma). Niko joj se ne obraća po imenu i njeno ime se unutar narativa nigde ne pominje, ali u scenariju je potpisana kao Flibeg (na srpskom bi to bilo „vreća buva“ ili „buvara“), što treba da se shvati kao još jedan vid karakterizacije, a otuda i naziv serije. Dakle, Flibeg je dopadljiva propalica koja se nalazi u raskoraku sa svetom, a i sa sobom, i ne zna kako da se ponaša u skladu sa tim. Ona pokušava da ostvari konekciju sa ljudima oko sebe, ali joj to ne uspeva. Izborom nezadovoljavajućih partnera kao da tu konekciju unapred sabotira, a njen odnos sa porodicom je još složeniji. Uštogljena sestra Kler ponaša se prema Flibeg kao da je dete i stalno joj deli naredbe, dok je njihov otac još više distanciran – čak i kada Flibeg u više navrata otvoreno pokušava da razgovara sa njim o onome što je pritiska, jedino čime joj on uzvraća su komentari o tome koliko Flibeg liči na svoju majku, a ne na njega, čime se produbljuje jaz između oca i ćerke. Situacija je još gora sa kumom (očevom novom partnerkom) i Klerinim mužem Martinom koji zapravo predstavljaju antagoniste u ovoj seriji. Jedina osoba sa kojom Flibeg uspeva da ima koliko-toliko iskren razgovor jeste bankar koji je intervjuiše u vezi sa poslovnom pozajmicom, što nam govori o tome koliko je Flibeg (ne)spremna da se poveže sa nekim.
Na kraju prve sezone dešava se nešto značajno: već pomenuto Flibegino obraćanje publici uspostavlja odnos međusobnog poverenja, ali to poverenje će postati narušeno kada dođe do pomalo melodramatičnog preokreta i zapravo shvatimo da je junakinja koju smo kroz prethodnih šest epizoda pratili ne samo zabrazdila u autodestrukciju, već i u destrukciju prema drugima. Ukratko, ispostavlja se da smo gledali avanture jedne relativno loše osobe, a ne samo problematične, nezrele i razmažene. Ovaj postupak nepouzdanog pripovedača preuzet je iz monodrame Flibeg koja ima isti rasplet: junakinja nastoji da zadobije publiku da bi je na kraju okrenula protiv sebe. Ovakva autorkina namera nije ništa revolucionarno, u seriji se takav preokret čak mogao i predvideti (verovatno u većoj meri nego u pozorišnom komadu). Naravno, umereno patetičan preokret na samom kraju prve sezone ne poništava prethodno uspostavljene adute, kao što je probijanje četvrtog zida ili nebojažljiv, neizveštačen, nezatucan, ali i duhovit odnos ženskih likova prema sebi, vlastitoj seksualnosti i telesnosti, koji podseća na odraslu, svedenu verziju serije My Mad Fat Diary, bez nepotrebnog preterivanja kao u Broad City i Tuca & Bertie ili provociranja javnog mnjenja kao u Devojkama. Takođe, tu je i druga sezona koju treba posmatrati u celini sa prvom.

Druga, a ujedno i poslednja sezona (još 6 epizoda, emitovane u proleće 2019. godine), počinje nešto više od godinu dana nakon događaja sa kraja prve. Dok u prvoj sezoni nije došlo do razvoja likova (jedino što se promenilo od prve do poslednje epizode je znanje publike), druga sezona nam predočava drugačiju Flibeg od one od pre godinu dana. Ova Flibeg je odgovornija (kafe u njenom vlasništvu konačno posluje kako treba), iskrenija i prema nama i prema sebi, osvestila je svoje štetne šablone ponašanja i trudi se da ih barem izbegne ako već ne može da ih izmeni.
Na početku druge sezone Flibeg nas bez okolišanja obaveštava da nas ovoga puta čeka ljubavna priča. Izvesna doza (auto)destruktivne nezrelosti ipak se zadržala u njoj jer je od svih ljudi u koje je mogla da se zaljubi „izabrala“ katoličkog sveštenika, ne baš najdostupniju i najprikladniju osobu za to. (Ovaj njen izbor uticao je i na odabir muzičke teme: eksplozivnim gitarskim rifovima iz prve sezone pridružuje se ozbiljniji horski aranžman.) Međutim, ono do čega ne dolazi u prvoj sezoni – povezivanje i ostvarivanje intimnog odnosa sa drugim(a) – dešava se u drugoj. Flibeg se postepeno menja i raste, čime se menja i njen odnos prema publici. Sveštenik je prvi koji primećuje da se Flibeg obraća nekome koga zapravo nema i time nama i njoj pokazuje da je on jedina osoba u Flibeginom životu koja je zaista poznaje i razume. Sa druge strane, obraćanje gledaocima se sada eksplicitno tretira kao postupak Flibegine karakterizacije: njoj ovaj govor u stranu služi kao odbrambeni mehanizam u nedostatku neke realne osobe kojoj bi se poverila. Koliko joj je važan odnos sa sveštenikom pokazuje i to što Flibeg odguruje kameru u sceni seksa – jasno je da želi da taj trenutak ostane samo između njih dvoje, ne želi da ga izvodi/performira za nas kao sve ostalo.
U jednom momentu u drugoj sezoni Flibeg odlazi na terapiju tokom koje u razgovoru sa terapeutkinjom nabraja šta sve ne funkcioniše i šta joj fali u životu. Međutim, ovo racionalno popisivanje grešaka u koracima nije ono što joj pomaže da bolje spozna sebe i oseti slobodu. To će joj doneti tek osvešćivanje i prihvatanje ljubavi prema svešteniku, ali i prema Kler, prema ocu, i konačno – prema sebi. Tek kada bude naglas priznala svoja osećanja prema svešteniku (i njemu, i sebi, i nama), dobiće nazad zaboravljeni/zapostavljeni deo sebe. I to je upravo trenutak samorazumevanja u kom će postati samoj sebi dovoljna i kada ćemo mi prestati da joj budemo potrebni – serija se završava tako što Flibeg odmahivanjem glave poručuje da više ne treba da je pratimo, a zatim odlazi sama niz ulicu dok kamera ostaje u mestu.
Postoji još jedan zanimljiv momenat na samom kraju. Sveštenik i Flibeg prikazani su kao slični likovi, oboje u borbi sa sobom. Njegova je možda još komplikovanija od njene jer se prelama kroz odnos prema veri. Međutim, ono što im oboma pomaže da izdrže tu borbu jeste ljubav: u njenom slučaju ljubav prema bližnjem svom (otac joj u poslednjoj epizodi kaže: „Mislim da znaš da voliš bolje od svih nas. Zato je za tebe sve tako bolno.“), a u njegovom ljubav prema bogu sa velikim B. Ipak, može se reći da je Flibeg prosledila teret samoidentifikacije svešteniku kao štafetnu palicu. Pre nego što se oprosti sa nama, prvo se rastaje sa sveštenikom, nakon čega se pojavljuje lisica koju Flibeg usmerava u njegovom pravcu. Lisice se pominju i pre ove scene; u jednoj epizodi sveštenik otkriva da ih se boji i da ima utisak da ga stalno prate. Mnogi lisicu tumače kao simbol njegovog samopreispitivanja, i u tom smislu nije slučajno što se serija završava baš tako. Sveštenika prati lisica, a Flibeg odlazi sa ukradenom kuminom statuom u ruci, koja pak predstavlja simbol njenog preispitivanja. Flibeg je shvatila za šta je sposobna – za ljubav uprkos svemu što može poći naopako – a sveštenik možda to tek treba da utvrdi.

U Ubiti Iv stvari su malo drugačije. U pitanju je dramska serija u produkciji Bi-Bi-Si Amerike, tačnije špijunski triler, adaptacija serijala romana Vilanel (Villanelle) Luka Dženingsa (Luke Jennings). Prva sezona (8 epizoda) emitovana je 2018. godine, a druga (još 8 epizoda) u proleće 2019. nedugo nakon druge sezone Flibeg. FVB jedna je od izvršnih producenata, vodila je proces adaptacije i bila glavna scenaristkinja u prvoj sezoni. Drugu sezonu prepustila je drugoj osobi, dok će na trećoj raditi treća, itd. Ideja je da svake sezone neka druga spisateljica bude glavna scenaristkinja što govori o tome da FVB za ovu seriju nije vezana u jednakoj meri kao za Flibeg čiju je svaku epizodu lično potpisala. Zbog ovog sezonskog smenjivanja kolovođa, ali i zbog broja epizoda, kvalitet je dosta labaviji.
Okosnicu radnje čine Iv Polastri (Sandra Ou/Sandra Oh), MI6 operativka koja pokušava da ulovi neuhvatljivog plaćenog ubicu koji je – netipično – ženskog pola (Džodi Komer/Jodie Comer). Iv u početku ne zna ni kako se ubica zove, zna samo njen nadimak: Vilanel. Vremenom joj ulazi u trag i saznaje više o njoj, kao i Vilanel o Iv. Tu počinje odnos mačke i miša tipičan za ovaj žanr, međutim, ipak malo drugačije mačke i malo drugačijeg miša. Ima sve više serija u kojima ženski detektiv traga za muškim ubicom/kriminalcem (npr. Pad, Dolina sreće, Povrh jezera, Ubistvo, Most), a znatno je manje onih o ženskim ubicama i kriminalcima (kao što su npr. Luter, Alijas Grejs, Grešnici). Broj serija u kojima muškarci gone muškarce ne treba ni pominjati. Dakle, ovo je jedna od prvih, a možda i prva, detektivska/špijunska serija o ženi koja juri ženu.

Iv i Vilanel prikazane su kao dvojni likovi: obe su inteligentne, impulsivne i teže samostalnosti, obe rade unutar nekog većeg sistema (Iv za MI6, a Vilanel za kriminalnu mrežu kojom iz senke predsedava tzv. „Dvanaestorica“) i direktno su podređene svojim šefovima koji obema predstavljaju roditeljske figure. Takođe, obe cene lepu i skupu odeću – moda je inače važan aspekat serija FVB, ali dok je u Ubiti Iv viši ekonomski status likova opravdan prirodom posla kojim se bave, mnogi kritikuju Flibeg jer prikazuje probleme više srednje klase koji za većinsku javnost nisu relevantni. (Pri tome se zanemaruje činjenica da serija kao Flibeg ne bi imala smisla kada bi govorila o junakinji koja ne može da priušti naizgled neograničeno ponavljanje istih grešaka.)
S obzirom na to da Ubiti Iv od početka uspostavlja dvojničku opoziciju junakinja, ne čudi što se brzo gubi distinkcija između toga ko koga lovi, a ko biva lovljen. Iv je ta koja želi da nađe Vilanel, ali i Vilanel želi da je Iv pronađe tj. ostavlja joj tragove kako bi se susrele. Obe su i ona koja juri, i ona koja beži: Iv želi da uhapsi Vilanel, ali ne želi da bude povređena/ubijena, a Vilanel želi da se nađe oči u oči sa Iv, ali ne želi da bude uhapšena. Iv je opčinjena Vilanelinom pameću, hladnokrvnošću i uspešnošću u ubijanju – ukratko, time što Vilanel vodi opasan život koji se ne može više razlikovati od dosadne birokratske svakodnevice u kojoj zatičemo Iv na početku prve epizode. Slučaj koji dobija, rešavanje niza zagonetnih ubistava i praćenje Vilanelinih koraka predstavljaju spas od običnosti kojom je Iv prethodno bila okružena.
Neobične okolnosti u kojima se Iv najednom zadesi uključuju i homoerotski podtekst igre mačke i miša sa Vilanel, ili bolje rečeno, igre mačke i mačke. Obe su fascinirane jedna drugom i svaka od njih želi da se dočepa one druge. Iv na početku želi da sazna što više o Vilanel i da je vremenom pošalje u zatvor, a Vilanel želi nešto drugo. Ona je polaskana time što je konačno naišla na nekog ko je dovoljno pametan da je poveže sa nemalim brojem žrtava ubistava i naročito joj imponuje što je ta osoba žena. Privlačnost koju oseća prema Iv nije skrivena, njena želja je da se konačno obračunaju uživo, ali nije potpuno jasno šta Vilanel želi da se desi tokom tog obračuna. Da li bi volela da zavede Iv ili da je povredi/ubije ili oba? Iz ove neizvesnosti proističe savitljiva kičma Ubiti Iv, a to je konstantna tenzija između protagonistkinja.
Treba napomenuti da se slična homoerotična nota mogla videti i u Hanibalu, između Vila i Hanibala. Međutim, dok se tamo suptilni homoerotizam velikim delom oslanjao na ono neizrečeno (kao i na maštu Tumblr korisnika), u Ubiti Iv se o tome otvoreno govori, naročito kroz Vilanel; „I ja razmišljam o tebi. Mislim, mnogo masturbiram na tebe.“ samo je jedna od replika ovog tipa. Iskusnim gledaocima je, doduše, jasno da je ovo koketiranje sa idejom seksualnog privlačenja Iv i Vilanel samo način da se okupira pažnja publike. Do prave konzumacije tog privlačenja nikada ne može doći, ili ako do nje ipak dođe, ona mora biti antiklimaktična.
Oslanjanje na frojdovsku eros-tanatos tenziju mač je sa dve oštrice. S obzirom na to da je ova tenzija maltene glavni pokretač cele serije, svaki put kada dođe do susreta Iv i Vilanel, tenzija gubi od svoje snage i teško ju je održati. To posebno važi za drugu sezonu u kojoj njih dve više nisu na suprotstavljenim stranama, te od jednog momenta čak i počinju da sarađuju. Ovo je najveća mana serije, s tim što druga sezona pati i od neuspelog balansiranja ozbiljnih tmurnih tema sa humorom. U prvoj sezoni FVB ovo balansiranje lako iznosi (kao u Flibeg), ali druga sezona donela je drugu glavnu scenaristkinju, te se ton promenio. Isti problem čeka i treću sezonu.

Ono što jeste relativno uspešno prikazano tokom protekle dve sezone jeste Ivina postepena, ali sigurna degradacija. Ona je opsednuta Vilanelinim vanrednim životom i ličnošću, želi da je bolje razume otprilike kao što naučnik želi da ispita predmet svog istraživanja. Međutim, umesto da Iv potencijalno pozitivno utiče na Vilanel, dešava se suprotno. Iv otkriva svoju tamniju stranu, koja je zapravo sve vreme bila tu, samo je sada našla izgovor da se ispolji (Iv već u prvoj epizodi kroz šalu govori mužu na koji način bi ga hipotetički ubila i kako bi se otarasila njegovog tela, na njegovo zaprepašćenje). U susretu sa Vilanel, Iv oslobađa svoju nasilnu crtu koja se u drugoj sezoni još više podvlači. Privlačnost nasilja, nadmoć nad drugim bićem koju ono donosi, pa čak i ubijanje drugog bića, za nju je sve veća. „Ubiti Iv“ se stoga može tumačiti i metaforički, a ne samo doslovno: pratimo proces ubijanja onoga što je Iv bila pre susreta sa Vilanel i gledamo stvaranje nove, moralno nezauzdane Iv. Kroz pretapanje identiteta Iv i Vilanel prepliće se uloga one koja čini nasilje sa ulogom one koja podstiče nasilje. Svaka od njih istovremeno dela i kao Magbet i kao ledi Magbet. Tokom ove igre identiteta i neprestanog menjanja uloga, Vilanel se takođe menja nagore, postaje emotivnija i ranjivija, što je kao agresivnog psihopatu čini lošijom u svom poslu, ali i nepredvidljivijom i smrtonosnijom.
Za razliku od Flibeg, gde ljubav potpomaže bolje razumevanje sebe i mogući lični napredak, u Ubiti Iv imamo prikaz patološke opsesije koja vodi u sunovrat. Ukazuju nam se dva puta: potencija ljubavi kao konstruktivne sile koja je u stanju da ponovo sagradi ono što je srušeno i zamke opsesije koja neizbežno vodi u destrukciju i razgrađuje sagrađeno. Ako uzmemo u obzir da zdrava ličnost stalno radi na svojoj izgradnji, Fibi Voler Bridž nam poručuje da u taj neprekidan proces treba ući putem ljubavi, a ne putem opsesije, bilo da je to ljubav prema karijeri, porodici, prijateljima, partnerima, kućnim ljubimcima, hobijima, itd. Na ovakvu poruku ne nailazi se često u TV serijama, barem ne u paketu koji je promišljen, lucidan, nepatetičan, duhovit i – u slučaju Ubiti Iv – ne uvek originalan, logičan i dosledan, ali pre svega zabavan.
Jedva čekam novog Džejmsa Bonda!
0 Comments