ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Godinu dana Oblakodera

Usuditi se da svoju ideju realizuješ je jedan od najstrašnijih poduhvata na koji mlada osoba može da se odluči, makar iz mog iskusva.
Piše: Marina Zec

25. May 2019


Svaka ideja, dok je u tebi, mlada i zaštićena, satkana je od naivnosti i entuzijazma. Ona je tvoja, topla i sjajna, cilj ka kome težiš i koji, ukoliko ga ostvariš, predstavlja nešto savršeno. Onog trenutka kada je podeliš sa nekim drugim, ona postaje okrnjena, osuđena, neko će je uprljati, neko će joj naći neku manu. Tada više neće biti onako sjajna kao što si je zamislio, pa bolje i da je sačuvaš samo za sebe, tako će uvek biti idealna.

Ipak, postoji mogućnost i da će je neko, ukoliko je podeliš, dopuniti, oplemeniti i osnažiti. Mada, takvih ljudi možda neće biti mnogo. Veće su šanse da će neko tvoju ideju ugasi, nego da njoj doprinese. Povrediće je, a ti si je negovao. A možda, u stvari, ipak, iako ti to ne vidiš, svi ti, dobri ili loši komentari doprinose razvoju te tvoje ideje, čak i ukoliko je ona nekada povređena, možda čak i kada deluje da je skroz slomljena. Možda tvoja ideja postaje najlepša tek kada shvatiš da kroz sve te padove i kritike najviše i raste, menja se i razvija, i tek nakon toga može da postane nešto bolje i veće, nešto ka čemu si u stvari sve vreme težio, a bila ti je potrebna pomoć.

Sećam se, kada još nismo pokrenuli magazin, a ja sam pričala o našoj ideji, bilo je različitih komentara. Oni koji su podržavali ideju, ali su smatrali da je simpatična i mnogo brinuli o njenom razvoju, ili oni koji su govorili da je simpatična, ali su mislili da je detinjasta glupost. Bilo je onih koji su otvoreno govorili da je u pitanju promašena ideja, smatrajući da takav projekat teško može da uspe. Svi su bili u pravu.

Nakon donošenja odluke da zapravo pokrenemo magazin ( kako se to desilo da se stvarno osmelimo da to uradimo, ni ne sećam se više), prvi impuls bio je pun poleta i privukao je ljude koji su želeli da se pridruže ideji. Ideje su rasle, gomilale se, postajale sve veće i kompleksnije, da bi na kraju, kao i sve velike ideje – pukle. Leto je donelo more, dokolicu, nezainteresovanost. Jesen je donela šamar – ovo što ste pokrenuli je stvarno, i šta ćete sad?

Tada je krenuo stvaran rad i tada smo prvi put doživeli kako izgleda rad na kreativnom projektu. Pun radosti, naivnosti, novih ljudi i ideja, amaterizma, učenja, administrativnih prepreka, pravnih akata, sreće, entuzijazma, nervoze, konkursa, pisanja projekata, nerviranja, svađanja, intervjua, loših i odličnih tekstova, dreke, grljenja, ispravki, razočarenja, plakanja, podrške, nadanja, ponora i padanja i na kraju opet, vere i nadanja.

Dobro je, niko nikada neće saznati koliko ste energije i života uložili u razvoj svoje ideje, jer bi tada ona verovatno delovala krhko i nežno, ili možda ipak sposobno i snažno. Sve te vaše bitke se, srećom, retko kada spolja vide.

Nikada me ništa nije povredilo kao ljudi koji su sa podsmehom gledali odrastanje naše ideje i nikada me ništa nije učinilo srećnom kao kada sam prvi put videla da ona raste i da se neko, koga ne poznajem, sa njom poistovećuje. Dopada im se. Žele da budu deo nje. Žele da se ona razvija i otvoreno nam to govore.

Ovih godinu dana pamtiću po strašnom nerviranju, predivnim ljudima, prvim pisanjima projekata i ponudama za saradnju, učenju do tada nerazumljivih stvari, nesebičnoj podršci kreativnih ljudi sa iskustvom, pravljenju sajta, traženju dizajnera, lepljenju nalepnica po veceima i spoznaji da tim, koliko god to bilo teško, najbolje funkcioniše ukoliko ga čine različiti ljudi. Ova godina bila je posvećena učenju, stajanju na noge – kao i prva godina deteta – padanju i plakanju, traženju načina da se izboriš za svoj glas, da progovoriš, da te neko primeti.

Druga godina je ona kada postaješ neko koga primećuju. Gegaš se, teturaš, ali sad već neke stvari umeš, počinješ jasno i razborito da govoriš, jasnije razvijaš misli i učiš dalje. Najboljem timu želim najsrećniji prvi rođendan i najlepši i najburniji dalji razvoj ideje, a ponajviše da se u budućem periodu Oblakoder osamostali, pa kada dođe vreme, da ga predamo nekim novim mladim ljudima koji će se tada boriti za svoj glas, kada mi više ne budemo mladi. Ali, o tom – potom! Tek smo počeli. Živeli!

Kako je izgledalo prethodnih dana pogledajte u galeriji:

A kako je stvarno izgledalo:

Preporučeni tekstovi

Before Sunrise – 30 godina kasnije

Before Sunrise – 30 godina kasnije

Verovatno je svako mogao da izmašta da baš njemu može da se dogodi da ima da ubije vreme između letova u nekom evropskom gradu i da će iza ćoška naleteti njegov par s kojim može da rekreira ovaj film

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *