Prelistavajući domaće medije ove nedelje dve teme su mi iskočile ispred očiju onako što bi se reklo „uvezane“ i koliko god bih možda i želeo da ih odvojim, u tome ne uspevam. Epidemija gripa je u Srbiji do 14. februara odnela 29 života. Neko bi možda rekao da se ponavlja scenario, koji smo gledali prošle godine, ali ipak pričamo o gripu! I najmanje dete zna da je u pitanju praiskonski neprijatelj čovekov, koji se toliko dobro adaptira da svake godine moramo da pravimo nove vakcine protiv njega. Ono što se samim tim ovde nameće kao neki iole logičan zaključak je da „samo preventiva srbina spasava“ i da se jedino štitimo kakvom takvom preventivom, čitaj da uđem po neki put i u tu lekarsku ordinaciju, što šta fali.
Srbija nije La la lend kojim vlada Volt Dizni i u to me je uverila priča kojom sam se bavio prethodne nedelje. Blizak član moje porodice je imao problem, koji se medicinski zove „sinus pilonidalis“, a u našoj domaćoj varijanti – urasla dlaka. Pošto ovo i nije bila neka prvina i dobro smo upoznati sa procedurom sve što je trebalo da uradimo je da čekamo da se dovoljno iziritira i da idemo kod hirurga, koji će ranu otvoriti i izdrenirati. Plan smo spremili i usavršili, ali đavo retko spava, pa se tako već prvog dana bolovanja kroz moj topli dom raspevalo zapomaganje, jer je hirurg kod kog uvek idemo, na odmoru.

Okej situacija se zahuktava i kreće se u trku da se nađe supstitu. Naravno bergmanovska režija mog života nije dozvolila da se rešenje za dati problem tako lako nađe – zašto? Pa vrlo jednostavno, sve veći broj hirurga te bukvalno tera na operaciju, koja budimo realni, nije uvek potrebna, dok te onaj drugi, manji broj njih, uzme pod svoje i narodski rečeno izdrenira ne samo gnoj i krv, već i sećanja, želju za životom, lične informacije, radost…slično kao one duholike batice iz Hari Poter franšize.
E ovde na daske koje život znače nastupa druga tema iz vesti koja mi je privukla pažnju prethodne nedelje, a to je famozno koordinaciono telo za emigraciju. Pošto nismo mogli da nađemo hirurga, ostalo je da čekamo. Keva je relativno brzo započela priču kako uskoro ovde neće imati ko da uradi takvu vrstu zahvata, jer će oni lekari koji vrede i razmišljaju svojom glavom zapaliti odavde. Na ovakvu opštemestašku deklaraciju rezignirane majke sam odgovorio, sarkazmom obojenom tvrdnjom, da ne mora da se brine, jer će ubuduće specijalno telo Vlade Srbije – Koordinaciono telo za emigraciju, da se bavi ljudima koji žele da odu odavde. Taj pogled moje majke verovatno nikada neću moći da prepričam ali sve što sam mogao da ukapiram je da se moja smart-ass upadica nije baš primila sa željenim efektom.

Problem urasle dlake smo rešili, ali mi se i dalje vrzmala po glavi priča oko koordinacionog tela. Ministar rada, gospodin Đorđević, se nije baš u najboljem svetlu prikazao na prethodnom radnom mestu (Ministar odbrane prim. aut.), ali mi se ova ideja generalno svidela, pokazala mi je barem kakvu takvu instancu, koja bi se možda zaista bavila mladim ljudima, koji imaju neka znanju, ali beže odavde. Ipak otrežnjenje je stiglo brzinom svetlosti i nigde nisam uspeo da nađem konkretne informacije kako će to koordinaciono telo funkcionisati, u kojim poljima će delovati i kakvu će strategiju imati. Još veći šamar je to što ne računajući slovima i brojem, jedan medij, niti jedna druga institucija nije spomenula da će se to telo baviti mladima.
Možda sam mnogo očekivao, ne kažem, ali u međuvremenu sa svakom godinom koja prođe iz ove zemlje ode, po nekim procenama, oko 800 lekara i bog zna koliko medicinskih sestara i tehničara. Plašim se da ću zvučati kao žešći cinik, ali profesionalni politikanti bi mogli možda po neku foru da ukradu od vrlo prostih mikroorganizama koji izazivaju grip – da se nešto većom brzinom adaptiraju na zadate uslove. Jer se plašim da dok koordinaciono telo uopšte zaživi, donese akte i počne da funkcioniše u onom bukvalnom smislu, neće više imati koga da koordiniše.
0 Comments