ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Kameleonska diskriminacija: kako izgleda diskriminacija koju teže primećujemo?

Kako izgledaju oblici diskriminacije koje slabije opažamo i kojih smo često nesvesni i zašto su osobe sa hendikepom najčešće žrtve iste?

10. March 2020

Koliko vas se nalazi u situaciji da se svakog jutra, nakon što popije jutarnju kafu i pogleda nešto na TV-u, zapita da li će me danas neko na ulici pogledati čudno ili prokomentarisati nešto ružno na moj račun, samo zato što hodam drugačije. Da li to znači da treba što manje da izlazim iz stana, jer ću se tako „zaštititi” od osećaja podređenosti i isključenosti. Da li me moja različitost, kao posledica hendikepa koji imam, automatski stavlja u ulogu pojedinca koji svoje životne kapacitete može da razvija jedino u četiri zida? I šta danas uopšte znači biti drugačiji?

(Ne)znanje i (ne)informisanost

Većini nas je poznato da je ljudima svojstveno da, kada se nađu u situaciji koja im je nepoznata, osećaju strah ili zbunjenost, koja često može pogrešno da se protumači. Isto tako, veliki kamen spoticanja može da predstavlja i neznanje i neinformisanost o invalidnosti.

Tako sam, jednom, imala situaciju u kojoj mi je bila potrebna pomoć da pređem ulicu. Zamolila sam devojku koja se našla pored mene za pomoć. Delovala je zbunjeno i pitala me je da li je problem koji imam prelazan. Ostala sam zatečena njenim pitanjem, ali sam se brzo trgla i objasnila joj ukratko kakav je moj problem, uz uverenje da joj se ništa neće loše desiti ako mi da ruku.

Zbunjenost, strah i neznanje su u potpunosti legitimne pojave u okolini koja nas okružuje i na nama je kako ćemo to razumeti i prihvatiti. Potrebno je i razumevanje nas „drugačijih“, ukoliko želimo da društvo u kojem smo, napreduje i širi svoje potencijale za prihvatanje različitosti. Problem je u omalovažavanju, vređanju i ignorisanju – trenutku kada se dešava diskriminacija – pojmu, ali i pojavi koja transparentno ukazuje na problem prihvatanja različitosti, praćen dodatnim negativnim aspektima koji mogu loše da se reflektuju na život osobe sa invaliditetom. On nastaje kada nas okolina gleda drugačije, kada smatra da manje vredimo, da smo manje sposobni, pametni, lepi…

Osobe sa hendikepom možemo da posmatramo na dva načina. Deo nas ima teškoća da prihvati svoje nedostatke i zbog toga se zatvara u sebe i vrši neku vrstu samodiskriminacije, koja je po mom mišljenju opasnija i može više da nas ugrozi od one koja dolazi do nas – iz spoljašnjeg sveta. Borba protiv osećaja manje vrednosti i nepripadnosti teška je i iscrpljujuća, i sa nesigurnim ishodom, jer to, koliko će se, i na koji način, osoba sa hendikepom izboriti sa lošim osećanjima, zavisi uglavnom od njegove psihičke snage. Međutim, ono što može dodatno da hrani unutrašnju diskriminaciju je ona spoljašnja, što je čest slučaj.

Predrasude i nevidljiva diskriminacija

Amaterskom analizom sveta koji me okružuje, shvatila sam da ljudi ne vole da vide slabost, ne vole da je osete u svojoj blizini, niti da se sa njom nose na bilo koji način. Biti različit, u pogrešnoj percepciji sveta, za većinu znači biti slab. Neminovno je da će se osobe sa nekom vrstom hendikepa osetiti slabo, kao i svi drugi, ali razlog za tu slabost nije uvek njihov hendikep, već posledica nekog drugog nedostatka ili problema, koji nema nikakve veze sa hendikepom. U praksi, hendikep se najčešće postavlja kao polazna tačka svih ostalih problema, jer je on „izvor slabosti” – što je predrasuda, koja je takođe savršen osnov za diskriminaciju.

Budući da je predrasuda – stav koji uključuje negativno mišljenje o drugima, otporan na promenu, uglavnom ide rame uz rame sa diskriminacijom. Često se na osnovu takvog mišljenja, koje nije pozitivno, a odnosi se na pojedinca, dolazi do zaključka da je jedna određena grupa ljudi takva, što je generalizacija sa negativnom konotacijom. Dakle, ukoliko želimo da razumemo šta je to diskriminacija i zašto, kao pojava u društvu ne treba da postoji, potrebno je da razumemo i njen poseban, teško shvatljiv i uočljiv oblik, a to je nevidljiva diskriminacija. Takva vrsta se najčešće javlja baš u slučaju osoba sa hendikepom.

Sažaljenje

Da bi nam ova vrsta diskriminacije bila što jasnija, neophodno je da se posvetimo pre svega njenom korenu, a to je sažaljenje. Pojava samog osećaja da nam je neke osobe žao, u biti pokazuje jednu lepu i dobru ljudsku osobinu, a to je empatija, koja je u današnjem društvu, nažalost, sve ređa.

Međutim, ono što može biti sporno, jeste sažaljenje koje se javlja kao reakcija na činjenicu da je neka osoba korisnik kolica ili da koristi, štap ili hodalicu pri kretanju. Zašto to nije dobro? I zašto jeste primer nevidljive, nenamerne diskriminacije o kojoj govorimo?

Kada nam je žao osobe u kolicima, jer nam se čini da nema lep i ugodan život, tada nesvesno negiramo njene mogućnosti, što, svakako, ne činimo namerno, čime je obezvređujemo, pravdajući se sažaljenjem koje osećamo prema njoj. Po mom mišljenju, takva se diskriminacija teže uočava i samim tim teže podnosi, jer nije svima jednostavno da pogledaju ispod površine, neki od nas se uopšte neće zapitati kakvu poruku sažaljenje nosi sa sobom. Ni sama osoba koja ispoljava sažaljenje, često toga ne bude svesna, ne bude svesna da vrši diskriminaciju. Sa ovom vrstom diskriminacije poželjno je biti obazriv i razumeti da se ne čini namerno, niti svesno, što svakako ne negira njeno postojanje i štetnost u društvu.

Preterana briga

Postoji još jedan, takođe prikriveni, vid diskriminacije na koji je potrebno obratiti pažnju, a manifestuje se kao „preterana briga“ prema osobama sa hendikepom. Za ovaj oblik, imam odličan primer iz ličnog iskustva.

Pre par godina htela sam da polažem vožnju. Otišla sam na pregled u Medicinu rada, kako bih prikupila potrebnu dokumentaciju za preglede u svrhu procene sposobnosti za pohađanje auto škole. Razgovor koji sam tom prilikom imala sa lekarkom specijalistom, tekao je krajnje neočekivano. Naime, od trenutka kad sam ušla u ordinaciju, lekarka je pokazivala određeni stepen neslaganja sa mojom odlukom da polažem vožnju. Naravno, sve vreme se trudila da to ne primetim, ali kako sam ostala uporna u svojoj nameri, usledile su izjave koje su sjajan primer za diskriminaciju, čija je osnova lažna briga za drugoga. Lekarka je prvo rekla kako smatra da su osobe sa hendikepom pretnja za saobraćaj (primer otvorene diskriminacije), potom da, zbog moje lične bezbednosti, treba da koristim gradski prevoz (lažna briga), i na kraju, da bi joj bilo žao da mi se nešto desi (opet, lažna briga).

Jasno je, svakako, da je ovim izjavama izvršila diskriminaciju iz dva različita ugla. Iskreno se nadam da nije bila u potpunosti svesna svojih izjava, jer ako bismo na to dodali činjenicu da je lekar, što znači da po prirodi svog posla mora da bude lišena svake vrste predrasuda ili diskriminacije.

Ostaje pitanje šta treba da očekujemo od ostalog okruženja. Možda nismo u mogućnosti da utičemo na proces edukacije društva u kojem smo, bar ne u potrebnoj meri i bar ne za sada. Ali, ono što svakako možemo jeste da u trenucima kada ostanemo sami sa sobom, eliminišemo svaki osećaj manje vrednosti koji možda gajimo prema sebi samima, a to je jedini pravi pristup i ispravan korak napred u borbi protiv diskriminacije, jer ju je nemoguće iskoreniti, ali je zato moguće da iz iskustva doživljene diskriminacije naučimo kako da se sa njom nosimo.

Autorka teksta: Nevena Tarlanović

Preporučeni tekstovi

Before Sunrise – 30 godina kasnije

Before Sunrise – 30 godina kasnije

Verovatno je svako mogao da izmašta da baš njemu može da se dogodi da ima da ubije vreme između letova u nekom evropskom gradu i da će iza ćoška naleteti njegov par s kojim može da rekreira ovaj film

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *