ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Karantinski dnevnik: Nedelja četvrta

Ulazimo, danas u 17h, u šezdesetosatni karantin.To je skroz okej, jel' da? Ma da, sve je okej. Sve je okej. Sve je okej. Sve je okej. 

17. April 2020

Dan 22 

Kada sam imala 16 godina, mononukleoza se proširila gimnazijom, a tačno znam i kako. Prihvatili smo jedan krajnje bizaran trend – masters. Niti mogu da se setim kako je to počelo, niti zašto je zaživelo, ali otprilike je izgledalo ovako.

Na žurci smo – pijemo čistu votku, vinjak, ili, da budem potpuno iskrena, čega god da ima. Đuskamo, provodimo se i čekamo da  neko vikne MASTERSdohvati najbliže dve osobe i svo troje se poljube u usta. To je obično bila neka vrsta uvrnute uvertire za dalje ljubakanje jedan na jedan.

Par žurki, desetine mastersa i flaša pića i bam – mononukleoza vlada. Jedna od najboljih gimnazijskih drugarica je ležala u bolnici više od mesec dana. Razvio joj se teži oblik bolesti. Svi smo se testirali. Morali smo da zaboravimo na masters i na žurke. Moj dečko je dobio mononukleozu, ja nisam.

Sećam se pomalo praznih učionica Zemunske gimnazije. Sećam se da se mnogo manje izlazilo na all inclusive žurke, tada tako popularne. All you can drink za 1000 dinara, čoveče. Sećam se i koliko mi je bilo dosadno tada.

Nisam mogla da se viđam sa dečkom, ali išla sam mu u posete. Mamu sam lagala da idem da učim francuski, a on čak nije ni učio francuski. Učio je nemački. Bio je stvarno jako bolestan i molio me da ne dolazim. Ljubili smo se i grilili kao da se ništa ne događa. On se brinuo, ja se smejala i, kao pravi šestnaestogodišnji kreten, samo ponavljala: neće grom u koprive, neće grom u koprive. 

Razmišljajući o žurkama, mononukleozi i svom ponašanju ponavljala sam sebi danas – daj mi petinu te hrabrosti i opuštenosti, daj da se usudim, da makar na sekund pomislim – neće grom u koprive. 

Dan 23

Prolazi već više od dvadeset dana kako se družim sa tatom po nekoliko sati dnevno. Tako je bilo i danas. Nismo ovoliko vremena proveli zajedno od kada sam završila osnovnu školu. On ne radi od početka vanrednog stanja. Gledali smo Diznijeve crtaće: Aladina, Lepoticu i zver, Kralja lavova Herkulesa. Podetinjila sam, a tome svakako doprinosi svako njegovo:

jao, koliko smo ovo gledali.

jao bože, koliko puta smo ovo puta gledali.

kako si bila mala, Saro.

kako si bila mala. 

Odgledali smo, za deset dana, i celu Igru prestola. Nekako sam kontala da bi to trebalo da odgleda. Kad zadrema posle ručka, dok Littlefinger spletkari, iznerviram se i teram ga da ide da spava. Onda se on malo dere da ne spava, ispravi se, kao gleda, iako spava otvorenih očiju, pa se ipak ubrzo razbudi.

Tata voli Drugi svetski rat, pa smo odgledali i mnogo dokumentaraca. Često preduhitri naratore, pa mi prepriča sve unapred. Nekad i nacrta kako je izgledao napad. Primećujem da posebno voli bitku za Staljingrad.

Kuva mi kafu svako jutro, a često napravi i doručak.

Vozi me na posao dvaput nedeljno i čeka me, u Makedonskoj, da me vrati nazad kući.

Nijednom nije propustio da me, dok izlazim iz kola, kao danas, podseti:

– nemoj ni sa kim da se rukuješ

– ne spuštaj masku

– nemoj mnogo da pušiš

– peri ruke 

i, naravno:

– šta god radila, ne pipaj lice! 

Dan 24

Ulazimo, danas u 17h, u šezdesetosatni karantin.

To je skroz okej, jel’ da?

Mislim, koliko sam puta došla u petak uveče sa posla i tek u ponedeljak izašla iz kuće.

Pa, stvarno. Koliko sam subota i nedelja bila umorna i nisam išla nigde jer me je mrzelo.

Samo sam ležala na kauču i menjala kanale.

Kuvala kafu pa čaj kafu pa čaj.

Zaspala u 23h.

Ma da, sve je okej.

Šta sad?

Neću da razmišljam o tome.

Sve je okej, jel’ da?

Sve je okej. Sve je okej. Sve je okej.

Dan 25

Uopšte nisam pisala o tinejdžerskoj aplikaciji koju sam instalirala tokom vanrednog stanja – Tik Tok. Naravno, dok nisam napravila profil na njoj, nisam bila svesna njene popularnosti. No, to nije ni važno. U moru video snimaka, naišla sam na jednu staru foru, na sajt futureme.

Naime, tu možete sebi napisati mejl koji će vam stići za godinu, dve, tri ili pet. Rubrika future me mogla bi da se uvede i u ovaj dnevnik, jer stalno mislim na to kako ćemo razmišljati o ovom trenutku za koju godinu ili deceniju. Slala sam sebi pisma danas, a prenosim i ovde dve-tri rečenice:

iako uživam u raspravama sa ljudima koje ne poznajem, moram da priznam da nikada do sada nisam imala poriv da iz kola vičem: idite kući, imbecili. idite jebeno kući. 

Dan 26

Napravila sam ogromnu grešku. Nisam razmišljala. Provela sam sate i sate ispred televizora, bez pauze. Uveče sam popila par piva i bila online na svim mrežama. Razgovarala se sa milion ljudi i raspoložena legla u krevet. Kako se uvek uspavljujem sa telefonom u ruci, to sam učinila i večeras.

Ali, iskočila mi je vest o korona virusu u Francuskoj, pa sam kliknula. Pa još jedna, o Italiji, pa sam kliknula. Uh, vidi, vidi. Šta se dešava u Brazilu? Niko ne priča o Južnoj Americi. Pa sam ukucala. A iskoči mi sad i Kisić Tepavčević, da vidim šta kaže? Pa sam kliknula. Vidi Kon bio u ovoj emisiji. Pa sam kliknula. A Tiodorović u onoj drugoj. Pa sam kliknula. Ovaj Tramp je lud, jebote. Pa sam kliknula. Jel Džonson izašao iz bolnice? Pa sam kliknula.

Kliktala sam dok mi glava nije postala tesna. Nisam spavala do četiri. U nekom trenutku sam ustala da udahnem duboko. Uradila sam to nekoliko puta, a onda sam zapalila cigaru i pila mnogo vode. Ne sećam se kada sam i kako utonula u san, a ni da sam skoro teže zaspala.

Dan 27

Gde si?

– Hoćeš prestati da pitaš gde sam?

A šta radiš?

– Pijem kafu.

A hoćemo do Lilija?

– Uuuu, ‘ajde. Za pola sata.

I tako smo se najbolja drugarica i ja videle posle mesec dana, odnosno, izašle iz kuće posle šezdeset i sedam sati. Nedavno su prekrečili sve fasade u Glavnoj ulici u Zemunu. Sve je šareno, sunce sija, nema previše ljudi na ulici. Ipak, srećemo roditelje naših prijatelja, srećemo i neke prijatelje, razgovaramo na metar i po, mašemo kao teletabisi, pa ulazimo u Lili. Kupimo samo neophodno, uključujući i roze traku za umivanje sa rogom i ušima jednoroga, preparate za kosu koje ne umem da koristim i dva laka za nokte.

Odemo u knjižaru posle toga. Kupim dve knjige. Pitam zaposlenog momka kako ide, kaže razbijaju se od posla, čitaju ljudi.  Vidim da gleda u moj Svemirko ceger. Ima masku, ne znam da li se smeje.

Pita naposletku, jel su to oni iz Hrvatske? Potvrdim. Super su bili u KC Gradu, kaže. Znam, bila sam i ja, potvrdim još jednom. Stojimo tako, na metar i po, koji sekund.

Ćaskala bih malo sad sa njim, ali čekaju ljudi red da uđu u knjižaru. Mahnem, zahvalim se i odosmo.

Razgovarala bih, da priznam, o bilo čemu sada. O svakoj pesmi natenane, a pogotovo o Mirisu grada koji mi se mota po glavi danima.

Dan 28

Potpuno sam prestala da radim jogu, ali imam za to sasvim opravdan razlog. Nemam prostirku za jogu. Prošle nedelje sam se smejala drugaricama koje se nerviraju oko nefunkcionisanja online prodaje, a sada, upravo zbog toga, gubim živce.

Ne razumem, kako to nestašica prostirki za jogu? Zovem sve sportske radnje. Nema, kažu. Zovite krajem nedelje, treba da stigne roba. Počela bih sa objašnjavanjem da mi je stvarno važno da imam prostirku za jogu, jer me bole donja leđa od sedenja i ležanja, a probala sam da radim jogu na ćebetu, ali klize mi ruke i noge i šta ja sad da radim. Ipak, zahvalim se i prekinem vezu.

Prepričam mami svoj preveliki problem i uđem u analizu:

vidiš, svi sad pričaju kao kapitalizam pauzira. kao niko od ovoga ne profitira. eto, sportske radnje profitiraju itekako, a da ne pričamo ko sve još, ovo je…

– imaš prostirku za jogu na vrhu tatinog ormana, rekla sam ti pre dve nedelje.

Ućutim, konačno.

– nisi mi rekla.

– jesam.

Sad me malo i nervira. Ipak, dosetim se.

– pa ja to svakako ne mogu da dohvatim sama. moram da sačekam tatu da dođe kući.

Tata dolazi kući za deset minuta i skine prostirku sa vrha ormana. Ostavi je u hodniku. Prođem pored nje, pa pomislim:

kako je prašnjava. sad mi je kasno da je čistim. sutra ću. 

Preporučeni tekstovi

Before Sunrise – 30 godina kasnije

Before Sunrise – 30 godina kasnije

Verovatno je svako mogao da izmašta da baš njemu može da se dogodi da ima da ubije vreme između letova u nekom evropskom gradu i da će iza ćoška naleteti njegov par s kojim može da rekreira ovaj film

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *