Dan 29 – sreda
Ako me nešto istinski zabavlja ovih dana, to je svaki poziv koji počinje sa: znaš šta se desilo? Zanima me šta je to moglo da se desi jednoj od mojih drugarica tokom neizlaska iz kuće, pa da mora da me pozove i tako započne razgovor. Jedan takav poziv stigao je jutros, pa sam se namestila da čujem i zapalila cigaru.
Bila je sama kod kuće i negde oko 1 legla u krevet. Nameštala se za spavanje duže nego inače, a onda imala osećaj kao da joj neki žmarci prolaze kroz telo. Kao da je nešto bocka. Premeštala se levo, desno. Učinilo joj se da nije dobro, ko zna, možda je dobila koronu, možda ima temperaturu. Konačno, ustaje iz kreveta pali svetlo, te primeti da je tokom nameštanja kreveta uspela da jorganom obori kaktus sa prozora. Kaktus se zalepio za unutrašnju stranu jorgana, a potom i za njeno telo.
Evo, i dalje me sve svrbi. Ne vidim iglice, ne znam kako da ih izvadim sad iz sebe. Spalila bih ovaj kaktus.
Kaže, ide da trese posteljinu, da pokuša da pronađe sve iglice malog kaktusa, pa ćemo se čuti posle. Moli me da se prošetamo ovih dana, nije izašla iz kuće od 10. marta, oseća da ludi u kući. Samo su joj iglice po telu i u dušeku falile. Pet dana pre toga javlja da me je sanjala. Bile smo na moru, padala je kiša i bilo nam je baš lepo. Ništa nas nije bockalo.
Dan 30- četvrtak
Danas sam napisala pesmu i ništa više. Evo prenosim je ovde, kao podsetnik sebi da sam ipak nešto uradila. Sećate se moje liste od pre dve nedelje? Na njoj i dalje poprilično ništa nije štriklirano.
Pošaljite nam i vi svoje stihove. Odlično je vreme za poeziju, iako ja samo iznova iščitavam Milenu Marković. Njene sabrane pesme su mi u krevetu već godinama. Toliko im se dugo i vraćam. No, evo pesme koju sam nazvala priznanja.
ti
plašila sam se svaki dan da ćeš doći pijan kući
slavila u sebi svaki put kad nije bilo tako
prevrtala oči čim okreneš leđa
zahvaljivala bogu kad zaspiš pred televizorom
ti
plašila sam se da jedan dan nećeš doći kući
plakala kad se nisi javljao na telefon
režirala kadrove o otmicama
saobraćajnim nesrećama i sahranama
kasnije lagala da sam celo popodne mazala nokte, kuvala pastu i gledala tv
a ti
smetao mi je način na koji pričaš o bogu, porodici i politici
što si alav i nebaždaren
nervirala sam se kad mi kažeš genije
svaki put kad ne uspem da za sekund saberem dvocifren i trocifren broj na pijaci
i evo sad ti kažem
mrzela sam te mesecima pre nego što sam ti kazala da se nikad više ne vratiš kući
a ti
da
ti
tebe nisam zamišljala kod kuće
samo na putovanjima
bili smo u sremskim karlovcima
u sarajevu
u herceg novom
peli se uz milionske stepenice
psovali boga, porodicu i politiku
jeli skupe kolače i jeftine pljeskavice
budili se u pola noći
podsećali se kako nam je bilo lepo u onom hodniku
pre pet godina godina i nekoliko meseci
Dan 31 – petak
Počeo je osamdesetčetvoročasovni policijski sat. Htela sam da izađem u šetnju, ali na kraju nisam imala volje. Samo sam ležala u fotelji na terasi ili ispred televizora. Tata mi se pridružio u nekom trenutku, a mama je farbala jaja. Puštamo film. 18:32h. Tata me pogleda, pa kaže:
dobro, još osamdeset dva i po sata.
Nasmejem se glasno, pa nam pustim nam neku glupu komediju. I nisam za bolje. Ne uključuje mi se mozak.
Dan 32 – subota
Prolazi još jedna subota i još jednom neko pravi žurku u komšiluku. Svake subote isto. Negde posle ručka krene muzika i tako piči do kasno u noć. Prvi put kada sam čula bila sam ubeđena da se neka od komšinica porodila. Imamo nekoliko trudnica u kraju. Zvučalo je sve tako nekako, posebno veselo. Učinilo mi se i da sam čak načula neki predlog za cepanje majice. Nisam saznala šta se desilo, nije ni važno.
Međutim, već četvrtu subotu oko 5 popodne, kreću. Posebnu pažnju pridaju pesmama o Dunavu, a mislim da igraju i kolo po dvorištu. Inače samo osetljiva na komšijsku buku. Biću užasna, džangrizava baba. Ipak, sad mi je došlo da im odnesem flašu rakije i zamolim ih da pojačaju Dunave, moje more.
Dan 33 – nedelja
Danas je Uskrs i mnogo je vruće. Sedela sam na terasi i sa tatom igrala jamb satima. Sunčali smo se i popili po dve kafe. Mislim da sam malo izgorela. Nismo doručkovali, jer je usledio bogat ručak. Jeli smo sve redom – supu, sarmice sa zeljem, krompir, meso, zelenu salatu, čak i moj omiljeni kolač sa jagodama. Kuckali smo se jajima. Mama je pobedila ovog puta.
Provela sam mnogo vremena na terasi sa koje mi pogled pada na dvorište prekoputa, gde živi moja komšinica Lena, koju sam već pominjala. Odrasla sam sa njene dve starije sestre od tetke. Uskrs nam je uvek bio nekako poseban, posebniji od Božića. Kuckale bismo se jajima i jele slatkiše koje su nam bake spremile u korpicama. Nekad bismo jele i sladolede. Doduše, ja retko. Večito sam imala problema sa grlom, pa sam umesto sladoleda kupovala lizalicu i zbog toga bila tužna, a pravila se da nisam, a to, čini mi se uspešno, radim i danas.
Dan 34 – ponedeljak
Jedna fotografija je danas obišla društvene mreže. Na njoj je prikazan sudar dva automobila tokom policijskog časa koji je i dalje u toku. Ulica – nema pešaka, nema automobila, nema autobusa. Samo dva automobila i sudar. Deluje kao da je nastala negde na Novom Beogradu. Sedim i čitam stotine komentara na objavi neke američke stranice na kojoj je prikazana ta situacija, a uz to hranim svoje zanoktice nekim uljem – na svaki prst sam nataknula kao jednu čarapicu za zanoktice koja mi, srećom, dozvoljava da i dalje palcem vrtim po telefonu. Naravno, primećujem gomilu komentara poput:
brate, nebeski narod
This is Belgrade, Serbia. Not Russia.
No, not vodka. Rakija!
hahahah, brate, ovi ameri su debili haha
Vrtim ja tako i razmišljam kako su baš uvek svugde slični komentari, kad nailazim na diskusiju:
Kosovo je srce Srbije!
Kosovo is Serbia, fuckers.
Albania!!!
fuck you Albania, Kosovo is Serbia
Skrolam, skrolam. Prevrćem očima. Odjednom – klik. Lajk na komentar:
Kosovo is Albania
Pokušavam da kliknem dislajk, ono ne može. Neće. Smetaju mi čarapice za zanoktice. Nisam dovoljno precizna, malo je to dugme. Koliko je minuta prošlo? Tek 5, treba da držim 15. Platila sam čarapice 350 dinara, sigurno neću sad da ih skidam.
U tim pokušajima da pritisnem malo like dugme mi ispadne telefon iz ruke i padne na pod. Podignem ga nekako i vidim da sam se vratila unazad. Vrtim, vrtim, vrtim. Ne mogu da nađem komentar koji sam lajkovala.
Pokušavala sam da pronađem svoj lajk više od 20 minuta. Naposletku skinem čarapice za zanoktice i zapitam se koji je smisao bilo čega u sedamdeset drugom satu policijskog sata.
Dan 35 – utorak
Izašli smo iz policijskog časa, pa je usledio moj treći izlazak iz kuće od kada je počelo vanredno stanje (ako ne računamo odlaske na posao dva puta nedeljno). Drugarica i ja idemo u DM – eto zabave i prilike da kupim još proizvoda sa kojim ne znam posle šta ću.
Stižemo ispred prodavnice u Zemunu. Nema reda, ali je unutra gužva. Čekamo. Na kasi je žena sa dvoje male dece. Jednom rukom pakuje ono što je pazarila, drugom pokušava da drži devojčicu za ruku. Dečak, malo stariji, traži nešto među korpama i kolicima pored vrata. Počinje da viče:
mama, gde mi je trotinet?
Mama se okreće i kaže mu da će ga pronaći, da je sve u redu, samo da plati. Smiri se Lazare, kaže. I dalje pakuje. Devojčica počinje da plače. Pokušavam da čujem. Kaže, hoće u park. Pominje neku Mariju. To joj je verovatno drugarica.
Vidim trotinet koji je pao ispod kolica tako da Lazar ne može da ga vidi. Klizna vrata se otvaraju i zatvaraju od njegovog vrpoljenja. Počinje i Lazar da plače.
Mama konačno spakuje sve. Drži pretežak ceger na ramenu, devojčicu za ruku, saginje se i traži trotinet. Izvuče ga, pa obori jedna kolica. Mi stojimo ispred, petoro ljudi stoji u redu, na metar i po. Svi vidimo šta se dešava. Niko ne prilazi.
Spusti ceger na pod. Podigne kolica. Čini mi se da se izvinjava, ali je ne čujem. Vrata su zatvorena. Daje Lazaru trotinet. Stavi ceger na rame, uzme devojčicu za ruku. Vadi asepsol iz torbe i izlaze napolje.
Prska sebi ruke, pa čučne. Daj Lazare ruke, da mama poprska. Da Lazar ruke, odmah pruži i devojčica svoje.
Dok ulazim u DM čujem još jednom Lazara – što nas više prskaš ovim, pa neće ovaj virus na ruke
0 Comments