Dan 1
Nalazim se u svom prvom (svesnom) vanrednom stanju i priznajem, odmah na početku, jako sam uplašena. Trebalo mi je dva dana da shvatim da bi valjalo pisati, jer ovo što se zbiva ulazi u najdublje pore svesti i podsvesti. Dva dana rađenja joge i meditiranja, online poziva, gledanja, slušanja i čitanja vesti. Dva dana iscrpljujućih preispitivanja.
Da li me boli grlo?
Da li kašljem više nego inače?
Jel’ sam ja to vruća?
Da izmerim temperaturu?
Ma, jok.
Idem da se istuširam.
Ne, mogla bih i kosu da operem.
Jel virus sada na mom radnom stolu?
Na šolji?
Kockicama za jamb?
Kaputu?
Labelu koji mažem, jer su mi ispucala usta?
Kada sam poslednji put oprala ruke?
I gde mi je, dođavola, neka krema?
Peku me brazde na malim zglobovima ispod prstiju od kombinacije vode i jeftinih sapuna, a i priklještila sam nokat koji polako ponovo raste. Moja, inače, lepa šaka izgleda grozno ovih dana. I, naravno, nos me svrbi bez prestanka. Sigurno ću se ljutiti.
Za dva dana sam shvatila i da će mi verovatno biti neophodna osoba za dopisivanje tokom narednih nedelja. Nikako da je pronađem, a imam poriv da nekome pišem psovke kada se iznerviram – kada vidim koliko se ljudi i dalje kreće po gradu kao da se ništa ne događa, kada vidim svaku objavu kojom se šire dezinformacije, kada vidim snimak one bake na koju skače unuče, a ona kaže di si ljubavi babina jeb’o im pas mater i virusu, kada čujem da je žena negde u Srbiji pojela kilo i po luka, pa završila u bolnici.
Dva dana kruziranja po Netfliksu i po svim (sada) besplatnim streaming platformama bilo je dovoljno da sebi priznam da mi isključivo prija gledanje dokumentaraca o Drugom svetskom ratu. Tek sam na početku. Nemačka napada Francusku. Kad me smori TV, pokušam da čitam nešto od savremene književnosti, ali mi ne ide. Ništa me ne okupira dovoljno. Ipak, već desetak dana pored mene je čudovište od knjige – Enciklopedija mitova i mitologije. Iščitavam slovensku. Posebno su mi zanimljive Rusalke, neka vrsta šumskih sirena ili vila, u različitim delovima sveta doživljavane kao vrlo privlačna ili, pak, vrlo opasna bića. Zabavljaju me i priče o duhovima vode i polja, kao i o beskrajnim šumskim prostranstvima koje su Sloveni osvojili. Otputovaću na Taru prvom prilikom. Ni na more mi se ne ide toliko. Diše mi se neki svež, hladan vazduh od kog će mi krenuti krv iz nosa.
Dan 2
Jedino društvo ovih dana mi je moja mačka koja se zove Dž. Sterilisana je tačno četiri dana pre proglašenja vanrednog stanja. Bilo je strašno kad je ušla u teranje. Uvijala se po podu, ispuštala one strašne mačije zvuke, dizala dupe i rep viosko, najviše što može. Nikako nisam mogla da joj pomognem, jadna Dž. Ležala je i gledala u daljinu dvadeset sati posle sterilizacije, jadna Dž. Nije mogla da ustane, mala Dž.
Inače, uživa u šetnjama po dvorištu, ali i dalje ne sme, nisu joj zarasli konci. I zato sada stalno trči. Gore-dole. Gore-dole. Grize i grebe, zenice su joj ogromne, deluje neumorno do trenutka kada se samo sruši na fotelju. Nema izlaska, Dž, kažem joj. Lezi tu gde si. Evo ti malo hrane, evo i šnala moja da se igraš. Evo i lopticu si iskopala. Možeš da legneš gde hoćeš, evo, puštam te. Lezi u čistu posteljinu, lezi na komodu. Dođavola, Dž, lezi gde god hoćeš samo se smiri, izgovorim na kraju, pa uključim 30 Days of Yoga.
Da, radim jogu svaki dan sad. Uključim i neku meditaciju svaki put kad mi se misli ubrzaju. Često tada pomislim i na predivnu kasirku Miru iz Maksija. Videla sam je danas, nosi rukavice i masku. Pitam kako je, kaže, uparila se cela. Inače, Miru sam upoznala nekog jesenjeg popodneva prošle godine kad je išla da baci đubre. Padala je kiša, pa smo podelile moj kišobran do kontejnera prekoputa radnje. Posle smo jednom zapalile cigaru i ćaskale. Ima dvoje dece i živi u Vinči. Odustala je od Ekonomskog fakulteta na trećoj godini. Mnogo volim kad mi Mira kaže komšinice, iako sve kupce tako zove. Nije bitno vidi li ih prvi put u životu. Danas sam Miri videla samo oči. Možda mi se čini, ali zenice su joj bile baš velike. Nije pitala jel’ mi trebaju cigare.
Dan 3
Probudila sam se pre 6. Odjednom mi se čini da svi moji internet prijatelji samo gledaju filmove, čitaju knjige, uče jezike, počinju da sviraju klavir i obilaze virtuelne izložbe. A ja? Ništa celoga dana. Samo sam uspela da napišem koji red ovde, a čak ni jogu nisam radila. Bole me leđe od juče, mislim da sam se ušinula u downward-facing dog pozi. Ne pada mi teško to što sam sama. Svi bi da pričaju preko kamera sada i to mi malo dosađuje.
Uhvatila sam sebe danas i kako menjam kanale na tv-u ubrzano. Pratim ko će prvi da objavi koliko je novozaraženih. Ispred mene je i kompjuter. Klik. Refresh page. Ne sećam se da sam ikad toliko jedva čekala da budem preplašena. Imamo skoro 150 obolelih od koronavirusa i, nažalost, prvu žrtvu. Popila sam pivo i pričala sa milion ljudi preko Zoom-a. Slavili smo rođenje jednog malog Vukana, moj poznanik je postao ujak. Živeli.
Dan 4
Danas mi je najgore od početka, uopšte nisam spavala. 188 zaraženih. Mnogo me nervira što mama ide van kuće svakog dana. Pravim detaljnu mapu njenog kretanja po gradu. Ključ-kapija-kola-vrata-stepenice-redakcija-studio-redakcija-stepenice-vrata-kola-kapija-ključ-kuća. Budem umorna od brige za nju. Imala sam i online seansu sa psihološkinjom. Rekla mi je da telefon ostavim u spavaćoj sobi kada krenem da čitam ili gledam neki film, ali i da imam problem sa granicama. Baš mi je teško da razmišljam o bilo kakvim granicama iz svoje sobe. Ne znam ni šta ovde da pišem, pa ću samo prekucati unutrašnji dijalog koji sam zabeležila u telefonu.
umrećemo svi za dva meseca
ma, ‘ajde šta smo sve preživeli
odradi jogu
nemoj sad, možeš pred spavanje
pozovi nekog da vidiš kako je
ma samo im ja falim jebem mu majku, kako mogu da budu
da gricnem nešto malo sam gladna
stoko jedna ostavi te grisine
da odgledam sad Sedam samuraja, realno kad ću ako ne sad
ko će gledati film koji traje tri i po sata jebote
vidi Pandemic najgledanija serija u Srbiji danas, da bacim pogled
ma da, baš mi treba serija o kraju sveta
znam, napisaću mu ljubavno pismo
Nisam. Prebrisala sam sto alkoholom i zadremala čitajući.
Dan 5
Postoji novi trend na Instagramu – #postcoronaresolution.
Nisam ni razmišljala o tome. Imam li ja neki odluku, majku mu?
Idem na Taru, to je rešeno.
Krećem na jogu profi, sve vodi ka tome.
Napiću se od neke lepe rakije, to je već dogovoreno.
Više ću šetati, manje se voziti taksijem, to je laž.
Otputovaćemo negde sami, ti si predložio.
Sigurno ćeš zaboraviti čim se sve vrati u normalu.
Govno jedno.
Dan 6
Danas sam pripremala emisiju od kuće, oribala kuhinju i gledala sa tatom Lepoticu i zver i Aladina. Prokrvarile su mi one brazde na malim zglobovima ispod prstiju. Mažem mnogo kreme, ali mi ne pomaže baš nešto. Inače, već šesti dan izlazim na terasu u 20h da aplaudiram. Aplaudiramo samo ja, komšije prekoputa i desno od mene. Nikako da nam se još neko pridruži, pa sam uhvatila sebe kako zavidim onima koji žive na Novom Beogradu, Banjici ili Voždovcu. Osećam se malo blesavo dok tapšem, ali šta sad.
Policijski čas je produžen, traje od 17h do 5h. Imamo 12 sati za kretanje, a ni tada se ne ide nigde. Grad je tih, čuju se samo sirene hitne pomoći preko dana, a uveče sam par puta i čula i videla helikoptere koji proveravaju da li smo kod kuće. Pažljivo sam razdvojila danas i odeću koju nosim po kući od one u kojoj spavam. Važno je da ne budemo u pidžami ceo dan, kažu. Imali smo i treću žrtvu korona virusa, a obolelih ima više od dvesta.
Dan 7
Od početka ove nedelje svi na poslu nosimo maske. Pada sneg bez prestanka od sinoć. Obezbeđenje mi meri temperaturu na ulazu u zgradu, a pre toga me nisu prepoznali zbog kape i maske.
37.6
Razrogačim oči.
Stani sa strane malo, ‘oladi se. Verovatno je zbog kape.
Stanem sa strane.
‘Ajde, dođi opet.
Priđem.
37.1
Šta ako imam stvarno, ako nije od kape, pitam.
Ne možeš da uđeš.
Ko će da vodi emisiju onda?
Pa ne znam. Videćemo. Stani još malo.
Stojim i osećam kako postajem nervozna.
Dođi, ‘ajde… 36.4. Dobro je, ne brini. Upadaj.
Udahnem duboko i popnem se uz stepenice.
Pripremim se malo u redakciji, pa se popnem do studija. Kako da pričam u mikrofon sa maskom? Ne mogu da dišem lepo. Svrbe me nos, uši i oči. Ma, spuštam masku. Tih sat vremena pred mikrofonom su, uostalom, jedini trenuci kada mi novi koronavirus, COVID-19, ne okupira svaku misao. U kolima, na putu ka kući, nisam videla nijednu osobu bez maske ili šala preko lica. Brojala sam, ukupno ljudi na ulici (od centra do Zemuna) bilo je 22. Već nedeljama svi rade od kuće.
Inače, ljudi dobijaju otkaze neverovatnom brzinom. Na Instagramu sam videla devojku kako plače jer joj je gazda rekao da, ako nema kako da dolazi na posao (gradski prevoz je ukinut), ne dolazi više. Imala je nervni slom na internetu. Sada ne može nigde drugde ni ga ima, a i nema kome da se obrati za pomoć. Krišom malo i ja plačem zbog nje, a i zbog svih nas, mnogo privilegovanijih, koji nemamo nikakvo rešenje ni za šta.
Pustim pred spavanje Sedam samuraja. Zaspim za tačno 12 minuta.
0 Comments