Jeste li se zapitali nekad kako zvuči koala? Obično kad pomislim na neku životinju, mogu da zamislim i zvuk koji ispušta. Ali šta je sa koalama? I tu sam zagonetku rešio, na neki način, razgovorom sa ljudima koji su svojom muzikom i maštom stvorili glas. Oni su Manca, Domen, Tilen i Miha, a njihov bend nosi naziv ,,Koala voice’’ .
,,Koala voice’’ je grupa iz malenog grada Kisoveca u Sloveniji. Pre pet godina osvojili su prvo mesto na takmičenju bendova, ali i srca publike u Sloveniji. Za sada imaju četiri albuma iza sebe, na desetine nastupa godišnje i kombi koji su nazvali Radovan.
Iskoristili smo njihov boravak u Beogradu i razgovarali sa njima o muzici, životu na putu, ali i o koalama i zvuku koji koale ispuštaju.
I, kako zvuči na kraju, pitate se? Pa ne znam, rekao bih da zvuči indie, ali šta ja znam. Pročitajte razgovor, poslušajte bend, pa procenite sami. Možda glas koji vi budete čuli bude više ,,koalast’’ nego glas koji ja zamislih. Sa bendom Koala Voice razgovarao sam pred snimanje dRect Sessions-a u Beogradu.
Manca i Domen
Najpre bih vam poželeo dobrodošlicu u Srbiju, naravno ukoliko je ovo prvi put da je posećujete.
Manca: Nije nam prvi put. Već nekoliko puta smo bili u Srbiji – dva puta u Beogradu i, čini mi se, četiri puta u Novom Sadu na Exit festivalu.
Jeste li svirali svaki put ?
Manca: Pa da. Dolazimo samo kad sviramo. Niko od nas nije bio na odmoru ovde, barem ne još uvek (haha).
Zanimljivo. Srbija je inače velika atrakcija za turiste iz Slovenije.
Manca: Svakako jeste. Inače obilazimo mesta samo kao bend. Niko od nas nema toliko slobodnog vremena za putovanja.
Kada ste prvi put došli u Srbiju?
Manca: Mislim da je to bilo pre nekoliko godina na Exit festivalu, u Novom Sadu, ali nisam sigurna.
Domen: U Beogradu smo prvi put bili pre par godina, rekao bih. Mislim da je to bilo 2015. ili 2016. Imasli smo nastup u Elektropioniru sa Čao Portorož i Blaž.
Imali ste nastup Beogradu nedavno, zar ne?
Manca: Zapravo nismo. Imali smo mali problem sa prevozom. Kombi kojim smo putovali, nazvali smo ga ,,Radovan“, prestao je raditi na autoputu negde kod Slavonskog Broda i mi smo ostali tu nekih 7-8 sati cekajuci novi prevoz iz Slovenije. Čovek sa novim kombijem stigao je oko 11:30 sati i produžili smo pravo za Novi Sad jer je već bilo i suviše kasno da radimo bilo šta ovde.
I, kako je bilo u Novom sadu?
Manca: Bilo je odlično! Prošle godine smo bili u Novom Sadu i svirali u istom lokalu, Bulevar book store-u. Jako je cool okruženje i mnogo nam se sviđa! Malo je drugačije od uobičajenog nastupa, neuobičajeno u odnosu klasičnu pozornicu. Zapravo ima sličan vajb kao ovaj prostor, ovaj live session.
Istraživajući na internetu, video sam da ste nastupali i po Evropi: Liverpul, Danska, Rusija.. Šta je najzanimljivije što vam se desilo na ovoj turneji?
Manca: Naš prvi nastup van Slovenije je bio u Rusiji, na Mint festivalu i bilo je ludo! Ludo za prvi put!
Domen: Pa bilo je čudno u Rusiji, iskreno. To je bio prvi put da smo otputovali negde iz Slovenije kao bend, i to smo putovali avionom.
Manca: Da, to je drugačije. Imali smo sve naše instrumente sa nama, i brinuli smo se hoće li nam instrumenti preživeti.
Domen: Kad smo stigli već nas je čekao autobus koji nas je samo vozio po Moskvi. Bilo je jako profesionalno, obzirom da nam je to bio prvi nastup.
Manca: Da, bilo je baš profesionalno za prvo iskustvo u nastupanju. Svi smo komentarisali: ,,Wow, ovo je baš fensi!“.
Domen: Bili smo iznenađeni, u najmanju ruku. Tilen, naš basista, je tada imao 16 – 17 godina i pomislio da je to život na turneji. (hahah)
Manca(kroz smeh): Ali to je bilo lažno osećanje, na neki način. (hahaha)
Domen: Ali desilo se dosta kul stvari u Rusiji. Imali smo tonsku probu u 6 sati ujutru, na festivalu dva sata od Moskve. Kada smo stigli tamo, bina je bila postavljena za 15 minuta. Kompletna konstrukcija od nule do spremne za nastup. Završili smo tonsku oko 7 sati, i već se moglo videti kako ljudi polako izlaze iz svojih šatora – a padala je kiša i bilo je blata svuda, ali ljudi su svakako izašli na ,,muziku za dobrojutro“.
Kakva je ruska publika? Da li je opravdana reputacija ,,divlje“ publike i atmosfere?
Manca: Bilo je kul. Publika je bila kul, a i svirali smo ranije, negde oko 1. Kiša je padala ali ljudi koji su bili tu uživali su u svojim kabanicama, i igrali uz našu muziku. Jako, jako kul. Ovaj nastup u Rusiji i nastup u Liverpulu su u stvari jedini do kojih smo došli avionom, do svih ostalih mesta u kojima smo svirali (Slovačka, Litvanija, Letonija..) putovali smo autobusom ili kombijem.
Koje je vaše najupečatljivije iskustvo sa turneja?
Domen: Uh, zanimljivo pitanje… Bilo je raznih situacija, i kul i loših. Mislim da je nešto najluđe sto nam se desilo pokušaj pljačke na ulicama Litvaniji. Naime, oko 5 sati ujutru, dok smo šetali ulicama, prišao mi je čovek derući se na nepoznatom jeziku (litvanskom, verovatno). Krajičkom oka sam spazio da u ruci ima šrafciger, i pomislio: ,,Šta sada da radim!?“. Tilen mi je rekao: ,,Napravi što možeš luđi!“, to sam i uradio i neki treći čovek je prišao i odveo ga.
Manca: Hahaha. Da, jako ludo veče. Bilo je nekih ,,smešnih“ svirki u Poljskoj, na mestima koja uopšte i nisu za nastupe. Nije bilo nikakve opreme, mikrofona, uopšte, čak ni za vokal.. Na kraju smo svirali samo instrumentalne pesme, nekih pola sata. Bilo je jako smešno i čudno, na neki način, jer je naša muzika dosta vezana za tekst. Priča priču kroz pevanje i neobično je čuti samo instrumentale sa mestimičnim vokalom koji zvuči kao da dopire iz daleka. Ali dobro, posle svega toga, pustili su naš cd u klubu i ljudima se ipak svidelo. Smejali smo se, jeli tradicionalnu poljsku hranu, čak smo i nešto majica i cdova prodali. Bilo je to produktivno veče na kraju.
Domen: Mislim da je najbolje iskustvo iz svega ovoga ta neka čudna povezanost medju nama koja se javi u tim smešnim ili teškim trenucima. Drugačije je u poređenju sa vremenima kada pišemo i snimamo muziku, sa vremonom koje provodimo putujući kombijem i ispijajući kafe na benzinskim pumpama, spavajući po hotelima. Svi ti doživljaji samo učvrste naše prijateljstvo i vezu koje imamo jedni sa drugima.
Manca: U tim situacijama naučimo da funkcionišemo. Pretvorimo se u jedan organizam, učimo da postojimo/živimo zajedno na tim malim mestima.
Domen: A znamo se jako dugo, pa to i nije veliki problem. Tilen i ja se znamo, maltene, od kad znamo za sebe.
Manca: Tilen i Miha, naš bunjar su braća, tako da smo navikli jedni na druge odavno.
Koje je vaše mišljenje o menadžerima? Ima dosta bendova kod nas i u regionu koji nemaju ili ne žele menadžera, već sami obavljaju taj posao.
Domen: Imamo menadžera već tri godine. Zove se Maša. Upoznali smo se na takmičenju bendova, koje se zove ,,Špil liga“ i održava se u ,,Kino Šiška“ u Ljubljani. Kasnije smo uspostavili saradnju jer nismo znali mnogo o samom poslu, kako funkcionišu stvari i šta raditi.
Manca: Mi smo snimili cd i imali smo mnogo pitanja: Šta dalje? Šta rade ljudi u ovim situacijama, kad snime cd?
Domen: Znate, kad snimite cd, sistem to nekako reguliše na svoj način.Ne nih znao da objasnim kako, ali reguliše. Mi se nismo najbolje razumeli u tu tematiku, u papirologiju i pravne regulative. Iskreno rečeno, nismo želeli da se bavimo time i zato smo zatražili menadžera, baš da bi se bavio tim stvarima dok se mi koncentrišemo na našu muziku. Dok smo pripremali drugi album bilo je mnogo stvari o kojima smo razmišljali.To su stvari koje se tiču nas i našeg stvaralaštva, uopšte benda. Upravo zato smo angažovali menadžera, da se nosi sa tom poslovnom stranom umesto nas. U određenim delovima sveta mnogo znači imati menadžera, ne samo za reputaciju benda nego i za ugovaranje nastupa. Ljudi koji su vlasnici prostora imaju drugačiji odnos sa sviračima i sa menadžerima. Shvataju nas ozbiljnije kad su u kontaktu sa našim menadžerom a ne sa nama.
Krajem prošle godine izdali ste novi album, ,,Whoo Horsie“. Možete li mi reći nešto više o tome?
Domen: Za početak, svaki izdavač ili PR će vam reći da je loša ideja ako izdate dva albuma u istoj godini, jedan za drugim u razmaku od nekoliko meseci. Prvo smo izdali album u digitalnom formatu, ali to nije bilo to. Malo nakon toga je usledilo to ,,pravo“ izdanje u čvrstoj formi. Uzimajući u obzir sve što se dešavalo na slovenačkoj sceni, osećali smo da imamo dovoljno inspiracije i materijala za nešto novo.
Manca: ,,Whoo horsie“ je u stvari skup pesama koje su nastale u periodu izmedju dva albuma, prvog i drugog.
Domen: Tačno. Snimajući taj album nekako smo se vratili u to pređašnje stanje svesti u kojem smo bili za vreme snimanja našeg drugog albuma ,,Wolkenfabrik“. ,,Wolkenfabrik“ je bio jedan težak i dug proces za nas. Snimali smo ga dve godine i uložili mnogo truda u njega. Stalno smo se šalili za vreme snimanja da je drugi album benda uvek najgori, i tako došli na ideju: ,,Hej, hajde da snimimo prvo treći album pa da onda krenemo da radimo na drugom!“ haha. I tako je i bilo. Ostale nove pesme koje su na tom albumu, snimili smo maltene poslednjih dva tri dana snimanja i rada u studiju. Što je interesantno, izdali smo sve u tajnosti u razmaku od dva meseca.
Manca: Da, baš tako. Znači, od ideje da snimimo novi album, do snimanja tog albuma i izdavanja istog proslo je dva meseca. Imali smo već gotov materijal, nove pesme smo dodali na već postojeću listu pesama i sve skupa izdali. Nismo traćili vreme! Za razliku od ,,Wolkenfabrik“, na kome smo radili dugo i naporno, ,,Whoo horsie“ je nekako bio pravi trenutak koji smo iskoristili, nešto na čemu smo radili i mislili da je dobro i ispravno za nas kao bend.
Koji je bio vaš majndset pri snimanju ovog albuma? Primetio sam da su, za razliku od vaših prethodnih izdanja, pesme sa ovog albuma brže, u neku ruku možda i tvrđe. Kako ste se osećali snimajući ,,Woo horsie“?
Domen: Pa to je bio naš majndset u tom trenutku. Ono što smo osećali tada. ,,Wolkenfabrik“ je naš ,,emotivniji“ momenat, ali kad odsviraš te pesme stotinu puta, postane teško, vratiš se u to stanje svesti i imali smo osećaj kao da ćemo zauvek ostati zarobljeni u toj spirali emocija.
Manca: Da, postane teško. Dok smo imali probe za ,,Woo horsie“, osećali smo neko rasterećenje jer smo svirali sve te pesme koje nisu dospele na ,,Wolkenfabrik“. Jednostavno nam je bilo zabavno i uživali u tom osećaju i u načinu na koji su te pesme zvučale.
Domen: Odatle smo počeli. To su naši koreni. To stanje svesti: ,,Sve je zabavno. Sve je kul, dokle god smo zajedno.“
Manca: Kao što rekoh, te pesme su postojale i pre albuma, samo je trebalo da im se da konačna forma i struktura u studiju. Snimali smo ga u studiju koji je na ranču, sa psima i konjima.
Domen: Pili smo kafu ispred i gledali kako pas ispraća dva konja u štalu. Bilo je zabavno.
Toliko priča o drugom albumu, toliko pominjanja i pozivanja na njega. Eto, recite mi nešto više tom vašem poduhvatu. Zašto baš to ,,Wolkenfabrik“? Zašto ,,Fabrika oblaka“?
Domen: Kad smo razmišljali o nazivu, o nekoj fabrici oblaka, zapravo smo mislili na stanje u kojem se nalazi muzička industrija danas. Sve je kao fabrika, kao na pokretnoj traci. Stavite sve u kutiju, zalepite nalepnice, označite i šaljete dalje. To nije mesto odakle treba početi sa nečim kreativnim. Sam naziv ima više smisla, nije to samo fabrika oblaka, već ,,fabrik“ u smislu od čega je nešto napravljeno. Sastav oblaka, na neki način.
Manca: Negde u Holandiji, videli smo znak pored puta i sinula nam je ideja. Svidelo nam se kako se sve povezalo.
Domen: To je u stvari sve što vidiš vozeći se autoputem. Fabrike i fabrike.
Zanimljiva stvar kod vas je to što snimate i pišete na više jezika. Iz Slovenije ste, pevate pesme na francuskom, album je nazvan po nemačkoj reči.. Moglo bi se reći da ste umešni na više polja. Da li vam je namera bila da privučete malo širu grupu slušaoca ili vam je samo bilo zabavno da snimate na više jezika?
Manca: Pa to je bila inicijalna ideja, bilo nam je zabavno snimiti na više jezika. Cilj nije bio privući što više ljudi sa različitih govornih područja. Mislim, kad sam počinjala sa slušanjem muzike, pesme pevane na engleskom su bile početak. Kasnije, svirajući gitaru, bilo mi je prirodno da krenem da sviram pesme koje sam slušala. Mi kao bend smo razvili svoj zvuk, kasnije smo samo krenuli da ubacujemo pesme na slovanačkom, francuskom. Delovalo je zabavno.
Domen: Mediji u Sloveniji nas stalno pitaju za jezik pevanja. Kako? Zašto? Dosta smo razmišljali o tome. Manca priča francuski, Miha(bunjar) i ja pričamo nemački, dosta smo gam koristili u životu, Tilen uči ruski… To je jako kul koncept zapravo, kad naučiš da razmišljaš na drugom jeziku postane mnogo lakše izraziti se.
Manca: Upravo to. Snimili smo pesmu na francuskom, na jednom jam sessionu. Imala sam neko parče papira na kome sam napisala prijatelju pesmu na francuskom, u tom trenutku činilo se kao prava stvar, pravi trenutak – snimiti pesmu na francuskom.
Koja je priča sa prvom pesmom sa ,,Wolkenfabrik“, pesma ,,Sierra“, moja omiljena sa tog albuma? Je li to neko bitan za vas, ili samo personifikacija vašeg emotivnog stanja u tom trenutku?
Domen: Pa pomalo od svega.
Manca: Domen je napisao tu pesmu i svaki put kad krene na nastupima publika dobro reaguje na nju.
Domen: To je u stvari bio jedan period. Nikakva osoba. Način da se nosim sa stvarima koje su mi se dešavale. Srednja škola je bio jedan kul period za mene i ljude oko mene. I za ljude koje sam viđao osećao sam da će uspeti, uradiće nešto od svojih života. Odjednom, shvatiš da ti ljudi nisu više tu. Neki su u Beogradu, neki su negde drugde.. To je zapravo ,,the people i love keep moving away“ deo. Opet, kad razmislim, i mi smo se seljakali dosta u to vreme. Živeli smo zajedno u kući, ceo bend, u isto vreme smo i nastupali dosta pa nikad nismo kući… U neku ruku, svi smo mi pomalo ,,Sierra“. Možda ste i vi barem malo ,,Sierra“.haha
Definitivno jesmo ,,Sierra“. Barem nekad. Elem, pročitah skoro jedan članak, vaš intervju na jednom hrvatskim portalom, gde ste pričali o nazivu benda i kako ste došli do naziva ,,Koala voice“. Želeo bih da čujem tu priču od vas. Kako je nastalo ime?
Domen: Thomas Gunzig je napisao jednu knjigu, zove se ,,Najmanji ZOO na svetu“. To je kolekcija kratkih, ciničnih priča o životinjama. Jedna od njih je o jednom poslovnom čoveku i o njegovom susretu sa koalom.
Manca: Susret sa koalom koja prdi. To je zapravo koalin glas. Haha
Domen: Sedeli smo jednom posle probe i pitao sam Tilena šta misli, kako bi nazvali bend, ,,Peanuts“ ili nešto takvo i setili smo se te priče i koalinog glasa.
Znate i sami u kakvom je stanju muzička industrija danas. Izvođači nalaze inspiraciju na različitim mestima. Često su to površne stvari, čak i vulgarne. Gde vi nalazite inspiraciju?
Domen: Inspiraciju nalazimo u trenutku. U pravim trenucima. U stvarima koje osećamo i koje se čine jako realnim u nekim trenucima, u dobrom i lošem smislu. Mislim da smo posle nekog vremena shvatili da je cela ta priča kao sinusoida. Nekad si gore, a nekad dole. I to se stalno menja. I važno je razumeti i znati kad si gore a kad dole. Mi to znamo. Dugo se znamo, provodimo mnogo vremena jedni sa drugima, i stalno se opominjemo/napominjemo međusobno.
Manca: To su stvari iz naših života. Stvari koje se dešavaju nama i ljudima oko nas, našim prijateljima i poznanicima. Jednostavno nošenje sa problemima u životu, egzistencijom uopšte. Ja veliku inspiraciju nalazim u činjenici da imam 20 i nešto godina i da je to već samo po sebi teško. Otkrivam sebe, ko sam u stvari i šta ću da radim.
Jeste li doživeli neke poteškoće, probleme tokom vašeg rada?
Manca: Zadesila nas je poplava dok smo snimali album. Ceo studio je bio poplavljen. Živeli smo iznad studija u kojem smo snimali, desio se nekakav kvar u kupatilu i sva voda je probila ispod, u studio.
Domen: Na svu sreću ništa nije bilo uništeno. Sve je je bilo snimljeno. Imali smo rezervni računar u sobi iznad, tako da ništa nije propalo. Imali smo sreće!
Manca: Na trenutak smo pomislili: ,,Čekaj, jesmo li izgubili sve?! Jesmo li izgubili razum?!“. Ali sve je bilo ok.
Koliko sam mogao da vidim na internetu svi ste iz Kisoveca, malog grada u Sloveniji. Kako je to ponići iz malog grada, stvarati ime za sebe, stvarati muziku?
Manca: Mislim da je ta činjenica da dolazimo iz malog mesta olakšala svima nama da nađemo jedni druge, zajednička interesovanja i zajednički glas. Primetili smo da se ne dešava mnogo stvari na muzičkoj sceni kod nas, a imali smo ambicije, hteli smo da nastupamo, da stvaramo muziku, to nas je i odvelo iz Kisoveca.
Domen: Generalno, to je stanje svesti svih ljudi koji dolaze iz malih mesta. Moraš doći u veliki grad, u našem slučaju u Ljubljanu da bi napravio nešto.
Manca: U početku je postojala samo misao da smo mi bend koji je osnovan od strane grupe ljudi koji su međusobno prijatelji. Ja sam oduvek mislila da je to bend, da su svi bendovi takvi – prijatelji i da se druže međusobno. Ali nije tako. Brzo shvatiš da bendovi ne funkcionišu tako. Menjaju članove, postave i sve to je uticalo na mene a verujem i na ostale članove. Na neki način, mi smo najpre prijatelji zatim kolege iz benda. Mislim da tu najviše dolazi do izražaja mentalitet malog mesta.
Je li ,,Koala voice“ vaša jedina zanimacija i posao, ili radite nešto sa strane?
Manca: Mi smo neki poluprofesionalci! Haha
Domen: Miha ima posao. On je mehanički inženjer.
Manca: Da , Miha je nekakav menadžer kvaliteta u nekakvoj industriji automobila.. Tako nešto.. Tilen radi part-time na recepciji u hotelu.
Domen: Tilen je studirao Istoriju, a to je bilo u periodu kada smo nastupali. Borio se u početku, učio u kombiju ali nije izdržao. Ja sam takođe imao posao tada, ali sada je ovo manje više moja glavna zanimacija. Imam i par projekata sa strane, nešto na čemu ja radim. Pokrenuo sam jedan projekat sa Andrejem Šiferom. On je velika zvezda u Sloveniji i pre nekog vremena je proslavio trideset godina karijere. To je čovek stare škole i jedan od prvih ljudi koji su pričali o Sex Pistolsima u Sloveniji osamdesetih. Dosta muzike na našoj sceni kreće od njega i čovek je snimio nekoliko pesama koje se u Sloveniji smatraju himnama.
Kako je biti alternativan u Sloveniji? Da li postoji scena za to u vašoj zemlji, klubovi, prostori za nastup?
Domen: Ljubljana je jako kul grad za muziku. Ima mnogo prostora za nastup, a to kako oni rade je već pitanje vremena i menadžmenta samog prostora. Ima dosta prostora za nastupanje u Ljubljani. Metelkova postoji od osamdesetih i to je jedno od kultnih mesta – ceo jedan grad u gradu, opet tu je i Kino Šiška… Postoji scena, postoje ljudi koji se stvarno trude da to tako ostane, da alternativna scena ostane alternativna a komercijalna komercijalna. U Ljubljani zapravo postoje alternativna scena, nešto između i komercijalna scena i stalno se prepliću jedna sa drugom. Rock scena sa trap scenom i obrnuto.
Za kraj, šta je plan za dalje? Da li da očekujemo neko novo izdanje, novi album?
Manca: Pa biće nečega. Dešava se nešto. Skoro smo promenili mesto na kome imamo probe, malo smo promenili svoje okruženje i radimo na nekim novim pesmama. Imamo isplaniranu turneju za jesen, leto na festivalima.. I to je otprilike to, biće novina.
Domen: Moramo da smislimo šta ćemo sa kombijem prvo. Predstoji nam par svirki u Sloveniji i planiramo turneju po Nemačkoj.
Autor teksta: Uglješa Kasalović
0 Comments