Xylitol je umetničko ime britanske producentkinje i DJ-ice Catherine Backhouse (poznate i kao DJ Bunnyhausen), čiji se rad kreće između jungle-a, garage-a i eksperimentalne elektronike. Njena muzika istovremeno priziva klupski podijum i introspektivne, gotovo kosmičke pejzaže, gradeći specifičan zvuk koji je našao mesto na etiketi Planet Mu.
Pored autorskog rada, zajedno sa saradnicom vodi radio emisiju Slav To The Rhythm, posvećenu pop i elektronskoj muzici Centralne i Istočne Evrope, kroz koju razvija i dublje interesovanje za kulturne i muzičke kontekste ovog prostora. Taj interes ide i korak dalje – trenutno radi na knjizi o jugoslovenskoj pop kulturi, koja se ne bavi istorijom u klasičnom smislu, već ličnim, istraživačkim i zvučnim pristupom ovom nasleđu.
U razgovoru sa Xylitol vraćamo se u rane dane britanske rave scene, pratimo kako su se susreli krautrock i jungle, i otvaramo pitanja o zajednici, politici i muzici kao prostoru susreta.

Fotografija: Ken Street
Kako si ušla u hardcore i krautrock i kako su se oni spojili u tvom zvuku?
Drago mi je da je neko čitao moj lockdown blog; danas osećam i neku nostalgiju za tom melanholijom i raspadom osećaja za vreme, uprkos svemu lošem. Tada sam izgubila oca (od kovida) i nije bilo sahrane. Bilo je strašno, ali i taj prostor za pisanje bio je privilegija u svemu tome.
Ako se vratim u devedesete: imala sam sreće gde i kada sam odrastala. U St Albansu je bilo nemoguće izbeći house, techno i hardcore. Prvi kontakt s rejvom bio je preko piratskih radio stanica koje sam slušala sa starijim bratom.
On je išao na žurke, vodio me u prodavnice ploča, i kroz radio, magazine i te radnje ušla sam u celu liniju od house-a i techno-a do breakbeat hardcore-a i jungle-a.
Kasnije sam kroz biblioteku otkrila Kraftwerk, pa Can i Faust. U Londonu su me dalje oblikovale radnje i klubovi, a jedan ključan trenutak bio je koncert Fausta, nakon kog sam postala deo Kosmische scene kao DJ i organizatorka. Sve se zapravo spojilo prilično prirodno.
Koji su tvoji ključni muzički uticaji?
Privlače me tekstura, melodija, hipnoza, ali i fizička snaga basa i ritma u klubu. Ako bih sve svela na dve ploče: ‘Warpdrive/Meditation’ od DJ Crystl i ‘Musik Von Harmonia’. Obe imaju neku tihu ekstazu i deluju istovremeno drevno i moderno.
Kako si prešla iz Pierogii faze u zvuk albuma poput Anemones?
Lockdown mi je otvorio prostor da radim slobodnije. Nisam želela više da budem za laptopom, pa sam uzela stari Tascam 4-track. Ta promena, uz nostalgiju za klubovima i žurkama, gurnula me je ka emotivnijem i direktnijem izrazu.
Po čemu se razlikuju Anemones i Blumenfantasie?
Na Anemones sam još tražila svoj zvuk, a na Blumenfantasie sam bila sigurnija. Više je reč o istraživanju prostora između „zemaljskog” i „kosmičkog” u jungle-u nego o nekoj radikalnoj novini. Drugi album je i melanholičniji, pod uticajem umetnika poput Hans-Joachim Roedelius.
Kako si završila na etiketi Planet Mu?
Poslala sam demo Lari (Rix-Paradinas), koja ga je pustila Majku — i on je prihvatio album. Tako sam završila na Planet Mu.

Fotografija: Ken Street
Ima li danas mesta za politiku u tvojoj muzici?
Ima, ali drugačije nego ranije. Verujem da zajednički ples i okupljanje već nose politički potencijal. Projekat „Slav to the Rhythm” bio je direktniji odgovor na stereotipe o Istočnoj Evropi.
Kako je nastalo izdanje Kunst Ist Tot?
Poznajem Petera Stricklanda još iz 90-ih. Radila sam muziku za njegove projekte, a kasnije me je pozvao da objavim singl na njegovoj etiketi. Omot je radio Babs Santini, u dada stilu.
Kako je nastala ljubav prema istočnoevropskoj muzici i Slav To The Rhythm?
Krenulo je kroz saradnju sa DJ Sarmom (Iris Baklava), koja je odrasla uz tu muziku. Počele smo žurke, pa radio emisiju. Sve je raslo organski i okupilo zajednicu.
Koju jugoslovensku muziku bi preporučila?
Mnogo toga – Šarlo Akrobata, Laibach, Borghesia, kao i manje poznate izvođače poput Rex Illusivi ili Grupe KIM. Fascinira me kako su specifični društveni uslovi oblikovali tu scenu.

Fotografija: Ken Street
Kako DJ-ing uklapaš u svoj život?
Počela sam kao tinejdžerka i to me je naučilo svemu. Posle pauze, vratila sam se kroz različite projekte. Ne planiram setove previše – više volim da „čitam publiku” i vodim veče tamo gde deluje da će biti najzanimljivije.
Naslovna fotografija: Ken Street










0 Comments