Bon apetit! Welcome to the КУКЛА experience.
Slovenačka gengsta geiša pop ikona Kukla nastupiće na ovogodišnjem Zvuku Beograda 4. oktobra u KC Gradu. Ova jednodnevna manifestacija ove godine promoviše žensko stvaralaštvo, te će slovenačka umetnica deliti scenu sa Tamarom Ristić Kezz i Sajsi MC.
Kukla je u neprestanoj svađi unutar sebe i spoljnog sveta. Njen debi album Katarina sadrži nevinost novorođenčeta koje vrišti u još nepoznati svet, ali i dobro upućenu melanholiju osobe na ivici pisanja samoubilačkog pisma. Postoji jasna stilska sličnost srpske Miloševićeve folk ere i R&B boginja iz Bušove ere u Americi. Njen glas je topao i razigran tokom albuma, a ostaje vedar kad peva o mračnim i često beznadežnim trenucima svog života, što pokazuje kako su je muzika i umetnost često spasili od mračne strane sebe.
Pre njenog dolaska u Beograd, rešili smo da se upoznamo sa Kuklom i proćaskamo o njenim interesovanjima, muzičkom putu, idolima, regionalnoj sceni i ženskom stvaralaštvu.
Foto: David Lotrič
Ko je Kukla ? Šta radiš i čime se baviš privatno ?
Kukla je Slavic gangsta geisha pop ikona. Osim muzike bavim se i filmom, rediteljka sam.
Kako si počela da se baviš muzikom?
Muzikom se bavim od malena, u muzičkoj školi sam svirala čelo i bubnjeve, pevala u horu i onda naučla da produciram muziku sa 17 ili 18 godina. Prvi ozbiljniji početak bio je sa bendom „Napravi mi dete” koji sam osnovala na kraju srednje škole.
S obzirom da si iz Slovenije, tvoji tekstovi su na srpskom – otkud to ?
Iskreno, ne razumem zašto, nekako mi je prirodnije da pišem na srpskom, što je malo čudno, jer živim u Sloveniji, a roditelji su mi iz Makedonije. Verovatno je na moje tekstove mnogo uticalo detinjstvo, koje sam znatno proživela u Beogradu, jer mi tamo živi otac. A i kod kuće se dosta slušalo srpske muzike, od EKV-a do Cece, pa je i to verovatno ostavilo svoj efekat.
Tvoj stil je jedinstven i s jedne strane ima elemente slovenske kulture, dok se s druge strane može osetiti i uticaj Zapada – kako si došla do tog spoja? Šta si želela da uzmeš i pokažeš iz jednog, a šta iz drugog?
To se desilo sasvim prirodno, mislim da je sve stvar uticaja kultura koje sam pratila i koji su deo moje porodice i mojih korena. Uvek kažem da u meni žive dve žene – jedna je urbana MTV futurista, a druga je vlaška čobanka sa makedonskih planina. Volim savremeni urbani zvuk, ali nikad nisam htela da imitiram nekog sa Zapada, a takođe mislim da u muzici sa Balkana ima toliko zanimljivih i prelepih elemenata, koje bi bilo šteta ne reinterpretirati. Volim da se sećam prošlosti, ali i da se nadam budućnosti, tako vidim tu kombinaciju zvukova.
Pevaš uglavnom o ljubavi i oružju – kako vidiš vezu između ta dva pojma?
Ko je odrastao u disfunkcionalnoj okolini, ima i u odraslom dobu utisak da rat još uvek traje. Rat je tu metafora za internalizirano stanje nasilnih odnosa – prema sebi i drugima. Ako nikad nisi stvarno pronašao ljubav u sebi, shvataš je kao oružje – može da te rani, ali i da te brani. Ja je još tražim.
Za većinu pesama sa svog debi albuma „Katarina” si snimila spot, zašto smatraš da je važan i vizuelni doživljaj u muzici ?
U stvari bih volela da mogu da snimim za sve, ali iskreno, nemam još mogućnosti da bih sve to mogla da napravim kako hoću. Moj plan još na početku benda NMD je bio da uopšte ne izbacujem album, nego da svaka pesma izađe sa spotom koji je predstavlja, kao neko celo AV delo. I htela sam da napravim za to svoju platformu, neki svoj jutjub, gde ne piše ništa osim imena pesme. Kod muzike ne vidim odvojeno sliku i zvuk, oboje su nekako povezani u mojoj glavi. Kad čujem muziku, vidim je, i kad vidim neku sliku mogu da čujem zvuk za koji verujem da joj pripada, tako da zbog te karakteristike dolazi sve ostalo. Na kraju sam uradila album jer su svi bili već toliko naporni sa pitanjem „kad će album?” (smeh).
Da li postoji neka pesma sa albuma, koja ti je posebno draga?
Tu ću da odgovorim na klasičan način da je svaka moje dete i da ne mogu da ih odvojim. Ali mi svaka znači nešto drugo. Istanbul, moja hipsterska oda raskidu kako volim da je zovem u šali, je o raskidu sa osobom sa kojom se nijedan cilj nije ostvario i o tome kako je kad ostaneš sam i tražiš svoje mesto u svetu, a pri tome nostalgično se sečaš nekog Istanbula, koji se nikad nije desio. Hranimo se rečima je o odnosu žene i muškaraca ili možda čak ćerke i oca. Kraj sveta je o najgoroj stvari koja mi se ikad desila i ispraznila svet. Zvezdana je pesma koja mi nije dala da spavam i morala sam celu da je napravim da bih mogla napokon da zaspim, zvuči kao neka stara etno pesma, ali došla je do mene jedne noći. Palma je iskreno pitanje, o toj jebenoj « self-love » o kojoj svi pričaju. Šibedah su rogovi, koje ti stavi neverni partner. Ljubavjebolest je romantčna destrukcija odnosa. Armine je sećanje na prijatelja i opet neko pasivno nasilje. Zlatno nebo je digital šamanski materialistički humor. I tako dalje i tako dalje.
Ko su tvoji muzički uzori bili nekada, a ko su sada ?
M.I.A. je kraljica mog srca i snagu da se pokrenem sam našla upravo kod nje. Bjork i Madonna su mi idoli od detinjstva. Nekako to ostaje isto, a u međuvremenu nakupilo se još više njih. Obožavam Sevdalizu, FKA Twigs, Ninu Simone, Beyonce, Josipu Lisac, Roisin Murphy, pokojnu Esmu Redžepovu, sve velike žene.
Koliko se muzička scena među zemljama bivše Jugoslavije razlikuje, a koliko je slična ?
Čini mi se da je u Srbiji mejnstrim mnogo razvijeniji nego kod nas u Sloveniji. Mislim da svuda ima odličnih alter izvođača. Pogotovo se u poslednjih nekoliko godina scena revitalizirala – ljudi su opet počeli da se igraju sa zvukom, da eksperimentišu, da su u koraku sa vremenom, ali da su svoji.
Koje regionalne izvođače bi istakla i koje pratiš ?
Ima ih baš mnogo. Volim Repetitor, Jarbole, Senidah i Cazzafuru, Bojanu Vunturišević, Boža Vreća, Zvezdanu Novaković, Blaža, Širom, Matter, i sad ću da se istripujem, jer sam sigurno zaboravila još bar 500 umetnika…
Prvi put nastupaš u Srbiji u okviru jednodnevne manifestacije Zvuk Beograda, koja ove godine promoviše žensko stavaralaštvo – koliko misliš da su takva dešavanja bitna ?
Iako bih volela da kažem da pol nije bitan, u stvari moram da priznam da su ovakvi festivali više nego potrebni. Nismo još tamo gde bi trebalo da smo, ali smo na dobrom putu. Velika će mi biti čast da nastupam sa Sajsi i Kezz i već sam nervozna (smeh).
Foto: David Lotrič
Kakva je situacija u Sloveniji, koliko se radi na toj promociji ?
Nemam osećaj da se stvarno nešto radi na tom području, ali imamo nekoliko feminističkih pozorišnih i performans festivala koji su kvalitetni. Mislim da se dobrim radovima i dobrim stavovima najbolje borimo za to da jednog dana više neće biti važno kako smo se rodili.
0 Comments