Ja – jedinica, uvek sam volela društvo. Naša porodična kuća, još u osnovnoj školi, uvek je bila otvorena za moje drugove i drugarice. Moja mama će često ispričati anegdotu – majka moje školske prijateljice Sonje je došla po nju i videla da je nas sedam u mojoj sobi, igramo se lutkama, cičimo i vrištimo, jurimo se i mazimo moju prvu mačku, koja je, kao i moja druga mačka, samo nestala i nije se vratila. Majka moje školske prijateljice Sonje tada se iznenadila, jer je moja majka tad sadila cveće i tek pomalo nas nadgledala. Popile su limunadu na terasi i otišle kući. Sa druge strane, moj tata, kao i njegova majka, moja baka, uvek je govorio neka dođe ko hoće, samo da si ti u kući. Tako je, valjda, bila podmirena njegova očinska briga. Umeo je da me zove više od dvadeset puta ako negde zaspim, pa se ne pojavim kući, čak i kada sam imala više od dvadeset godina.
Kad smo već kod Sonje, moje komšinice i školske prijateljice – ona se odselila u Austriju još tokom osnovne škole. Bili su i tada teški rastanci, kao što bi bili i danas. Ipak, umesto Sonje, pojavile su se desetine devojčica, kasnije, devojaka, koje su prošle kroz moj život. I to je, valjda, iskustvo svih nas – neko ti je bio blizak, pa više nije. Neko se odseli, neko upiše drugu školu, ode, pa se vrati, pa ne bude sve isto ili baš, pak, bude, još intenzivnije.
Intenziteti osećanja su se smanjivali i odnosi su bledeli, čak i bez svađe ili povoda, samo prestajali i sveli se na slučajni susret i popićemo kafu nekad, jednom. Uglavnom nikad, ali postoji mala šansa. Možda ćemo tada nazdraviti i prepričavati sulude situacije u kojima smo se tokom proteklih godina našle. Čuditi se kako nam nisu bile potrebne pare za dobar provod i zapitati se gde je onaj momak kod kog smo jednom prespavale 2012. godine. A gde je ovaj i onaj? Pitaš malo jer te zanima, malo iz kurtoazije. I to je to. Ipak, moje iskustvo pokazuje da su i za to male šanse. Verovatno se nećemo ni videti. Možda jednom ili dvaput. Nikome nije zanimljivo da se toliko često priseća starih priča, uz tek poneko pominjanje novih.
Zato su mi neprocenjivo važna ona retka prijateljstva, koja godinama opstaju, iako se vidimo jedanput u šest meseci. Na postavljeno pitanje šta ima, toj prijateljici ću zapravo reći šta ima, a ne formalno ispričati najnoviju situaciju koju sam imala na poslu, a koje se neću sećati kada se, za pola godine, vidimo sledeći put. Sedećemo satima, kafu pretvoriti u pivo, pivo u ručak, i tako nadoknaditi nedostatak dinamike u viđanjima, jer naše prijateljstvo to može da podnese. I ne samo da podnosi – taj ritam našem prijateljstvu savršeno odgovara.
A šta sve prjateljstvo može da podnese dokazuje jačina odnosa sa onim koje smatram svakodnevnim, najbližim prijateljicama, koje su porodica, familija, ono najmilije, ili kako ih već nazivam kad popijem koje pivo više, pa se raznežim i raspletem jezik. Ja-jedinica, u prijateljicama sam često videla i razne druge funkcije, dobijala sisteme podrške za koje nisam znala da su mi potrebni i uvek podstrek za korak više. A to se ne sme uzimati zdravo za gotovo. Moje najbliže prijateljice hoće da čuju šta sam ja sanjala, iako nikog ne zanima šta je neko sanjao. Moje najbliže prijateljice slušaju kako dvadeseti put pričam istu priču i ništa ne kažu. Moje najbolje prijateljice se javljaju na telefon u pola noći. Moje najbolje prijateljice mi pažljivo saopštavaju da je neko umro. Moje najbliže prijateljice ne progovaraju reč kada mi nije do priče. Moje najbolje prijateljice me teraju da završim master. Moje najbolje prijateljice se smeju na moje glupe fore. Moje najbolje prijateljice mi kažu kada loše procenim. Imala sam sreće ili je makar imam za sada.
Upravo procene u sklapanju prijateljstava su ključne. Zato se radujem i novim prijateljicama, sa kojima sam od skoro bliska, iako je sklapanje prijateljstava sve teže. Teško je i obnavljanje. Mogla bih da pozovem Sonju, nismo se čule godinama.
0 Comments