„Lakše je zamisliti kraj sveta nego kraj kapitalizma” - Pročitaj nov serijal tekstova: Dekolonizacija mašte, autora Predaraga Momčilovića ✹ „Lakše je zamisliti kraj sveta nego kraj kapitalizma” - Pročitaj nov serijal tekstova: Dekolonizacija mašte, autora Predaraga Momčilovića ✹ „Lakše je zamisliti kraj sveta nego kraj kapitalizma” - Pročitaj nov serijal tekstova: Dekolonizacija mašte, autora Predaraga Momčilovića ✹ „Lakše je zamisliti kraj sveta nego kraj kapitalizma” - Pročitaj nov serijal tekstova: Dekolonizacija mašte, autora Predaraga Momčilovića ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Mi Balkanci uvek sve pogrešno shvatimo, pa smo i razvoj tehnologije iskoristili da zatupimo

Sa bendom Six Pack smo pričali o rokenrolu nekad, sad, sviranju van Beograda i „potpisivanju ugovora sa đavolom“

6. March 2025

Nisam se nikad ložio da vozim skejt. Možda jer sam znao da je u ovom gradu glupo voziti skejt. Nisam nešto u raskidima žalio uz mnogo pesama, ali ako bi trebalo da sastavim top 5, tu bi se sigurno našlo Nekako najviše me boliš ti. Tako da da, Six Pack je sastavni deo mog života, hteo ja to da priznam ili ne, jako dugo.

Jako dugo je termin kojim bi moglo da se opiše i koliko oni kao bend postoje jer slave 30. rođendan. Pank rok koji oni sviraju je uvek imao tu savršenu dozu melodije, ali i energije i distorzija koje pročiste um i telo.

Krajem prošle godine je bio zakazan koncert, ali je pomeren, i novi datum je 14. mart, a mesto je Elektropionir. Prošetaće nas kroz hitove kojih se za 3 decenije baš namnožilo.

Ali pre svega toga, popričao sam sa Mikijem Radojevićem, frontmenom benda, o svemu onome što se dešavalo od prvih do ovih novih dana benda Six Pack.

Kako je izgledala prva proba Six Pack-a? Šta je sve ono čega možete da se setite?

Nisam bio na prvoj probi Six Pack-a. Pretpostavljam da su se nalazili u nekom sobičku s akustičnim gitarama.  Moje „krštenje” je bilo direktno u studiju. Hronološki, bend se vratio iz Beograda gde je pokušao da snimi svoj prvi demo koji, što se pevačkog dela tiče, nije ispao baš onako kako su zamišljali. Setili su se mene i pozvali su me da budem gost na jednoj pesmi, koja je, da ne grešim dušu, i dan-danas veoma nezgodna za pevanje.

Gostovanje na jednoj pesmi pretvorilo se u moje dosta obimnije prisustvo na tom prvom materijalu, pa je bend odlučio da me uhapsi zastalno. Kasnije smo vežbali po garažama i šupama, uključivali instrumente i mikrofone u svakojake krševe, a sada kad se osvrnem na taj period zaista se divim tom imbecilnom entuzijazmu svih nas.

A kako je izgledala poslednja proba? 

Poslednja proba, održana više zato što jer red nego zato što nam je potrebno da vežbamo, izgledala je nešto drugačije nego devedesetih. Drug iz našeg grada ima svoj studio i stavlja nam ga na raspolaganje uvek kad je potrebno, a umesto pozajmljenih raspalih pojačalaca, sada svako ima dobru ličnu opremu.

Sastali smo u studiju da prođemo kroz repertoar i uvažimo činjenicu da nam je koncert koji je ovog vikenda u Zagrebu – već rasprodat. Narodski rečeno – da nas ne bije maler.

Od svega onog između ove dve probe, šta je ono na šta se uvek vraćate, uvek pamtite i smatrate da je za bend bilo najpresudnije?

Album „Fabrička greška“. To je u to vreme (druga polovina devedesetih) bio toliko pogođen album da je odjeknuo kao vatromet i van granica Srbije. Počeli smo nenormalno puno da sviramo svuda i postali smo pravi bend.

Ovih 30 godina ste iz prvog reda gledali kako se rokenrol na ovim prostorima batrga, bori, umire i ponovo se rađa. Šta imate da kažete o tom putovanju?

Da, nagledali smo se svega. Jedino što lično mislim da se rokenrol nikad nije ponovo rađao nego se više nekako reanimirao i budio iz kome. Sada je opet na aparatima. Mi Balkanci uvek sve pogrešno shvatimo, pa smo i razvoj tehnologije iskoristili da zatupimo, dozvolili smo da nam algoritmi društvenih mreža podvaljuju sve i svašta ništa prerušeno u rokenrol.

To što se neki folk bend istetovirao od glave do pete i pokrao kompletnu ikonografiju metal ili pank bendova ne znači da je žanrovski rokenrol ili iole underground. Da bude još gore, mnogi koji vole sebe da nazivaju rokerima su pod amom egzistencije ili odlučili da prave duete i kolaboracije sa raznoraznim diskutabilnim izvođačima ili su se pozapošljavali u turbofolk d.o.o. firmama (čitaj – sviraju za platu u bendovima folk zvezda).

Ima i nešto tih novotalasnih bendova mlađe generacije koji su puno obećavali svojim potencijalom. Naravno, i to padne u vodu kad ih vidiš u takmičenju za pesmu koju ćemo poslati na Evroviziju. Ne jer im je pesma loša, nego prosto smatram da momcima brushalteri ne stoje baš najbolje.

U prethodnom intervjuu koji sam radio sa vama ste rekli da želite da budete upamćeni kao neko ko se do poslednjeg atoma borio za rokenrol. Kako ste se sve borili u 2024. godini?

Proveli smo je na binama, malim i velikim. Tri albuma smo reizdali na pločama. Gostovali smo gde god se moglo, svirali uživo u TV emisijama, svirali unplugged na radiju. Trudili smo se da što jasnije i glasnije u mikrofon izgovaramo svoje stavove, ukazujemo na probleme, pokušavali da mlade ljude privolimo da ne odu na „dark side“.

Dan pred početak 2024. smo čak održali koncert pod nazivom „Rokenrol mališani“ gde smo deci koju su roditelji doveli na koncert svirali dečje pesmice u rok aranžmanu i iz svog džepa organizovali paketiće. Jedan od poklona u paketićima bila je slagalica (puzzle) sa karikaturom benda Ramones. To mi je možda i najmoćniji momenat te godine.

Za ovih 30 godina karijere, da li postoje neke situacije gde se kajate? Da li ste imali neke „ugovore sa đavolom” koje ste odbili?

Sigurno da postoje propuštene šanse. Sigurno da su nas kao bend puno puta iskoristili. Ja sam u ovu priču ušao sa nepunih 20 godina. Trebalo je pojesti džak soli da bi se neke stvari naučile. Napraviš album, ne znaš ni kako si ga otkupio od studija, a onda ga daš izdavaču. Potpisuješ neki ugovor, pojma nemaš ni šta potpisuješ. Daj samo da se ima album. Onda umesto da koncerti budu promocija za prodaju diskova – ispadne da je priča o albumu i diskovima način da dođeš do koncerata, jer samo ćeš tu videti neke žive pare. Potpuno obrnuto od svetske muzičke industrije. Da… ovde je od uvek sve naopako.

Odbijanje ugovora sa đavolom? Da, imao sam bliski susret te vrste.

Spremali smo svoj drugi album (Fabrička greška). Kod jednog kućnog prijatelja mojih roditelja koji je imao pipke u raznim sferama zabavne industrije sam se raspitivao za neki recept kako da poguram bend. Jednog dana je došao kod mene kući i doveo neku veliku glavu tadašnjeg PGP RTS-a. Taj matori je više ličio na KGB agenta u penziji nego na nekog iz industrije. U svakom slučaju, imao je moć da vedri i oblači.

Rekao mi je:
– Evo ovako ćemo; većinu tvojih pesama kao tekstopisac mora da potpiše, recimo, Bora Čorba.
– Kako, bre, da ih potpiše Bora Čorba kad sam ih ja pisao? – bunio sam se.
– Ništa ne brini. Ja ću to da sredim i to će onda biti velika odskočna daska za bend, vrtećete se po ceo dan u medijima.

Rekao sam da, ako je to način – onda ne moramo da se vrtimo uopšte. Zahvalio sam se i ispratio ih.

Koja je osnovna razlika između bendova Six Pack i Čovek bez sluha? Oni će uvek biti povezani zvog vas, ali i mnogi koji samo ovlaš poznaju vaše stvarlaštvo će dva benda uvek „trpati u isti koš”. Šta vi kažete na to?

Nek ih trpaju u isti koš. To je za svaki od ta dva benda svojevrsni kompliment.

Bendovima iz unutrašnjosti je sve teže da stignu do Beograda i ovdašnje publike. Šta mislite, da li postoji mogućnost da se samo preskoči Beograd i da se pravi nešto mimo njega?

Teško. A ako misliš da je „sve teže”, onda bi trebalo da ti opišem kako je naše „teže” izgledalo. Sada postoji internet. Svaka iole fotogenična glupača od sebe može za mesec dana da napravi influenserku tako što se pući po Instagramu. U vreme naših početaka postojao je samo voz, da se u njemu truckaš 3 sata ne bi li 15 minuta gostovao na nekom beogradskom radiju i obelodanio svoje postojanje na sceni.

Jedno od onih pitanja koje vam novinari sigurno stalano postavljaju (misleći da je originalno), a to je da li je u ovom gradu još uvek glupo voziti skejt. Ali ono što mene interesuje je kako vam izgleda sad skejt kultura u petoj deceniji života?

U mom gradu sada puno klinaca vozi skejt. Rekoše mi da je u planu izgradnja skejt parka koji će se zvati po mojoj pesmi koju upravo citiraš. Skejt kultura je prevelika reč i preširok pojam. Mislim da to više ne postoji na našem podneblju. Ipak, sve dok postoji kao sport, kao hobi ili razonoda, meni će biti puno srce.

Navedite nam neke mlade bendove iz regiona kojima želite da nekad u budućnosti slave 30 godina postojanja.

Ne bih nikog navodio. Da im ne malerišem.

Kako će izgledati koncert? Šta ste nam sve spremili?

Trideseti rođendan koji koncertno slavimo 15. marta u Elektropioniru, svojim prisustvom će uveličati gostujući kontroverzni bend Crna Lista. Sa nama na binu izlaze i specijalni gosti: Kojot, koji će sa nama svirati jednu baš brzu i žestoku pesmu, zatim Vuja – pank ikona i vođa benda KBO!, kao i Bojan Petrović – frontmen fenomenalnog benda Irish Stew. Naš repertoar će pokriti sve dosadašnje albume, tako da publiku kao specijalitet očekuje Six Pack „krtina”.

Za kraj, šta planirate za drugih 30 godina?

Za sad samo pumpamo, ali smo raspoloženi i za krupnije poduhvate.

Fotografije: Nemanja Nešković

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *