Novinari Oblakodera su u poslednjem vremenskom periodu najviše pisali o mogućnostima koje naši karantini pružaju. U nedavnom tekstu predložene su aplikacije kao alternativa za online druženja. Jedna od njih je rešila problem nemogućnosti da proslavim meni najvažniji događaj milenijuma – moj rođendan. Doduše, virtuelne prostorije aplikacija su se menjale, pa smo sa Houseparty prešli u Zoom, gde je pregled na goste žurke bio mnogo bolje raspoređen.
Moj 24. rođendan zapamtiće svi ekrani i tastature univerzuma, jer je postojanje ovih platformi omogućilo da se žurka u nekom obliku nesmetano održi. Činjenica da virus Covid-19 krade moj dan nije mogla biti prihvaćena. Hronološki, stvari su se odvijale ovako:
Od silnog uzbuđenja da produkcija ovog event-a prođe sjajno, prvenstveno sam se pozabavila planom i sadržajem. Kao u stara dobra vremena, napravila sam pozivnicu, koja je poslata na e-mail svima, vrlo formalno. Da bih stvari zakomplikovala i kako to ne bi bilo klasično video-chat trabunjanje, napravila sam listu sa temama za atmosferu individualnih video kockica. Zadaci su bili raznovrsni, a njihova poenta da svako kreira kroz svoju temu kako želi. Da li će to biti detalj u kosi, pozadina, perfromans ili kompletna maska stvar je izbora i kreativnosti svakog ponaosob. Ako ništa drugo, karantinsko beskonačno slobodno vreme nam dozvoljava da se igramo sa mogućnostima.
Uroš je uleteo u kadar sa kandilom kojim je upotpunio atmosferu svoje teme – vernik, patriota. Zlatni krst oko Tanjinog vrata ukičerio je naše ekrane, a Lazareva košulja sa leopard printom dokazala da se gospodin Nikolić (Lazar) šmekerski nosi sa količinom novca koju poseduje (baš bogat lik). Imali smo i putovanje kroz vreme gde je Tamara graciozno isplivala iz 60-ih. Mrtav iznutra, belog lica i tužne pojave krunisao je svoj emo izgled Igor, kome je sigurno usledio dug proces skidanja maske. Dok sam ja prokuvavala ispod perike i bunde, Aleksandra i Luna su se čvarile, jedna u kupaćem kostimu, druga sa biljkama u pozadini (tropical do smrti). Jovana se prikačila za tu letnju atmosferu sa ogromnim, crvenim minđušama u obliku cveta. Promiskuitetna i nadasve ekscentrična dva kadra pripala su Milici i Danijeli. U njihovim kockama sijali su šuškavci, kriminal, plavo-ljubičasto žurka svetlo, kratke suknje i papir iza Miličine glave sa skromnim apelom prisutnima: ’’Ide gas”. Gas je išao i iz Beča, odakle se javila Nataša sa temom tozla. Ne bih smela da zaboravim boginju sa Vidikovca koja je držala mini kurs astrologije, sa pozadinskim zidom na kome su bili horoskopski znaci (samo natalno).
Ovim simpatičnim iskustvom se uviđaju mnoge stvari, prepoznaju njegove prednosti i mane, postavljaju pitanja o važnosti ličnog kontakta, kao i to čemu nas ova, sve virtualnija realnost vodi? Mi smo se kolektivno složili da se žurka (u realnom vremenu i prostoru) mora ponoviti odmah po završetku pandemije. Već smo sanjarili o velikoj kući sa bazenom, razmišljali ko će da pušta muziku i predlagali ideje za potencijalnu tematiku. S obzirom da će pandemija zakačiti mnoge važne datume, svi zajedno biće proslavljeni prvog after-karantinskog vikenda.
Internet će u budućnosti moći da priušti iskustva sve vernija realnim, ali nikada neće moći da ih zameni. Iako sam uživala gledajući 13 prijateljskih kockica na ekranu mog lap topa, trenutak u kome shvatam da svoje prijatelje ne mogu da dodirnem i sa njima podelim prostor pogađa u velikoj meri. To je najveća i nepobediva mana virtuelnog iskustva. Kao da ti se sav taj online svet sruči u krilo. Drmne ti šamar i kaže da nije pravo i nikada neće biti, koliko god da liči. Tada se zapitam, da li će realnost sve više ovako izgledati u budućnosti? Možda ću jednog dana grliti virtuelnu projekciju, a ne pravog gosta. S druge strane, zavaljujem se tehnologiji što je obezbeđen i ovakav vid komunikacije, jer bi u suprotnom rođendan provela đuskajući sa svojim policama i zidovima, kojih sam se nagledala i više nego dovoljno za dve i po nedelje karantina. Prednost koju ima online okupljanje je svakako pobedila vladavinu virusa i pružila mogućnost da okupim za rođendan i one koji u tom trenutku nisu bili u Srbiji. Ostale prednosti su sasvim jasne – nema taksija i noćnih autobusa, jer je tvoj krevet udaljen svega 2 metra – ne misliš šta ćeš da obuješ, ne čekaš u redu za toalet, a frižider je ceo samo tvoj.
Interesantan je proces kreacije sopstvenog prostora kao kluba, kada uvidiš da si osim uređaja sa malim licima na ekranu, na žurci samo ti. Mogu slobodno da kažem da je na početku čudno đuskati dok gledaš kameru kompjutera, ali kasnije postaje zabavno i vrlo oslobađajuće. Žurka je bila uspešna, a dokaz tome je scenografija krša u mojoj sobi, koji odaje utisak da nas je bilo 20. I tako se online ekipica rasipala polako, kao što to obično biva u sitne sate, kockica na ekranu je bilo sve manje, ali je uprkos tome usledio after do ranih jutarnjih sati, koji je uključivao filozofiju života i njihanje uz jutarnje zvuke, kako to kao što već rekoh obično biva.
Još uvek pomalo patim, priznajem. Sav taj online proces bio je nekako ubrzan i nedovoljan, pa bih volela još neki sopstveni rođendan ove godine, ako je to moguće. Ko hoće da ga slavimo opet, nek mi se javi.
0 Comments