Pre ili kasnije, svako ko se doseli u Beograd upozna „Đurđevdan“. Pesma Gorana Bregovića iz 1988. godine, snimljena sa Bijelim dugmetom, peva se na svadbama, u kafanama duboko u noć, pevaju je taksisti i neznanci koji, čim primete da znate refren, odluče da više niste baš potpuni stranac. Znati reči pesme ne znači biti integrisan u društvo. Ali jeste svojevrstan gest, a upravo takvim gestovima često počinje osećaj pripadnosti. Vredi se, pritom, podsetiti da je i sam „Đurđevdan“ pozajmljena pesma: srpska obrada romske melodije „Ederlezi“, koja prati prolećnu proslavu Đurđevdana. Njena slava počiva upravo na tome što je prelazila iz jednog jezika u drugi, a da pritom nije izgubila ništa od svoje snage.
Na to sam pomislio kada sam naišao na snimak nastupa uživo u kojem pevač iz Kazanja izvodi „Cennet“, tursku baladu Ferhata Gečera iz 2007. godine, uz pratnju samo jednog klavira. Ispostavilo se da je Srbija sledeća stanica na njegovoj muzičkoj mapi. Ramil Aimetdinov gotovo je opštepoznato ime u Tatarstanu, ali njegova ambicija nije da postane turska pop zvezda. Ono što radi mnogo je suptilnije i, na svoj način, neobičnije: gradi karijeru na jednostavnom principu da gost treba da peva na jeziku domaćina.
„Gde god da nastupam, bilo da je to Francuska, Nemačka, Kina ili neka druga zemlja, trudim se da otpevam makar jednu pesmu na jeziku zemlje koja me je ugostila“, kaže on. „Za mene je to znak poštovanja prema kulturi i ljudima koji su došli da me slušaju.“
Prema njegovoj računici, repertoar mu danas obuhvata čak sedamnaest jezika: tatarski i ruski, engleski, francuski, italijanski i španski, ali i beloruski, azerbejdžanski, kazaški, gruzijski, burjatski, turkmenski, uzbečki, hebrejski, arapski, turski i kineski.
Takav spisak lako izaziva divljenje, ali ga je isto tako lako otpisati kao zanimljiv trik. Višejezični repertoar odavno je poznata atrakcija. Ono što Aimetdinovljev pristup izdvaja od puke demonstracije veštine jeste trud koji stoji iza njega, a koji on opisuje gotovo zanatskim rečnikom. Za svaki novi jezik sarađuje sa izvornim govornikom.
„Ako treba da pevam na kineskom, tražim nekoga kome je kineski maternji jezik i zajedno radimo na izgovoru, intonaciji, zvuku reči“, objašnjava. „Važno mi je ne samo da naučim tekst, već i da pesmu izvedem što vernije i pažljivije, onako kako original zaslužuje.“
Kada je reč o arapskim ili kineskim pesmama, rad se ne završava na fonetici, već zalazi i u samu muziku: način oblikovanja tona, boju glasa, logiku melizama. U njegovom pristupu, pravilan izgovor predstavlja svojevrsni izraz poštovanja.

Put do ovakve karijere nije od početka nagoveštavao kosmopolitski pravac. Aimetdinov potiče iz Uljanovska, grada na Volgi poznatijeg kao Lenjinovo rodno mesto nego kao raskrsnica muzičkih kultura. Godine 2008. pojavio se u emisiji „Minuta slave“, ruskoj verziji televizijskog formata Got Talent. Tatarsko pevanje počeo je da uči sa petnaest godina, kod Alfije Ramazanove, zaslužne umetnice Tatarstana, sa kojom će kasnije deliti scenu.
Profesionalno se oblikovao na tatarskoj estradnoj sceni Kazanja, u svetu svečanih programa radio-stanica, televizijskih novogodišnjih emisija i putujućih muzičkih revija koje obilaze Almetjevsk, Naberežne Čelni i Ufu. Muzički kanal TMTV proglasio ga je 2018. godine za najstilizovanijeg izvođača, što ponešto govori i o prioritetima te scene, ali i o njegovim.
Ipak, upravo Sabantuj najbolje objašnjava oblik njegove karijere. Ovaj tatarski letnji festival, kojim se nekada obeležavao završetak prolećne setve, uz rvanje, konjske trke i pesmu, postao je svojevrsna pokretna domovina naroda rasutog širom sveta. Tatarske zajednice organizuju ga gde god da su se nastanile, a Aimetdinov ih prati na impresivnoj geografskoj mapi: od Pariza i Ženeve, preko Južno-Sahalinska na ruskoj pacifičkoj obali, Kizilorde i Aktobea u Kazahstanu, do Čenta u severnoj Italiji i Beča.
U junu 2026. nastupio je na festivalima Sabantuj u Taldikorganu i Almatiju, gde je, prema pisanju kazahstanskog lista Novoje pokolenije, iznenadio publiku prelazeći sa kineskog na turski i gruzijski, a kazaške pesme izvodio sa naročitim žarom. Period života u Nemačkoj doneo mu je i nemački jezik u repertoar, ali, može se pretpostaviti, i dublje razumevanje toga šta znači stajati na sceni kao gost.
Na tim festivalima njegovo poštovanje ima dva pravca. Za dijasporu tu su tatarske pesme, zvuk doma u kojem mnogi iz publike nisu živeli godinama, a neki možda nikada. Za domaćine, ljude čiji je grad tog popodneva ustupio park okupljenoj zajednici, tu je pesma na njihovom jeziku. To je mali čin diplomatije, izveden isključivo uz pomoć samoglasnika.
Isti poriv, da se muzikom makar nakratko bude negde drugde, oblikuje i deo njegovog rada koji mu je posebno blizak. Francuska šansona, primećuje, danas se retko čuje na ruskim pozornicama, iako su za starije generacije pesme Edit Pjaf, Mirej Matje, Šarla Aznavura i Dalide neraskidivo povezane sa mladošću, ljubavima i čitavom jednom epohom.
U martu 2022. godine, u umetničkoj rezidenciji „Sozvezdije–Joldizlik“ u Kazanju, predstavio je program strane i ruske popularne muzike 20. veka, uz orkestar kojim je dirigovao Artjom Kazancev. Pevao je na francuskom, engleskom, španskom, italijanskom, kazaškom, gruzijskom i azerbejdžanskom jeziku.
Gradski list Kazanskije vedomosti izvestio je o punoj sali i preneo reči prateće vokalistkinje orkestra, koja je govorila o radosti zajedničkog rada i pažnji koju je Aimetdinov posvećivao objašnjavanju značenja svake pesme.
Na istu scenu vratio se u martu 2026. godine sa programom „Melodije ljubavi“, posvećenim muzici Mirej Matje, Džoa Dasena, Edit Pjaf i orkestarskom svetu Pola Morijea. Upravo je Mirej Matje, kaže, njegova najveća inspiracija. Dva puta ju je slušao uživo, a jednom je imao priliku i da je upozna i zapeva pred njom.
Posle jednog od tih koncerata, priseća se, prišla mu je žena.
„Dugo nisam bila u Parizu“, rekla mu je. „Ali večeras sam, zahvaljujući vama i vašem glasu, ponovo bila tamo.“
To je ona vrsta komplimenta koju pevači pamte i rado prepričavaju, pa bi ga bilo lako svesti na sentimentalnost. Ipak, on govori o nečemu sasvim određenom. Nostalgija se obično opisuje kao čežnja za nekim vremenom. Ovde je to bila čežnja za mestom, nakratko utoljena isključivo zvukom, zahvaljujući tatarskom pevaču sa Volge koji je naučio kako da pravilno izgovori Pariz.
Takva preciznost zavisi i od prostora u kojem se muzika izvodi. Aimetdinov nastupa isključivo uz živu instrumentalnu pratnju i o tome ne govori toliko kao o ličnom ukusu, koliko kao o stvaralačkom principu.
„To nije samo pevanje pesme uz muzičku podlogu“, kaže. „To je stvarna interakcija sa muzičarima, u kojoj svako donosi sopstvenu energiju i zajedno stvaramo nešto novo. Svaki nastup postaje trenutak za sebe.“
Snimak pesme „Cennet“ nenametljivo potvrđuje njegove reči. Svedena na glas i klavir, pesma koja je po objavljivanju zauzela prvo mesto na muzičkim top-listama u Turskoj dobija, kako je napisao kulturni portal Lokall, „intimniju perspektivu“. Strofe su tihe i suzdržane, refren se otvara ka svetlijem zvuku, a interpretacija je dovoljno smirena da ranjivost originala dođe do izražaja.
Ništa od ovoga nije materijal od kojeg se prave vrhovi striming-lista. Aimetdinovljeva karijera gradi se u koncertnim salama Kazanja, na festivalskim binama kazahstanskih parkova i okupljanjima zajednica u nemačkim gradovima. To je ona manje glamurozna infrastruktura kroz koju najveći deo svetske muzike zapravo dolazi do svojih slušalaca.
Ipak, u njegovom radu postoji doslednost koja nedostaje mnogim daleko vidljivijim karijerama. Svaki element vodi u istom pravcu: rad sa izvornim govornicima, živi orkestar, putovanja od jednog do drugog Sabantuja, šansone koje koncertnu salu u Kazanju na jedno veče pretvaraju u Pariz.
I tu se vraćamo Beogradu, gradu ka kojem Aimetdinov sada usmerava pogled.
„Đurđevdan“ se još nije našao na njegovom repertoaru, ali pretpostavljam da je to samo pitanje vremena. Za Ruse koji dolaze u Srbiju, to je jedan od prvih delova lokalne kulture koji nauče da prepoznaju. Melodija do njih stiže kroz film mnogo pre nego što pređu granicu, da bi ih zatim ponovo dočekala u kafanama i na radiju.
A upravo je to pesma po njegovoj meri: melodija koja je već putovala između jezika i na svoje odredište stigla ne izgubivši dostojanstvo.
U svetu koji je postao izuzetno vešt u zatvaranju granica, pevač koji uči samoglasnike svojih domaćina pre nego što raspakuje kofer nudi nešto malo, uporno i gotovo staromodno: dokaz da je gost zaista slušao.
Nikolaj Grunjin je muzički novinar i kritičar koji živi i radi u Beogradu. Njegovi tekstovi objavljivani su u magazinima Forbes Russia, Esquire Russia, kao i u brojnim drugim ruskim i međunarodnim publikacijama.




0 Comments