Letnja bašta
Dobro se sećam bašte te,
Sećam se i pesme svake,
Tvoje oči, sjajne, trepte,
Tvoje reči, tihe, lake.
Cigara gori, bezroj je misli,
Šta da uradim, bila bi šteta.
Glava se bori, zaključak tišti,
Nije do tebe, nego do leta.
Ali šta ću sad, i leto to prođe,
I jesen, zima, šta je s njom?
Tužno je kad neko nepozvan ode,
Ali i kad dođe neko nov.
Dobro se sećam bašte te,
Očiju, reči, dima što grebe.
I sada znam, sada znam sve:
Nije do leta, nego do tebe.
Đorđe Urošević, rođen 1993. godine u Beogradu, kao nusprodukt izolacije i socijalnog distanciranja počinje da piše „poeziju“. Nakon prve ikada napisane pesme, postavlja sebi zadatak da svaki dan tokom trajanja karantina napiše novu, što rezultuje brojnim promašajima ali, valjda, i po nekim svetlim trenutkom. Svoje pesme klasifikuje kao „Karantinsku patetiku“. Na kraju, i pored toga što se poziv na konkurs odnosi na „mlade književnike“, ipak odlučuje da se prijavi. Dobro, izgubio je i opkladu.
Podstičemo vas da ukoliko i sami pišete poeziju ili prozu, pošaljete nam svoje radove na našu mejl adresu: [email protected]
0 Comments