More
svitanje na terasi obloženoj trskom uporno je nemo
dok staklo prozora vrišti krvavo rođenje Sunca.
hladna stopala u toplom krilu, toplo krilo ispod hladnih stopala
elektricitet jutra budi uspavane vene.
trska se linja i pada u bezdan,
tu komšinica ide po hleb,
da bude vreo , da ispada iz ruku.
dok ti so grebe nozdrve
talasi preplavljuju obalu,
surovo hladno umivanje.
na stolu ostaci voćnog jogurta- lepljiva i osvežavajuća kupka za mrave.
breskva zaleđena od jutarnje rose
sitne pege oštro je prekrivaju.
a ti
ti se praviš
praviš se da se nikad nećeš ponovo odvesti u grad
prisvajaš zgusnuti slani vazduh kao da si se tu rodio.
postoje i neki drugi životi
pogledaš gore- samo nebo,
zatvoriš oči- samo more
postoji setiš se i mesto
pogledaš gore ono borovi
ispod peškira iglice budno koegzistiraju
udahneš – smola
izdahneš- jod.
a ovde i sada-
tanka pamučna majica ježi se nad kožom.
svet
naježenih voćnih plodova i komada odeće.
od sutra asfalt će uranjati u đon tvojih patika,
na šest točkova milećeš ulicama,
liftovi će te katapultirati iznova i iznova,
nećeš čuti
a još manje primećivati
a danas
ova sloboda miriše na rođenje.
da trska raste porasla bi nam iznad glava,
ostali bi ovde,
so bi nas milovala i čistila,
trska da raste more bi nam se sakrilo u pluća.
Milica Lukić (3.5.1999, Kotor) je studentkinja dramaturgije. Pretežno se bavi pisanjem scenarija za filmove i serije. Za svoju dušu uživa u pisanju kratke proze i poezije.
Ilustracija: Marija Ognjanov
Podstičemo vas da nam, ukoliko i sami pišete poeziju ili prozu, pošaljete svoje radove na našu mejl adresu: [email protected]
0 Comments