Hodam po zvezdama, a iznad mene je trnje
niko nam ne kaže da prva ljubav nikada ne prođe
voliš jednom, pa onda opet
i opet
i opet
ali nikada ne tako, kao tada kada si u ogledalu plakao
od oluje ljubavi koja je ostavila nekoliko srušenih osmeha
niko nam ne kaže da li je normalno
misliti na prvu ljubav skoro svakog dana
i to da je ona jedini uzor ljubavi u životu
ljubav koju želiš da preslikaš
kao kada učiš da crtaš – pa ne želiš da promašiš ni jednu liniju
tako ne želiš ništa manje, nego to isto ludilo
ko je rekao da je uvek isto nebo iznad nas?
iz očiju vadim dokaz, a rukama pokazujem raspored zvezda
raspored zvezda kada je moje srce jednom kucalo u taktu sa drugim
da, baš tamo (pokazujem koordinate) sam prvi put osetila da sam živa
i ko mi je rekao da to isto nebo više nije preda mnom?
jedina kazna koja svakog dana stiže je kazna da smo voleli najviše kada to nismo znali
i slatko prokletstvo svih noći kroz koje putuješ u talasima sećanja
noć kao što je ova
zar mi niko nije rekao ni da slike toliko davne mogu da budu žive, tu ispred tebe?
ja znam da je moj čamac odavno počeo da prokišnjava,
ali izgleda da sam naučila da zakrpim pukotine
polako,
tu na rubu srca.
Natalija Aleksić je rođena 1997. u Beogradu. Diplomirani je menadžer i producent u pozorištu, radiju i kulturi. Trenutno je na Master studijama u Budimpešti – smer Mediji i komunikacija. Voli analognu fotografiju i za poeziju smatra da je oduvek bila deo nje i da će tako ostati.
Ilustracija: Marija Ognjanov
Podstičemo vas da nam, ukoliko i sami pišete poeziju ili prozu, pošaljete svoje radove na našu mejl adresu: [email protected]
0 Comments