Heroina
Svim mojim ženama
koje se svakog dana bore sa vukovima u sebi
želim da kažem hvala
kakva je sreća živeti sa heroinama mikro kosmosa
kažeš mi da često pričaš sa malom tobom
a ja baš tada mislim: mora da je ponosna
i nadam se da vidi tebe kroz ove moje oči
oči koje te vide kao najsnažniju kariku te baš tvoje bitke
svim mojim ženama
koje tiho trepere u sebi, jer nije dobro vreme za pobunu
i kojima uvek izgleda kao da nije dobro vreme za našu revoluciju
baš vama i baš tebi
želim da kažem hvala
vi ste te zbog kojih svet tiho spava
čak i u noćima sa najvećom olujom
svim mojim ženama čije suze znam
kao da su moje
i čije ožiljke vidim oštre i prelepe
vama želim da kažem da izgleda da smo već pobedile
sva naša unutrašnja previranja
spavaju na tananom čaršavu prostranom na srcu, spavaju mirno poput deteta
koje je malopre prvi put ugledalo svetlost dana
svima vama koje mi u najmračnijim prostorijama
palite svetlo, čak i onda kada mislim da sam potpuno sama
želim da kažem da mi već jesmo pobedile
ali mrak će uvek ići za nama
tada je važno da se setimo
svetlo koje smo godinama stvarale u sebi
uvek će osvetliti mrak
sada znam
ja sam ona koja je zbir svih žena
sa kojima sam godinama osvetljavala put
heroina u meni
je i ona kojoj pred spavanje kažeš
da još uvek nije kraj
Natalija Aleksić je rođena 1997. u Beogradu. Diplomirani je menadžer i producent u pozorištu, radiju i kulturi. Trenutno je na Master studijama u Budimpešti – smer Mediji i komunikacija. Voli analognu fotografiju i za poeziju smatra da je oduvek bila deo nje i da će tako ostati.
Ilustracija: Marija Ognjanov
Podstičemo vas da nam, ukoliko i sami pišete poeziju ili prozu, pošaljete svoje radove na našu mejl adresu: [email protected]
0 Comments