Čovek je ime moje
(Stepska pesma o kolebanju duša)
Čovek sam – stanovnik ovog sveta.
Nežno nisam, niti čedno biće.
Ofelija retko u meni tu cveta,
A krv mi je ljudska ponekad piće.
Višedušnost, to je ime moje…
Razmišljam, tupim – tako svaki dan.
Misli, osećanja u dušama se roje,
Nikad bez muke mi ne dolazi san.
Čudan sam sklop mana i vrlina,
U meni plamti večiti boj.
Jedna duša mi željna milina,
Stota mi lije borilački znoj.
Ljubav me može ubiti, i hoće.
Čovek je jadno ime moje.
Al’ kušam ipak to čudno voće;
Želje, iskustva – kaput mi kroje.
Misli uništenja po glavi se kreću,
Ne verujući da vreme donosi sreću.
Šta li sve još moje oči čeka?
Ne želim da znam… Neka, neka, neka…
Šta me tek čeka – nikad neću znati;
Čovek mi je ime – da predvidim ne mogu.
I zato ću se svim osećanjima dati,
Duboko želeći mnogoduševnu slogu.
Teodora Subotić rođena je u Indijani (SAD), i ima 18 godina. Trenutno živi u Beogradu, gde pohađa četvrti razred gimnazije. Završivši klarinet, upisala je tradicionalno narodno pevanje, a svira i klavir i gitaru. Raduje se studijama knjižvenosti, a neguje ljubav prema filozofiji i kinematografiji. Piše od osnovne škole, uglavnom za dušu. Smatra da ne bi bila ono što jeste bez Crnjanskog, Miljkovića i odlaska na jug Italije 2019. godine.
Ilustracija: Marija Ognjanov
Podstičemo vas da nam, ukoliko i sami pišete poeziju ili prozu, pošaljete svoje radove na našu mejl adresu: [email protected]
0 Comments