Riblja kost
Kad sam bila mala stalno sam zamišljala
da ću kad jedem ribu progutati kost.
Bojala sam se te fiktivne kosti toliko
Da sam se na nju gušila bez da mi je ikada dotakla grlo.
U kafiću još uvijek nisu skinuli novogodišnje ukrase iako je skoro februar.
Gledam u lampice za jelku koje mijenjaju boje iz plave u crvenu u žutu.
Prošle godine u ova doba smo sjedili zagrljeni u ovom kafiću.
Moja glava na tvom ramenu.
Ljubičasto ništavilo.
Sada imam više dubine. Primjećujem više stvari.
U dvadeset dana pročitala sam trinaest knjiga.
I sve mi je to nebitno.
Rađe bih s tobom bila
tupa i sretna.
Šezdesetogodišnja konobarica duge kose koju farba u plavo mi prilazi.
Kaže da sklonim ruksak s poda, past će neko.
Prošle godine u ova doba, molila je nas da se prestanemo ljubiti u lokalu.
Skoro sam zaboravila na to.
Tvoje odsustvo mi stoji u grlu.
Riblja kost za odrasle.
Zapakovana sam u kutiju, negdje u skladištu tvog uma
Da me kao novogodišnje ukrase izvadiš jednom u godini
I gledaš kako ti uspomene svijetle pod prstima.
Zoe Ibrahimović (2000) je studentica dramaturgije na Akademiji Scenskih Umjetnosti u Sarajevu. Završila je srednju školu u Berlinu i Mostaru. U slobodno vrijeme piše blog Hedonixsm.
Ilustracija: Marija Ognjanov
Podstičemo vas da ukoliko i sami pišete poeziju ili prozu, pošaljete nam svoje radove na našu mejl adresu: [email protected]
0 Comments