Hola (kao priča se španski),
Da sam znao da je raj ovako blizu radije bih umro. Šalim se, Kuba je kao Novi Sad, veoma lepo i sve je sjajno, ali kapiram da smori za dva meseca (što ne znači da ću se sigurno vratiti – ima još 4 zemlje koje moraju ovako da se pokažu). Kad sam gledao slike, mislio sam da je ovo vremeplov, međutim, kad sam došao skontao sam da tako nešto ne postoji nego da je sve što postoji ovde nastavilo sa postojanjem od trenutka kad je stvoreno.
Sve što sam do sada video, a nisam još prodro u stari deo, jeste da je ovde neko došao i stvorio do jaja stvari i samo nastavio dalje negde drugde. Kao da nam je bog zvani evolucija dao prelepe bicepse i podlaktice i okrenula se u trenutku kad je došla do šaka jer se prosto zasitila ovog izdrkavanja lepotom. Priroda ne da mira ovom gradu, svuda su palme i neka lepa čudna drveća. Veoma je toplo, ali je i sparno tako da nemaš osećaj da se znojiš sam, već sa celim vazduhom okolo. Sve kuće izgledaju oronulo i nemaju prozore, ali kad razmisliš, od ove soli i vlažnosti ni šahte ne preživljavaju a prozori – koji će ti kurac prozori na ovu lepotu.
Sunce je takođe čudno, bio sam pijan bar 10 sati na suncu kao svaki glupi turista koji je kupio litar ruma za 4,45 dolara (pivo je 1,5 dolara, do the math za vinjak i pivo i koliko bismo onda bili sjebani) i nisam izgoreo, prosto mi se nije dalo.
Ne verujem da ću se smiriti ovde jer od kad sam došao samo se cepaju žurke, a ja sam u fazonu – miran sam. Prvi izlazak – dug red, ulazim preko reda jer sam parkirao preko puta auto sa diplomatskim tablicama – Fabrika umetnosti. Jebote, Savamala i Cetinjska su sanjale da budu bar upola koliko i ovo mesto. Četiri meseca ne radi, jedan mesec radi da bi iznela sadržaj koji je svaki dan drugačiji, ima izložbe i koncerte. Ono što je najluđe je da na ulazu dobiješ karticu na kojoj ti obeleže svako piće koje plaćaš tek kad izađeš, ako izgubiš karticu, plaćaš 40 dolara što će reći na 9om koktelu od 5 doalra bacaš karticu i piješ dok se ne zatvori šank.
Sutradan sam izašao u klabing. Ne znam kakav je klabing. Samo znam da su sve ribe bile lepe i da su me overavale jer sam manje više jedini stranac koji je bio tamo. Takođe, popio sam 3 koktela, posle drugog se ne sećam ničeg. Nisam pička majke mi samo su me usrali.
Ljudi su generalno znatiželjni, malo ih je smorilo više da budu Kubanci jer ceo život dolaze ljudi a oni ne odlaze. Vole prvo malo da ti kuknu kako im je teško ali posle nastave da budu veseli jer su prosto odlučili da zaborave na to. Stvar koja me maksimalno vrti jeste da se druže po nekoliko godina a ne znaju čime se ovi drugi bave jer prosto SAMO SMOL-TOKUJU I NE ZATVARAJU, ali se uglavnom smeju.
Od sutra idem po centru Havane da me pljačkaju i da se svakako oduševim ludilom i životom na ulici.
Hrana je generalno piletina pirinač malo hleba mnogo avokada i pržena banana. Banana je napokon našla poziciju u mom koordinatnom sistemu.
Sve u svemu, sve je ok, još se nisam zaljubio jer moj sistem prosuđivanja dobre ribe ovde ne radi, sve ribe imaju pozamašno dupe. Mada idem za par sati na dejt sa nekom, zaboravio sam kako izgleda ali mi se čini kao da je to bila jedina riba u klabingu koja je pričala engleski, ili samo uspela da me razume. Jbg, volim da bacim spiku pogotovo kad je to nemoguće, neke stvari se nikad neće promeniti.
Ne bih voleo da ste ovde jer bismo spalili Havanu za mesec dana a ovaj grad prosto zaslužuje dva meseca života. Šaljem i neke slike i snimke mene pijanog ili samo oznojanog na raznim lokacijama.
Poyy. Miloš
Autor teksta i fotografija: Miloš Milosavljević
Instagram: @veceras_sinisa
0 Comments