Prethodnu razglednicu pročitajte ovde
Iste sekunde kako sam prešao granicu, postalo mi je lakše. Pao mi je gadan kamen sa srca. Sve je izgledalo zelenije, a sunce je kupalo ceo horizont. U toj sigurnosti sam odlučio da utonem u san. Probudio sam se u ponoć kad smo već stigli u najveći argentinski grad na jugu – Calafate. Sve što je trebalo da uradim bilo je rutinski: otvori mapu i hodaj do hostela koji je obeležen na mapi. Rekli su da je blizu autobuske stanice. Pogledao sam mapu na kojoj je pisalo da treba da pešačim sat vremena. Ošamućen i zbunjen, hodao sam pravo, levo, desno. Preterano oduševljen, prolazio sam pored kuća i uživao u egzibicijama kao što je pravljenje roštilja u ponoć (sad već 1 ujutru).
Kako sam hodao, grad je jenjavao. Kuće su postajale veoma niske i male, a psi sve besniji. Pogledao sam opet mapu i odlučio da je refrešujem (osvežim na srpskom) i na njoj je pisalo da je hostel ipak blizu autobuske, a da sam ja hodao sat vremena uzalud. Sa prtljagom od 19 kilograma na leđima, bio sam smrvljen. Nije bilo automobila na ulicama, te sam odlučio da hvatam poslednji voz. Video sam jednu kuću sa velikim prozorom u prizemlju koji gleda na ulicu i ljude unutra. Mahnuo sam i pozvao ih da izađu, što je zbunjena žena i uradila. Na svom razumljivom, ali i dalje uličnom španskom, zamolio sam je da pozove taxi, a ona me je pitala da uđem i popijem pivo.
Unutra je bilo prijatno, ali čudno. U 1 posle ponoći bio je pušten neki crtani film, jedno dete je spavalo stojeći, sa glavom na kauču, dok se drugo smejalo i “bacalo mi kosku”. Žena mi je sipala pivo, zamolila me da sačekam i popela se na sprat. Ne znam čime sam zaslužio ovu naklonost, ali posle 5 minuta je sišao najstariji sin sanjivih očiju i krenuo nešto da organizuje sa mamom. Pitao me je gde je hostel i pozvao me da sednem u njihov auto. Ispostavilo se da su oni neka opuštena porodica policijskih oficira iz tog mesta i mali je odlučio da me pre hotela provoza kroz grad. Pokazao mi je gde je univerzitet, gde mogu da jedem i gde da kupim jeftinu hranu. Ostavio me je ispred hostela, zagrlio me, zahvalio se na priči i otišao u mrak. Hvala mu. Sada sam ja dužan Univerzumu da pomognem prvoj osobi koja mi zakuca na vrata. Nadam se da ću to uraditi lako i nesebično kao on i njegova porodica.
Probudio sam se ujutro oko 9. Soba u kojoj sam prenoćio već je bila prazna, a ja sam se popeo na doručak. Prepunio sam tanjir jer je hrana bila gratis (tj. uračunata u cenu od 10 američkih dolara) i shvatio da je pogled kroz prozor kao pejzaž na omotu Milke, onda kada sam bio mali i kada je isti bio u boji. Veliko jezero se prostiralo na ivici grada, okruženo glečerima i ledenim planinskim vrhovima. Odlučio sam da taj dan provedem ne izlazeći iz grada, prošetam malo i vidim kako se to živi u Argentini.
Nije bilo mnogo drugačije, ljudi su i dalje hodali na dve noge, čvrsto zalepljeni za tle, samo što su svi bili nasmejani. Hodali su ulicom i pili čaj. Tačnije, pili su mate. To je čaj od sušene biljke koja se zove Yerba. Sama biljka je realno nebitna, u pitanju je običan čaj sa malo više teina i pije se tako što se četiri petine posude napuni tim čajem, preko koga se doliva voda. Svaki put kada se otpije tečnost kroz srebrnu slamčicu, domaćin ili osoba koja drži termos dodaje još malo vode i daje drugoj osobi iz društva da pije. Kažu da je nekulturno ne deliti mate i ne popiti bar jedan sa ljudima, što meni nije teško palo. S druge strane, shvatio sam da ovaj osećaj deljenja predstavlja jedan od jačih uticaja na njihovu svakodnevicu, pogotovo što kad uđeš u radnju ljudi sporo kucaju artikle, ali te uvek uz ćao pitaju i kako si. Nadao sam se da ovakva opuštenost vlada celom Argentinom, ali sam onda shvatio da je ipak do mesta, jer tamo lavanda raste između ivičnjaka i betona kao korov. Samo što ovaj korov miriše. Lepo. I opušta.
Sutradan sam sačekao ludog Amerikanca kog sam upoznao u Puerto Natales-u. Mnogo čudan lik, stalno iznajmljuje kola i putuje, manje-više već 3 godine uzastopce. Kada je stigao, u kolima je bila devojka koja mu je najbolja drugarica u Americi i neki momak koga je pokupio usput kao autostopera, a koji je naknadno odlučio da se priključi celokupnoj avanturi. Čini mi se da je tajna Amerikanca, osim što je odličan lik, to što non-stop pije, tačnije vino drži u teglici kikirikija pored volana, a 50 dolara blizu pasoša. “Dobri, stari dolari”, kako voli da kaže. Ušli smo u radnju da kupimo namirnice za izlet i sve se pretvorilo u avanturu kada smo odlučili da kupimo 7 litara argentinskog vina.
Ja sam kupio litar u staklu, a litar u tetrapaku. Svi su se smejali, ali sam znao da radim pravu stvar, jer ovi što sipaju vino u tetrapak ne troše pare na staklo i nemaju para za hemiju. Pobedio sam u opkladi, ali sa tim je išlo i poduže pijanstvo. Amerikanac je odlučio da vozi do jednog od retkih glečera koji i dalje raste – Perito Moreno. Mislio sam da je glečer dobio ime po nekom psu Morenu, jer tako zvuči, ali se ispostavilo da je to ime. Veliko ime, sudeći po glečeru. Bio je magičan, glomazan i plav. Rastao je svake godine jer ga je hladan vetar iz Čilea utiskivao u Argentinu. Podsetio me je na ledeni tron iz Warcraft-a i očekivao sam i Lich Kinga koji se, hvala Bogu, nije pojavio. Glečer se prostirao celim horizontom. Mogao si da čuješ glasne zvukove pucanja kako prekidaju tišinu kojom ga je poštovalo okruženje.
Ugledali smo na ivici glečera jedan veliki procep i komad koji samo što nije otpao. Sedeli smo i, sa oduševljenjem koje je trajalo preko sat vremena, čekali da se to desi. Ljudi su genijalna bića. Sede i gledaju planetu Zemlju kako umire, nadaju se da će umreti pred njima i na to će ispustiti jedan glasan urlik: WOW! Mi smo carevi carski. Promenom ugla sunca, glečer je krenuo da sija ledeno plavom bojom, a pukotine su bile sve jasnije. U jednom trenutku, parče koje smo čekali da padne se prosto odlomilo. Bilo je veličine kuće i samo je nonšalantno skliznulo u vodu. Tišinu nakon praska je nakon nekoliko sekundi propratio zvuk velikih talasa, a mi smo, kao i svi ljudi, uskliknuli od sreće kao da smo upravo pogledali neku dobru predstavu.
Bilo je vreme da krenemo nazad. Amerikanac je počeo da leluja za volanom, te je bilo dobro što smo naišli na krdo konja koji su mirno pasli, a iza kojih su izvirivali hladni planinski visovi i sve je izgledalo kao da je sastavljeno od strane nekog mnogo opuštenog dizajnera desktopa za Widows XP. Bili smo tihi i trudili se da konjima ne ugrozimo mir, mada smo to svojim prisustvom činili. Ipak, dopustili su nam da ih malo pomazimo.
Sunce je zašlo i maltene smo stigli u grad kada me je Amerikanac zamolio da preuzmem volan jer on više ne može da vozi, te je parkirao kola na sred trake. Nisam neki vozač, ali sam uvek bio dovoljno naivan da budem hrabar. Polako smo stigli do hostela i legli da spavamo. Sutradan je trebalo nastaviti dalje. Ustali smo u 8 ujutru. Amerikanac je zahtevao flašu vina, a ja sam se zgranuo od oduševljenja. Bilo je veselo, svi su se smejali i niko nije bio nervozan ili ljut zbog nečega. Krenuli smo polako prema severu, uglavnom zato jer se dalje južno ne može. Ostavili su me na sred puta jer sam išao u gradić El Chalten, a oni nazad ka Čileu. Imao sam sreću da naiđem na auto koji je već iskrcavao neke turiste, a ja sam na pitanje da li mogu da nastavim sa njima dobio jedno debelo DA. Sreća se vratila pod moje okrilje. Živela Argentina!
0 Comments