Prethodne nedelje Pepersi su se vratili u region, još jednom u neku od zemalja koje okružuju Srbiju. Nakon famoznog koncerta u Inđiji na GrinFest Festivalu, četvorka iz Los Anđelesa svratila je tokom promotivne turneje za album I’m with you u Zagreb i Sofiju (2011), a potom i pet godina kasnije u Budimpeštu sa materijalima sa albuma The Getaway. Međutim, ovo je prvi put nakon 2006. i gostovanja na severu Srbije da se na područje blizu Balkana vratio Džon Frušante.
Par servisnih informacija: Red Hot Čili Pepers svirali su 15. juna na Puškaš Areni, domu mađarske fudbalske reprezentacije, u okviru evropske turneje za album Unlimited Love. U svojstvu predgrupe, koncert je otvorio Thundercat, a publiku dodatno zagrejao Nas, da bi RHCP oko 21 čas izašli na binu.
Arena Ferenc Puškaš prima oko 35.000 posetilaca, ali za ovu priliku, polovina stolica bila je namenjena publici, dok je parter bio na travnatoj površini stadiona, zajedno sa binom i bekstejdžom. Organizacija i protokol su bili zaista besprekorni, a obezbeđenje se nije mrštilo na publiku, na šta smo navikli kod nas.
Thundercat je izašao na binu sa svojim klavijaturistom i bubnjarem negde oko 18 časova. Na bini su se, očigledno, već nalazili bubnjevi, pojačala, i ostala oprema glavnih zvezda prekrivna čaršafima, tako da je Thundercat svirao i skakutao na vrlo ograničenom prostoru. Nekog drugog bi fizička ograničenost sputala i u izvođenju, međutim Thundercat i prijatelji su žestoko prašili svojih pola sata. Uprkos tome što Thundercat svira bas pretežno u višim registrima i što je ton prilično u treble podeocima, sve se jasno čulo i publika je, donekle na sopstveno iznenađenje, pozdravila momke sasvim pristojnim aplauzom.

Usledila je pauza od nekih sat vremena, tokom koje se tridesetak tehničara u crnim majicama popelo na binu i krenulo da razmešta one instrumente i da razvlači ogromne prostirke po podu bine.
Onda je Nas izašao na binu i nastavio tamo gde je Thundercat stao, pa čak i podigao atmosferu za nekoliko stupnjeva: uneo je veliku količinu energije u nastup i odlično se uklopio u takav koncept odnosa prema izvođenju – prepuno energije, strasti, i ljubavi prema muzici. Osvrćući se oko sebe, shvatio sam da se na stadionu nalazi mnoštvo Nasovih fanova koji su oduševljeno skakutali gore-dole sve vreme njegovog izvođenja.
Potom se na binu ponovo popeo čopor tehničara koji su užurbano razmeštali opremu i monitore po bini, a veliki broj njih se ponovo bacio na razvlačenje nekakvih tapiserija po podu. To je potrajalo još sat vremena, taman da fanovi ne načnu, već i da zabrste duboko u svoje nokte i zanoktice.
Tada su se sva svetla ugasila; samo se jedan zrak svetlosti fokusirao na bubnjeve, koji su onako napeto sijali. Na bas bubnju je bilo ispisano metalik sivom L.A.
A onda se, visok i uspravan kakvim ga je bog dao, Čed Smit, u šerpa plavom kombinezonu, pojavio na bini i gotovo teatralno odmarširao ka bubnjevima, seo, i izvadio palice. Na binu se popeo i Fli, praćen gromoglasnim hukom publike, tehničar mu je dodao bas, i Čed je krenuo sa improvizovanim ritmom. Tada smo začuli distorziranu, dugačku notu električne gitare, i reflektori su nam pokazali gitaristu u bordo polo majici, koji se neprimetno ušunjao na binu. To je bio povratnik, ali nikako i pokajnik – Džon Frušante. Ispostaviće se, uprkos činjenici da su Pepersi ipak bend sastavljen od četvorice članova, da je upravo on zvezda večeri.
Da bih što bolje opisao jedan od prvih utisaka sa početka koncerta, poslužiću se jednim kratkim fragmentom iz knjige Dušana Vesića o Bijelom Dumetu, Šta bi dao da si na mom mjestu. Na jednom mestu, gde opisuje prvi beogradski koncert grupe iz 1975, on kaže ovako: ,,(…) Dok je grupa svirala uvod za Kad bi’ bio bijelo dugme, devojčice su vrištale od uzbuđenja. (…) To je potrajalo za vreme trajanja čitavog koncerta. Neverovatno je koliko dugo i glasno devojčice mogu da vrište a da ne ostanu bez glasa’’. Tako je bilo i ovde. U narodu se kaže – vrišti iz mozga.
Tada su se popalila svetla na bini i uključen je grin skrin na kojem smo gledali zaista spektakularne vizuale i prikaze muzičara. Međutim, grin skrin nije bio samo iza benda, dolazio je sa svih strana – odozgo, ali i odozdo. Ispostavilo se da su oni tepisi, koje su tehničari tako dugo postavljali, bili nekakvi chroma key ekrani. Izgledalo je kao da se bend nalazi unutar neke ćelije prepune energije.
Fli je, nakon početne improvizacije, kliknuo svoju big muff pedalu i zasvirao Around The World, što je predstavljalo malo iznenađenje – uglavnom su na ovoj turneji otvarali svirke sa Can’t Stop. Već nakon grmljavine tri instrumenta u prvom delu, pred strofu, videli smo zašto su, uprkos poodmaklim godinama, oni među najboljim muzičarima na planeti. Svaka sledeća pesma samo je svedočila o usviranosti i muzikalnosti trojke. Uprkos manjim tehničkim problemima, I Like Dirt zvučala je savršeno upeglano i precizno; Snow (Hey-Oh) baš onako bengerski, kako fanovi i očekuju, a Tell Me Baby im je legla kao u stara vremena. Čed i Fli su svaki imali svoj solo između pesama.



Kada je reč o pesmama sa aktuelnog albuma, Aquatic Mouth Dance zvučala je resko i latino zavodljivo istovremeno, i nisam mogao da pojmim kako neko ljudsko biće može tako savršeno da svira bas. Dužina nota, muzikalnost, improvizovani fillovi, sve je bilo toliko blizu savršenstva, da sam pomislio da je taj čovek sa šarenom kosom i tetoviranim plećima sa druge planete.
Taj čovek, koji se zove Majkl Balzari, a znamo ga kao Flija, najavio je These are The Ways rečima: ,,Ovu pesmu posvećujem svojim mađarskim precima’’. Pesma je zvučala odlično, a Entoni Kidis je imao sasvim malo problema sa refrenima. Inače, prilično je dobro pevao čak i one najmelodičnije pesme, i dugogodišnji fanovi mogu da posvedoče o njegovom pevačkom napretku. Naravno, mnogo više su mu legle pesme sa repovanjem, kao, na primer, Give It Away.
Ipak, kao što smo rekli ranije, šou je ukrao Frušante. O njegovom sviračkom umeću ispisano je toliko redova i tekstova, pa se time neću ovde baviti, ali ću reći da on zaista jeste „rođen da svira gitaru u ovom bendu’’, kako je rekao u jednom intervjuu. To smo čuli, ali verovatno mnogo više i osetili, tokom celog koncerta, u pristupu ostalih članova prema njemu i načinu na koji se on tokom koncerta sve više otvarao i oslobađao. Solo za Scar Tissue ili onaj u Don’t Forget me kao da su bile ljubavne poruke fanovima koji su toliko dugo čekali da ga čuju uživo, i to u okruženju Red Hot Čili Pepers. Da, jeste izbacio nekolicinu odličnih albuma s elektronikom, producirao je neke hip-hop albume. Ali – ovo je Džon Frušante, mršavi čovek s frizurom Isusa koji na izlizanom Stratokasteru osvetljava binu, svoje drugove iz benda, publiku – i samog sebe. Nakon što su premijerno na sceni odsvirali It’s Only Natural, Fli je prišao mikrofonu i, gledajući u Frušantea, rekao: „You are fucking beautiful’’.
Upravo to je i poruka čitavog ovog albuma, koncerta, turneje: Pepersi su najbolji samo i isključivo onda kada su tu njih četvorica, kada iz njih vrca ta famozna Unlimited Love. Džoš Klinghofer je dobar muzičar i gitarista, dobar lik, ali nije imao to nešto. Kako tražimo prijatelje? Kad smo mladi, prijatelji nam se dese, i vremenom i pomoću zajedničkih iskustava, ostanu za ceo život. A kad ostarimo, prijatelje biramo i ljutimo se zato što nam nisu srodne duše. Tako je i sa članovima Pepersa – alhemija postoji samo kod upravo sadašnje postave. Uostalom, to njih četvorica i sami govore u intervjuima, ali i poručuju svirkom.




Za bis, Fli je ponovo ušao na binu, ovog puta hodajući na rukama, da bi potom on i Frušante zasvirali unisono temu iz By The Way. Publika je oduševljeno skakala uz tu, verovatno najenergičniju pesmu, Pepersa. Flijev solo na distorziji bio je kruna svega. Nakon te pesme, Pepersi su sišli sa bine i koncert je odjednom bio gotov. Reflektori su ponovo zasijali i publika kao da se našla u šoku.
U ovoj fazi karijere, Pepersi zaista nude neograničenu ljubav – prema muzici, fanovima i jedni prema drugima. Nema mnogo stvari gde je tako očigledno kako ljubav poboljšava svet. Ovde možemo i ubaciti onu otrcanu frazu da, ako radite ono što volite, nećete raditi ni dan života. Prvi će vam Pepersi reći da je to potpuni bulšit, ali, ako ubacujete makar zrno ljubavi u to, biće magičnije.
Nakon Budimpešte, bend je svirao u Firenci, a očekuju ih i po dva koncerta u Londonu i Parizu, pre povratka u SAD. Ako ste u prilici, zaista ne biste smeli da propustite jedno unikatno i nesvakidašnje koncertno iskustvo. A ako ste fan, ne znam zašto još niste kupili karte. Preporučujem da nađete smeštaj u blizini mesta održavanja koncerta jer će gužve biti nepregledne. Bar je tako bilo u Budimpešti ovog juna.
Fotografije: Séra Tamás
0 Comments