Ove nedelje gledala sam film Ne brini, draga Olivije Vajld. Zaintrigirana PR dramom koja je prethodila filmu, ali i kao veliki fan muzike Harija Stajlasa – morala sam da odem da odgledam film. I da se ne lažemo, osim glume pomenutog Stajlsa (koja je blago rečeno stvarno, stvaaaaaaaaaaarno loša) film je prosečno okej. Ali, tema ovog teksta nije pomenuti film, mada se tiče jedne bitne premise koja se u filmu provlači, a to je – koji efekat posledice „eko komore“ na internetu mogu imati na različite grupe. Posebno, kao i u slučaju ovog filma, na (mahom nesigurne i životno nezadovoljne) muškarce koji se zatvaraju u internet krugove koji su „filovani” pričama svakojakih Endrjua Tejtova, Džordana Pitersona, Nixa Zizu-a, Nikola Gladovića i sličnih internet „gurua“ ovih grupacija, koji im objašnjavaju kako žena „sme“ da se ponaša, kako žena „treba da bude podređena“ muškarcu, i kako „pravi muškarac“ ima prava da odlučuje u njeno ime o njenim željama, pravima, telu i svakodnevnom ponašanju. Da razjasnimo – nijedan muškarac NEMA PRAVA da uređuje život nijedne žene, niti da odlučuje ni o kakvom aspektu njenog života u njeno ime. To pravo ima samo žena i apsolutno niko više.
U svetu u kome živimo, koliko god glasno govorile o pravima žena i koliko god da je dominantna retorika (u zapadno-orijentisanim državama) da „žene imaju jednaka prava“ (pogotovo među muškom populacijom jelte), prava žena nisu ni približno ustanovljena niti zagarantovana u meri u kojoj bi trebalo da budu. Na primer, o uspostavljenim pravima žena na globalnom nivou ni ne možemo da govorimo, to bi bilo apsolutno suludo, jer u pojedinim delovima planete ženska prava praktično ni ne postoje. Ali dalje, čak i u „razvijenim“ zapadno orijetnisanim zemljama – i dalje uvek postoji debata o pravima žena. Da su žene ravnopravne – o tome ne bismo ni razgovarali. Da smo ranvnopravne – ne bi stalno nekome smetalo da imamo jednaka prava. Da smo ravnopravne – ne bismo morale ni da se branimo od pokušaja da neko upravlja našim telom, željama, obrazovanjem, svakodnevicom. Da smo ravnopravne – femicid kao termin ne bi postojao. Da smo ravnopravne – ovo pitanje se ne bi ni potezalo, jer da smo ravnopravne, niko ne bi stalno tu ravnopravnost pokušavao da ugrozi. Dakle, ne – u 2022. godini, žene nisu ravnopravne, a dominantni internet i društveno-ekonomski trendovi vode ka tome da i ovaj, sada ustanovljen nivo ženskih prava, umanje. I to, u celom svetu.
U poslednje vreme oči su uprte u Iran – u kome „policija za moral“ svakodnevno uređuje živote žena i čije surove metode „uspostavljanja reda“ su dovele do masovnih pobunama o kojima je Oblakoder već pisao, kada je policija na smrt pretukla Mashu Amini, jer „nija pravilno nosila hidžab“. Proteste je još više rasplamsala vest o smrti Hadis Najafi, čiju smrt je pratio viralni snimak devojke koja vezuje kosu i kreće da trči ka policiji (iako je utvrđeno devojka sa snimka i ubijena devojka nisu ista osoba – možemo reći da su obe postale simbol borbe). Od nastanka aktuelnih protesta, internetom ponovo kruže fotografije i snimci života u Iranu šezedesetih, kada žene nisu bile primorane da nose hidžab – uz pitanje kako je od toga došlo do sadašnje situacije? (Odgovor na ovo pitanje previše je kompleksan za okvire ove kolmne – ali poenta ostaje ista – koji god bili razlozi – došlo je.)
Nekoliko meseci pre toga, u junu ove godine u Vrhovni sud Sjedinjenih američkih država objavio je presudu kojom je ukinuto pola veka staro federalno pravo svih građanki amerike na abortus. Vrhovni sud je zapravo „ponišito“ odluku ustavnovljenu 1973. slučajem Rou protiv Vejda, kojim je utvrđeno da je žena, sa svojim doktorom, mogla da izabere abortus u ranijim mesecima trudnoće bez zakonskih ograničenja, zasnovano na pravu na privatnost. Ovim preokretom, otvorena su vrata za ograničavanje abortusa, kao osnovnog ženskog prava, ili, na još većem nivou, dato je zeleno svetlo državama i konzervativnim grupama da upravljaju ženskim telom.
U istoj godini Endrju Tejt, poznat po ekstremno mizoginoj retorici i različitim iskazima da žena mora da bude podređena muškarcu, da je sasvim u redu udariti ženu, da žrtve silovanja moraju da „snose odgovornost“ za svoje napade i da on izlazi sa devojkama od 18,19 godina jer može da ostavi svoj „otisak“ na njima, postao je osoba čije je ime najviše puta pretraženo na Guglu na svetu. Njegova popularnost dostigla je svoj maksimum i stvorila je u različitim delovima sveta milione reprodukcija njegove „doktrine“ (pošto je on jelte guru) – pa smo i mi tako dobili jednu – Nikolu Gladovića. Ipak, pošto izgleda da postoji neka pravda u svetu, Tejt je kenselovan (cancelled) i banovan sa Jutjuba, što ne može da promeni činjenicu da su milioni muškaraca slušali njegova propovedanja, poverovali mu i formirali mišljenja bazirana na njegovim klipovima i medijskim gostovanjima. Takva vrsta štete je, zaista, bespovratna.
U međuvremenu, u Srbiji, pušten je na slobodu višestruko osuđivan silovatelj Igor Milošević. S ozbirom da je u pitanju povratnik koji je nekoliko puta bio osuđivan, nakon vesti o njegovom završetku služenja kazne, na društvenim mrežama proširila se (apsolutno opravdana) panika i ljudi su počeli da kače dojave o njegovim kretanjima. Ulje na vatru dolio je tabloid Informer, koji je smatrao za shodno da uradi intervju sa ovim čovekom. U tom intervjuu Milošević praktično preti, opisuje svoj napad, jasno iskazuje da se ni u najmanjoj meri ne kaje. Intervju je izazvao i pobunu građana i građanki, koji su se juče okupili ispred redakcije Informera kako bi izrazili svoje negodovanje. Terazijama su se orili uzvici Ne u medije, nasilnike u zatvore, Gasi Informer, Koga štite, Monstrumi, kao i glasne poruke žena da žele bezbednu državu, a ne da nose suzavac i nož, a vrata Informera gađana su jajima nakon čega je u odbranu tabloida stala policija. Ova odbrana zdravog razuma, dovela je do toga da je glavni i odgovorni urednik Informera predao celokupnu ispovest koju su dobili iz intervjua tužilaštvu i zatražili da u skladu sa zakonom bude sklonjen sa ulica i prebačen na lečenje zatvorenog tipa. Ova vrsta „pokušaja pranja od situacije” koja objavljivanjem pomenutog intervjua prouzrokovana i više je nego komična, jer je objavljivanjem ovog intervjua bilo kakva vrsta njihovog osećaja za kolektivno, društveno, solidarno i bezbedno, po već milioniti uništena – i to takođe ništa više ne može da promeni, a novi protest isprovociran ovom situacijom zakazan je za subotu.
Sinoć, u Beogradu, Una Kablar je na Instagramu objavila informaciju da je njenu sestru njen muž pretukao skoro na mrtvo. Una je objavila uznemirujuće snimke i fotografije modrica koje su nastale kao posledica snažnih udaraca i gušenja, nakon čega je Sara, njena sestra ostala bez svesti. Osim toga, Una je objavila da je on pritiskao i njihovu bebu staru 2 meseca, i pravio joj modrice. Prema Uninom pisanju na Instagram storijima (koje je Instagram posle nekog vremena uklonio), Sarin muž Damjan je nakon nasilnog nasrtaja Saru odveo do Vojno Medicinske Amademije i pobegao dok nisu došli njegov otac i brat. Takođe, kako Una prenosi, Damjanov otac nije izrazio nikakvo žaljenje zbog situacije, već je rekao kako je ponosan na svog sina, što je poslednja rečenica koju bi bilo ko, pogotovo osoba čije je dete u stanju da ovako nešto uradi, trebalo da kaže.
Zbog čega je važno da sve ove pojedinačne situacije pominjemo – zato što smo u poslednje vreme svedoci zaista katastrofalnih dešavanja u svetu na polju ljudskih i posebno ženskih prava. To se dešava na raznim nivoima, i predvođeno je raznim institucijama i pojavama – od državnih i religijskih instituacija, do internet senzacija i influensera. I nije uvek jasno vidljivo, već se polako uvlači u umove ljudi na različite načine i u različitim „odorama”, od kojih mnoge, kao gledanje Jutjub influensera koji nešto random lupeta o muškoj dominacije, deluju naivno, a upravo su nešto suprotno. Jer vrlo lako može da se shvati vrlo ozbiljno i vrlo lako može da postane iskreno mišljenje i jak stav – koji kasnije dovodi do na tom mišljenju baziranog ponašanja i stvaranja netolerantnih i agresivnih zaokreta u zajednicama.
Zajednica koje isključuje svoje jedinke (u ovom slučaju polovinu njih) nije zajednica. Društvo kojim dominiraju potrebe jedne grupe i koja ignoriše ili isključuje druge nije društvo, već tiranija. Takva društva izolovanih pojedinaca koja gledaju sebe u ogledalu (ili ekranu) nisu društva već zatvorene grupacije pojedinačnih samoprojekcija koje predstavljaju plodno tle za uvod u rigorozne sisteme bazirane na strahu i nasilju jednih prema drugima (u slučaju sledbenika Tejta, prema ženama). Širenju takvih doktrina, bilo da one dolaze od strane internet influensera, državnih sistema ili ne daj bože religijskih instituacija – nešto je čemu treba glasno stati na put i reći vrlo jasno – NE. Dok se ne prošire, i dok ne ostanemo bez prostora za razgovor uopšte.
Pa, da se vratimo na naslov filma od koga smo počeli – ne brini, draga. U savremenom svetu, jako je teško reći ne brini, draga, jer razloga za brigu je skoro beskraj.
Umesto ne brini, možda je iskrenije reći – brini, draga. Brini, draga – jer desnica u svetu jača. Brini, draga – jer su ljudska prava žena sve uskraćenija na Bliskom istoku. Brini, draga – jer se stalno u svetu podriva žensko pravo na odlučivanje o svom telu. Brini, draga – jer je feminizam strašna reč koja izražava zgražavanje mnogih. Brini, draga – jer se abortus češće predstavlja kao religijsko, a ne medicinsko pitanje. Brini, draga – jer firme koje prave aplikacije koje koristiš za praćenje menstrualnog ciklusa mogu da iskoriste (čitaj: prodaju) tvoje lične podatke u „dilu” sa represivnim sistemama i državama protiv tebe. Brini, draga – jer žene svakodnevno trpe nasilje na koje niko ne reaguje. Brini, draga – jer solidarnost je reč koja u liberalnom kapitalizmu ne postoji. Brini, draga – jer su žene u Iranu pre 50 godina mogle slobodno da se obrazuju i nisu bile prisiljene da nose hidžab. Brini, draga – jer će se na nasilje nad ženama uvek naći neko ko će reći „sama je kriva“. Brini, draga – jer je sinoć još jedna devojka u Beogradu prebijena do tačke da je ostala bez svesti. Brini, draga – jer višestruko osuđivanom silovatelju mediji daju javni prostor. Brini, draga – jer se od tebe očekuje da nosiš suzavac i ne krećeš noću sama. Brini, draga – jer je u Srbiji od početka godine ubijeno najmanje 23 žene u porodično-partnerskim odnosima. Brini, draga – jer država na sve ovo nema odgovor – sem ćutanja.
Ali, ne brini, draga, ima ljudi koji se ne boje da o ovome govore. Ne brini, draga, među njima su i žene i muškarci koji žele jedni drugima dobro. Ne brini, draga, nećemo dopustiti da nam uskraćuju prava i da nam govore šta da radimo. Ne brini, draga, nećemo dozvoliti da nasilje pobedi i da nam strah uređuje živote. Ne brini, draga, naš glas će biti osnova naše borbe. I ne brini, draga, zajedno smo u ovome.
0 Comments