Međunarodni dan žena ili kolokvijalno 8. mart je dan posvećen ženama i proslavlja se svake godine u većini zemalja sveta (u nekima poput Rusije, Mongolije i bivših zemalja SSSR-a i kao državni praznik). Iako dok smo devojčice ovaj dan doživljavamo kao onaj kada se učiteljici, mami i baki kupuje karanfil ili ruža, ovaj dan simbolizuje decenijsku borbu naših čukunčukunčukunbaka da one i njihove ćerke, prijateljice, partnerke, rođake i unuke žive u boljim uslovima, ravnopravne rame uz rame sa muškarcima. Cilj nije bio uspostaviti matrijarhat, što se ponekad pripisuje feministkinjama i njihovoj borbi, niti unižavanje muškaraca, već uspostavljanje iste startne pozicije. Još je davne 1791. godine francuska revolucionarka Olimp de Guž rekla da žene zahtevaju jednakost i ništa više od toga.
Danas, vekovnu borbu simbolizujemo karanfilom, koji nam najčešće partneri kupuju kao dokaz ljubavi. Ali, da li je ruža ili lala koju nam daruju simbol njihovog poštovanja i duboke naklonosti zbog ostvarenih ženskih prava i današnjih napora ka potpunom oslobođenju žena? Možda bi se moglo reći da je čak savršen dan za napraviti se lud i potisnuti sve stvarne probleme sa kojima se žene iliti kako društvo voli da kaže „slabiji pol” ili „lepša polovina” suočava svakog dana?
Zato, podsetimo se šta simboliše 8. mart, od kada i zbog čega ga slavimo i zašto puko darivanje nije dovoljan dokaz da ženama kojima ste okruženi pokažete da ih poštujete.
Klara Cetkin i prijateljice
Davne 1857. godine u Njujorku, žene zasposlene u industriji tekstila i odeće su 8. marta javno demonstrirale, zbog loših radnih uslova i niskih plata, međutim policija ih je rasterala. Dva meseca kasnije osnovale su sindikat i tako nastavile svoju borbu. Protesti su se događali i kasnije, ali je najpoznatiji onaj 1908. godine kada je 15 000 žena marširalo kroz Njurok zahtevajući svoja prava, kao i pravo glasa. Naredne godine 28. februara, u SAD-u je obeležen je prvi Dan žena.
Inspirisana američkim primerom, nemačka levičarka Luiz Cic je predložila organizovanje Međunarodnog dana žena. Ključnu ulogu u tome preuzima Klara Cetkin, koja je na Prvoj međunarodnoj ženskoj konferenciji u organizaciji Socijalističke Internacionale 1910. godine u Kopenhagenu, predložila da se jedan dan u godini posveti ženama. Da žene svih zemalja jednom godišnje, slave svoj dan, kao simbol borbe za jednako pravo glasa, zaštitu žena na radu, ukidanje trgovine belim robljem i zaštitu dece. Njena sugestija je prihvaćena i prvi Dan žena obeležen je 8. marta 1911. godine. Nakon toga, Dan žena je proslavljen i u mnogim drugim zemljama poput Austrije, Nemačke, Švajcarske, Danske.
Klara Cetkin
Posle Boljševičke revolucije, ruska feministkinja, revolucionarka i prva žena diplomata Aleksandra Kolontaj, nagovorila je Lenjina da 8. mart postane državni praznik, što je prihvaćeno u većini tadašnjih jednopartijskih režima, kojima je SSSR bio uzor. Zbog toga se ovaj dan i njegovo obeležavanje dugo vezivalo za socijalističke zemlje, sve dok 1975, koja je proglašena Međunardonom godinom žena, Ujedinjene nacije nisu počele da obeležavaju ovaj dan. Od 1976. do 1986. UN su ustanovile deceniju Ujedinjenih nacija za žene.
Šta je nama naša borba dala
Uvek se vredi podsetiti šta je višedecenijska borba žena ostavila, doprinela i iznedrila. Pravo glasa smo dobile zahvaljujući dugogodišnjoj borbi za oslobođenje žena i jednaka prava . Prva država koja je uvela pravo glasa svim ženama na nivou cele države su SAD 1920. godine. Nakon toga, Velika Britanija je opšte pravo glasa uvela 1928. godine, dok su žene u Jugoslaviji to pravo dobile tek 1945. Do tada je bilo pokušaja uvođenja glasova, ali nikada pre toga nisu sve žene imale pravo glasa, već je klasna pozicija (da li su pripadnice višeg staleža, da li plaćaju porez i slično) bila ta koja je razdvajala one koje su to pravo imale od onih koje nisu.
U Britaniji, istaknutiji pokret krajem 19. veka, su bile sufražetkinje (suffrage na engleskom znači pravo glasa), čiji je glavni cilj bio omogućiti ženama da glasaju. Da bi do njega stigle koristile su se i mirnim i nasilnim metodama, pa su tako održavale mirne proteste, ali su se i vezivale za Bakingemsku palatu i pruge, a kad bi ih pritvorili započinjale bi štrajk glađu. Poznato je ime Emili Dejvidson, sufražetkinje koja je umrla kada je iz revolta skočila pod kraljevske kočije u znak borbe za jednakost prava glasa.
Sufražetkinje Eni Keni i Kristabel Pankhrst
Danas države Vatikan, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bruneji, Liban i Butan i dalje ženama ne daju pravo političkog izbora i učešća. Za razliku od Vatikana gde je glasanje za izbor Pape dozvoljeno samo članovima Saveta kardinala koji čine isključivo muškarci, u Emiratima i Brunejima to pravo ne postoji ni za muškarce ni za žene, zbog državnog uređenja. U Butanu je dozvoljen jedan glas po porodici i uobičajeno je da na birališta izađe muškarac a ne žena, iako joj to zakonski nije zabranjeno, a u Libanu žene koje žele da glasaju moraju ispuniti obrazovni cenzus i dok je za njih ovo pravo, za muškarce je obaveza.
Osim prava glasa, žene su izborile svoje pravo na obrazovanje, kao i na razvod. Međutim, ne zaboravimo da prava, koja nama danas deluju kao prirodno „zadata”, i dalje ne važe za sve. U nekim državama, žene još uvek nemaju određena prava, te je njihova borba drugačija od naše. Tako u Izrealu da bi se razvele, ženama treba muževljevo dopuštenje; u nekim državama u SAD-u pravo silovatelja da zahteva starateljstvo nad detetom nije regulisano; u mnogim zemljama abortus je ilegalan, osim kada je ženin život ugrožen ili je u pitanju slučaj silovanja. Mnogi zakoni su sami po sebi diskriminatorni, porodično nasilje nije regulisano, a nepisani zakoni koje društvo sprovodi idu u korist opresije nad ženama.
Uzimajući u obzir različite oblike psihičke i fizičke torture, kojoj su žene izložene, glavna maksima naše zajedničke borbe je da dok sve nismo slobodne, nijedna nije slobodna. Borba za ravnopravnost nikako nije gotova, a Dan žena je simbolički datum u kom se sve borbe žena širom sveta susreću i slave, a sve u želji za osvajanjem bitke za ravnopravnije društvo.
Neću cvet, hoću revoluciju!
Karakter obeležavanja 8. marta se vremenom promenio, te se opet prisećamo slike iz detinjstva i naše glavne obaveze da na ovaj dan kupimo karanfil ili ružu našim bliskim ženama u znak zahvalnosti za sve što su uradile i rade za nas. S druge strane, raznovrsno cveće i pokloni su dokaz ljubavi, kojim muškarci svojim partnerkama pokazuju koliko im je stalo do njih.
Već sutra, kada to cveće počne da vene u vazi, vraćamo se tmurnoj realnosti u kojoj je u Srbiji prošle godine ubijeno 28 žena. Porodično nasilje je svakodnevica, sigurne kuće nezavidno rade svoj posao, seksizam i mobing su sveprisutni, a razne Jutke prolaze nekažnjeno u svojim neobuzdanim željama da samo malo ljubkaju i volkaju.
Stavljanjem cveća i poklona u fokus, skreće se pažnja sa onoga šta je stvarna simbolika ovog datuma – oslobođenje žena, koje je odavno započeto, ali još uvek nije završeno. Konzumerističkim pristupom i darovima ne pokazujemo ženama da su podjednako vredne, već, naprotiv, vrlo često sudelujemo u objektivizaciji žena, kojoj su sklone modne i kozmetičke industrije. Bezkritičkim pukim darivanjem na ovaj dan ženama širom sveta poučujemo: hvala što ste po meri društva.
Međutim, gomile cveća, koje 8. marta dobijamo od prijatelja, partnera i kolega nije ono što je nama naša borba dala. Pravo da završim školu i fakultet; budem aktivna građanka i deo političkih i društvenih procesa; da nosim pantalone, ako mi se nose, a ne suknje i haljine, zato što moram; da imam pravo na razvod; da budem književnica, glumica, sudija, advokatica, doktorka, pekarka, vatrogasac, pilot, vozač autobusa; da pišem romane pod svojim imenom, a ne izmišljenim muškim pseudonimom; da nisam ničije vlasništvo; da nisam „slabiji pol” i da nisam ničija „lepša polovina”. To i još mnogo toga je nama ženama, borba naših baka dala.
Iz poštovanja prema njima i solidarnosti sa svim ženama ovog sveta: neću cvet i znak pažnje jednom u godinu dana, već ravnopravnost i jednaka prava svakog dana!
0 Comments