ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Šta ste propustili u januaru, sivom i bez snega

Prvi mesec ove godine još nije gotov, a već sada mnogi, bez ikakvog problema, govore kako ovakav mesec ne bi smeo da nam se ponovi.

30. January 2020

Prvi mesec ove godine još nije gotov, a već sada mnogi, bez ikakvog problema, govore kako ovakav mesec ne bi smeo da nam se ponovi. Ovaj januar za radničku klasu Srbije pokazao se izuzetno tragičnim i nažalost, najverovatnije je najavio još jednu tešku godinu. Poslednje dve nedelje posebno, na dan, dva ili tri, uvećavao se niz stravičnih vesti – vesti koje su ljudima oko nas tužna realnost.
Dvanaestog januara, na Vidikovačkoj pijaci, komunalna milicija, u jednoj od svojih redovnih patrola tokom kojih su posebna meta najsiromašniji koji na improvizovanim tezgama prodaju polovnu robu, naišla je na ženu, Sadiju D. koja nije želela da se pomiri sa tim da će joj komunalni milicajci jednostavno oduzeti stvari od čije prodaje živi (što je, pored ispisivanja kazne, praksa u ovakvim situacijama). Nakon što je pokušavala da se sa svojim stvarima udalji sa lica mesta, u čemu je službenica komunalne milicije pokušavala da je spreči nameravajući da joj istrgne kofer sa stvarima iz ruku, u nemoći da se odbrani na drugačiji način, Sadija D. ju je udarila u glavu i pobegla. Ubrzo je pronađena i privedena u policijsku stanicu gde je, pre nego što su je pustili, i saslušana. Kakva kazna će je stići još uvek nije poznato, ali su pretpostavke da ona neće biti mala, s obzirom na izmene Krivičnog zakonika koje su na snazi od 1. 12. 2019. godine.

Sadija D. i službenica komunalane milicije

Već narednog dana, stigla je vest o samoubistvu čoveka iz Velike Jasikove kod Zaječara. Tridesetsedmogodišnjeg Z.S. pronašla je supruga obešenog u bašti. Z.S. Njegova supruga (oboje nezaposleni) i njihovo šestoro dece, poslednjih godinu dana živeli su bez struje, koja im je isključena zbog neplaćenih računa. Pritisnut životom u nemaštini, ovaj čovek je na kraju u očaju digao ruku na sebe. Tu nažalost nije došao kraj tragedijama u našoj zemlji.

Dan posle, četrnaestog januara, u ciglani u Stalaću, koja je ogranak privatnog preduzeća „Mladost“ iz Leskovca, poginuo je radnik. S.D. (37). On je tradao je dok je radio za mašinom za mlevenje zemlje. U jednom trenutku, mašina mu je zahvatila odeću i uvukla ga u bubanj gde je odmah izgubio život. Ovo je bio stravični podsetnik na to da kraj minule godine nije označio i kraj smrti i sakaćenja na radnom mestu i da će one nastaviti da se dešavaju ukoliko država pod hitno ne sprovede mere neophodne za obezbeđivanje potpune bezbednosti radnika na svim radnim mestima.
Istog dana, lokalni mediji su preneli da su sezonski radnici vranjskog „Komrada“, zaposleni na iznošenju smeća preko Agencije „Vid Art“ (preko koje je, po rečima direktora „Komrada“, u Vranju angažovano oko 200 radnika), dobili otkazna rešenja zbog učešća u štrajku. Zaposleni preko agencije umesto potpisanog ugovora sa Komradom, bez prava na odmor, bolovanje i slobodni dan, sa platom od samo 25.000 dinara za težak posao, četrnaest radnika Komrada stupili su u štrajk 9. januara i održali su protest na trgu Bakije Bakića u Gornjoj Čaršiji u Vranju. Otpušteni su pod izgovorom da su štrajk morali da najave dva dana unapred, a navodno im se zamera i što okupljanje nisu prijavili policiji. Ovakva reakcija „Komrada“ pokušaj je zastrašivanja svih radnica i radnika koji imaju hrabrosti da zatraže veće plate i bolje uslove rada, kako bi ih unapred obeshrabrili. Rukovodstvo „Komrada“ nije zanimalo da li će njihovi radnici, koji su i do tad bili u teškoj situaciji, uopšte moći da prehrane sebe i svoje porodice nakon ovih otkaza.

Radnici „Komrada”

Represija nad solidarnim i samoorganizovanim radništvom dešava se i na severu naše zemlje. Protiv Mikloša Olajoša Nađa, predstavnika „Solidarnosti“ iz Subotice, udruženja koje okuplja bivše radnike i radnice, između ostalog i „Severa“, „Agrokombinata“, „Agrosemena Panonija“, „Fidelinke“ itd, Agencija za borbu protiv korupcije podnela je prekršajnu prijavu obrazlažući je nedostavljanjem finansijskog izveštaja o prihodima i rashodima tokom predizborne kampanje na lokalnim izborima u Subotici 2012. godine na kojima je učestvovala i „Solidarnost“. Krajem decembra 2019. odbijena je njegova žalba na presudu, nakon čega je bio u obavezi da plati kaznu i troškove suda u iznosu od 32.000 dinara. Osiromašeni članovi i članice „Solidarnosti“ obratili su se javnosti sa molbom za solidarnom podrškom, kako bi kazna bila plaćena na vreme. Petnaestog januara, kada se približavao istek roka za plaćanje kazne, oglasio se novosadski ogranak „Združene akcije Krov nad glavom“. Uputili su podršku Miklošu Olajošu Nađu, koji je zajedno sa svojim saborcima organizovao neke od prvih odbrana od prinudnih iseljenja u Srbiji u periodu od 2006. do 2010. kada su plenjeni stanovi radnika i radnica metalske industrije „Sever“, i naveli da su uplatili 10.000 dinara na njegov račun za potrebe plaćanja sudske kazne uz poziv na solidarnost. Mikloševa presuda, još jedan je očigledan pokušaj kažnjavanja svakog radničkog organizovanog bunta, s obzirom na to da je kažnjen čitavih sedam godina nakon predizborne kampanje, u kojoj je radi troškova, dobrovoljnim prilozima građana prikupljeno 96.590 dinara.

Mikloš Olajoš Nađ

Šesnaesti januar bio je još burniji. Rano ujutru, u beogradskom Mirijevu, došlo je do prvog pokušaja prisilnog iseljenja u ovoj godini tj. prvog koje je trebalo da se odvije po novom, strožijem zakonu o izvršenju i obezbeđenju. U 9 ujutru izvršitelji u pratnji policije pojavili su se ispred zgrade u kojoj žive Marijana Brkić i Slavica Momčilović, čiji su stanovi, koje su one potpuno leglno kupile, isplatile u celosti i upisale u katastar i u kojima žive godinama, bili predmet izvršenja. Kao žrtve prevare, uz zakon koji nije na strani najugroženijih i koji ne štiti prava nedužnih, Marijana i Slavica mogle su da računaju samo na podršku zajednice. Upravo zbog te podrške, izvršitelji i policija su odustali od sprovođenja iseljenja, nakon što su bili onemogućeni da prođu kroz ulazni hodnik zgrade u kojem su bili okupljeni komšiluk, aktivisti i kolege ugroženih žena. Njihovi domovi su tada uspešno odbranjeni, ali izvršitelji često imaju praksu da se nakon prvog neuspešnog pokušaja izvršenja, ponovo vrate nenajavljeno.

U Majdanpeku istog dana, vesti su bile prilično drugačije. Kako su mediji preneli, nakon što je rukovodstvo „Fabrike bakarnih cevi“, koja je u vlasništvu ruske kompanije „UGMK Holding“, poslalo na prinudni odmor od Nove godine četiristo radnika, konačno je u četvrtak 16.1, stavilo katanac na samu fabriku. Šta će se desiti sa radnicima, i dalje se ne zna. Za sada je izvesno samo to da je fabrika na prodaju, da proizvodnje u januaru neće biti i da su radnici i dalje na prinudnom odmoru. Prema medijima, zvaničnih odgovora od rukovodstva i dalje nema. Za Majdanpek, u kojem danas živi najviše 5000 stanovnika, a najviše za porodice 400 radnika koji bi ostali bez posla, ovo je tragičan gubitak.

„Fabrika bakarnih cevi” u Majdanpeku

Osamnaestog januara, teške vesti stigle su i iz Ljiga. Petočlana porodica Mihailović živi bez struje od prošlog januara, kada im je EDB Ljig isključila struju kao vid pritiska da se isele iz svog jedinog doma. Danas, u vreme najgore zime, život postaje jako težak. Aleksandar i Marijana Mihailović, sa svoje troje dece, žive u zgradi u kojoj su se nalazili radnički stanovi nekadašnjeg društvenog preduzeća „Livnica Ljig“. Aleksandrov otac, Zoran, radio je u Livnici i plaćao je doprinose za socijalnu stambenu izgradnju i bio je prvi na rang listi za dodelu stanova za zaposlene ovog preduzeća. Međutim, nakon privatizacije preduzeća, promene direktora i smene vlasti, došlo je do problema i stan koji mu je bio namenjen, nikada nije dobio na korišćenje. Nemajući kud, porodica Mihailović se uselila u taj stan 2013. godine, a od 2017. preduzeće „AD Livnica Beograd“, nastalo nakon privatizacije „Livnice Ljig“, pokušava da ih prisilno izbaci na ulicu. Posle dve godine pokušaja da ih sudskim putem isele, počeli su da se služe ovakvim metodama, prisiljavajući porodicu Mihailović da živi u mraku, a sada i u hladnoći, kako bi ih naterali da taj stan napuste. Nakon raspada države i perioda privatizacija, sličnih primera nerešenog stambenog pitanja ostalo je previše, a za njih i dalje niko osim zajednice nema sluha. Na pomoć zajednice računa i „Združena akcija Krov nad glavom“ koja je pozvala na solidarnost sa Mihailovićima uz parolu „Niko bez doma, niko bez struje!“

Poster Združene akcije Krov nad glavom

Nezadovoljni neispunjenim obećanjima Ministarstva privrede da će im isplatiti neisplaćene zarade, bivši radnici kragujevačke fabrike „Zastava kamioni“, koja je u stečaju od 2018. godine, protestovali su u četvrtak 23. januara ispred Skupštine grada. Nakon što su se posle prošlogodišnjih protesta i pregovora odrekli kamata u iznosu od 100 miliona dinara, danas preko 500 radnika potražuje 162 miliona dinara za zarade i 44 milion za sudske troškove. Radnici su naveli da su od septembra 2019. više puta uveravani od strane državnog sekretara Ministarstva privrede da će njihov problem biti rešen, ali da do danas nisu isplaćeni. Izrazili su i nezadovoljstvo radom stečajnog upravnika i „njegovom nebrigom da zaštiti imovinu fabrike“. Radnici su se okupili i 24. januara na protestu na koji su pozvali i stečajnog upravnika, kako bi im objasnio šta je sa imovinom fabrike i dokle se stiglo sa postupkom, a ukoliko i u narednom periodu ne bude bilo rezultata, najavili su protest i u Beogradu.

Bivši radnici kragujevačke fabrike „Zastava kamioni“

Dvadeset i četvrtog januara, pred prekršajnim sudom u Novom sadu su se našli i četvoro aktivistkinja i aktivista novosadskog ogranka „Združene akcije Krov nad glavom“ koji se terete za remećenje javnog reda i mira. Njih je policija presrela na putu ka domu porodice Vajdić 10. 6. 2019. gde su krenuli kako bi im pružili podršku pošto je za taj dan bilo najavljeno njihovo prisilno iseljenje. Nakon što su ih zaustavili (neki su tom prilikom bili i oboreni na pod i vezani lisicama) pripadnici policije su ih legitimisali i bez objašnjenja zadržali u susednom dvorištu čitav sat pre nego što su ih pustili. Tim povodom, oni su već jednom bili pozvani na saslušanje. Po ko zna koji put, sistem je pokazao da ne toleriše organizovane solidarne grupe i da pokušava da ih uguši čim mu zasmetaju. Iako rešenje ovog procesa neće stići još skoro, sigurno je da ove aktivistkinje i aktivisti, mahom studenti, nisu nimalo zastrašeni, već su postali još odlučniji u svojim uverenjima.

Združena akcija Krov nad glavom Novi Sad

Osim što su se pokazale krajnje tragične i što su donele toliko nesreća (od kojih mnoge sasvim sigurno nisu pobrojane u ovom tekstu, a za veliki broj broj koji nije ni došao do medija verovatno nećemo ni saznati), ove dve ledene januarske nedelje pokazale su nam još neke stvari. Radnička klasa u Srbiji itekako postoji i sve češće pokušava da se organizuje na mikronivou kako bi se izborila za golu egzistenciju, a klasni rat u Srbiji se sve više zaoštrava i ne može ga primetiti samo onaj ko to ne želi. Da bi se ubuduće izbegle tragedije koje je sa sobom doneo januar, neophodno je uvezivanje ovih borbi, stvaranje čvršće i šire organizacije ili mreže, neprekidan rad na dopiranju do što većeg broja najugroženijih kako niko više ne bi bio izbačen na ulicu, kažnjen ili otpušten, i kako niko više ne bi digao ruku na sebe, ili stradao u nejednakoj borbi sa onima koji u svojim rukama drže novac i političku moć. U ovoj borbi možemo nastupati samo zajedno, a ako to uradimo, drugačiji svet je moguć!

Autor teksta: Dušan Duduković

Preporučeni tekstovi

Before Sunrise – 30 godina kasnije

Before Sunrise – 30 godina kasnije

Verovatno je svako mogao da izmašta da baš njemu može da se dogodi da ima da ubije vreme između letova u nekom evropskom gradu i da će iza ćoška naleteti njegov par s kojim može da rekreira ovaj film

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *