Nikad ne bih rekao, ali televizor su izumeli pre 96 godina. Naravno, to su oni prvi elektronski začeci prenosa slike. Tek nekoliko decenija kasnije ulazi u slobodnu prodaju. Televizor da je čovek, danas, bio bi jedan od onih baba i deda oko kojih su se novinari okupljali s vremena na vreme da ih pitaju u čemu je tajna vaše dugovečnosti. Što je potpuno čudo, s obzirom na to kakav je to bio krik tehnike do relativno skoro.
Ja, na primer, već godinama nemam TV u kući, i sve što konzumiram od TV programa dobijam preko neta. Pomalo je tužno, da, jer ma koliko bila opijum za mase, nekad je televizija predstavljala pravu radost. Takvu da neke nove generacije neće verovati šta je ona sve ljudima značila.
Kad bi televizija odgovorila na to pitanje o tajni dugovečnosti, verovatno bi rekla nešto tipa: sinko, bitno je samo da vrtiš golotinju, bezobrazluke i da budiš u ljudima najniže porive. Tako se opstaje i tako se održava. Međutim, nismo se ovde okupili da bismo prozivali ovog starkelju na njegov dan, već da bismo odali poštovanje ovoj časnoj starini, sećajući se nekih dobrih stvari. Ili makar onih stvari koje bi naglasile veliki wtf-ness u kom vam neće biti jasno da se to radilo, kao ni da je prošlo „samo” 20 godina od nekih od ovih običaja.
Srećan svetski dan TV-u, ali nećemo reći živ nam bio još toliko, jer mi nećemo biti živi, pa me zabole da ostavljamo televiziju nekim novim generacijama. Šta će im!?

Izlazak u komšiluk na TV program
Zvuči pomalo neverovatno, ali ljudi su se okupljali 50-ih, 60-ih, a bogami i 70-ih, i odlazili kod komšija da gledaju TV. I to ne ovo kao kad se skupe ortaci da gledaju neki film ili fudbal, nego dođu komšinice da gledaju Obraz uz Obraz, jer kod nje u dnevnoj sobi ne igraju Dragan Nikolić i Milena Dravić. Ili ima njih, ali TV nije u boji. Da, imali ste i televizore koji nisu u koloru. Kod moje babe u Pirotu taj apart se održao do prvih godina 21. veka. Bilo je zabavno da, kad gledate RTS dnevnik ili Znanje imanje imate džarmušovski filing bez boja.
Gledanje programa u tačno vreme
U današnje vreme gotovo svi imamo onu opciju za premotavanje programa do 7 dana unazad, pa tako teško da bilo ko više sedi pored TV-a i čeka neki program u neko određeno vreme. A nekad, ako si rešio da gledaš film ili seriju, ako te ne usere repriza, nema, druže, to je to. Praviš plan i program po tome. Izlaske, dejtovanja, odlaske kod kumova na večeru. Ako će da bude taj film, ili emisija koja će da pusti određeni spot omiljenog benda, to vam je. Danas se ova disciplina poštuje samo još ako se gleda sport, ali i tu imaš dijabole koji isključe telefon i internet na par sati da bi gledali odloženi. A kad smo već kod tačnog gledanja, imali smo i…

Nepoštovanje programa
Ovo se dešava ipak kasnije, u 21. veku, a prvaci toga su bili na televiziji Pink. Iz ove perspektive, ljudi se gotovo i ne sećaju, ali sve ove velike serije koje danas slave 20-25 godina su imale svoje premijere na omraženoj ružičastoj televiziji, i to čak jako brzo nakon što su emitovane u Americi. Sopranovi, Lost, Gilmore girls, sve to je imalo svoje mesto između narodnjaka i utakmica italjanskog fudbalskog prvenstva. E sad, to nije bilo gledano koliko i ovo ostalo, pa ste onda imali razne mahinacije u kojima je serija najavljena za 11 uveče, ali ne mora da znači da će ona zaista početi u 11 ako se u datom trenutku neki politčar u Piramidi raspriča ili ako se Šaban Šaulić raspevao kod Minimaksa. Pa je tako Lost mogao lagano da se zavrti oko 1 ili 2 posle ponoći, a tebi sutra predavanja od 8 ujutru.
A kad smo kod programa koji se emitovao posle ponoći:
Pornići na TV-u
Svi znamo da je internet izmšljen da bi ljudi delili porniće za dž. Međutim, ta ista besplatna radnja nas je čekala i na TV-u, samo ne baš kad bismo mi to poželeli. Sve zavisi koliko ste matori i kog erotskog programa se sećate. Ako ste baš matori, sećate ih se na Trećem kanalu koji se tad drugačije zvao. Ako ste matori, ali još uvek mislite da možete da pogodite ko je najslušaniji na Bilbordovoj top listi, onda se sećate Palme, koja je ipak taj nemoralni svetionik devedesetih, a filmovi su kretali nekad posle 2. Most novosadski, SPS-ovska televizija, nakon 5. oktobra je imala porno progam čega se sećaju oni mlađi sa kablovskom televizijom. I na kraju smo imali TV 1000, sa soft core uradcima. Toga se sećamo svi. Elem, ovaj progam su zamenili rijalitiji koji su prevazišli sav blud i nemoral, tako da pornići više nisu bili potrebni na TV-u. Zanemarićemo internet.

Kraj programa
Nekako se podrazumeva da danas TV program postoji 24/7 i da će u 5 ujutru da svira neka repriza nečega ili će da ide kajron gde se usamljeni tipovi dopisuju sa gej stop cim stop porukama. Međutim, nekad je kraj programa postojao. Završi se film i krene onaj jednoličan ton koji je bio test za televiziju ili još bolje, krene sneg, tj. elektricitet koji su pravile antene. Isti taj sneg nam je ogadio film Poltergajst, zbog čega je kraj TV programa uvek nosio taj feeling nečega strašnog.
Najlon na daljinskom i milje na televizoru
Da ne pričamo samo o programu. Da se dotaknemo i fizičkog izgleda aparata. Jednostavno, nije to bilo to ako na TV aparatu nema neke sitne drangularije ili tkanine, pa su tako domaćinstva volela da isheklani milje ostave tako da vrh malo onako, sexy, prekrije delić ekrana.
Što se tiče daljinskih upravljača, oni su danas komplikovana rabota. Dva ili tri ih danas ima, i nikad ne znate kako da ih koristite. Ja sam, na primer, ove godine tek 4. dana na moru u smeštaju provalio kako se uključuje TV. Nekad je postojao samo jedan daljinski sa velikim crvenim dugmetom koje je značilo da se program uključuje. I taj jedan je bio u najlonu. Da se ne pokvari, razumljivo, taj lagani sloj najlona ga je štitio od svih povreda. Ta ideja se i dalje održava u mnogim domaćinstvima.
Ilustracije: Sadmics
0 Comments