Tamara Popović – Tam je diplomirani FDU-ovac sa smera za menadžment i produkciju u kulturi i medijima, koja ceo svoj život na razne načine krasi umetnošću. Muziku ne opisuje kao svoj hobi, već kao stvar kojom se aktivno bavi. Pored rada u Narodnom pozorištu, pravi svoje autorske pesme, piše tekstove i melodije pevanja.
Nakon njene prve svirke u kafeu Šupa na petak trinaesti, Oblakoder je sa Tam pričao o muzici, njenim omiljenim umetnicima, neodlučnosti pri odabiru fakulteta i problemima sa kojima se susreću mladi danas.
Kada si počela da se baviš muzikom?
Bavim se muzikom ceo život, svirala sam klavir kao mala i to je jedno traumatično iskustvo jer sam imala lošu profesorku. Tada sam shvatila koliko mogu profesori da te unište na početku, ako ti uliju nesigurnost i protraćiš talenat. Prestala sam da sviram klavir posle godinu dana. Od tada sam uvek bila u horovima i onda sam u srednjoj krenula malo više da se bavim time – imala sam neku akapela grupicu, pravili smo koncerte i krenula sam da pišem i sviruckam gitaru. Kako je vreme išlo, nikada se nisam tome posvetila, jer sam uvek mislila da nije dovoljno dobro. Onda sam se vratila klaviru, bukvalno jedanaest godina kasnije. Kupila klavijature za neke smešne pare od svog najboljeg druga i tako je sve krenulo.
Kako definišeš muziku koju stvaraš?
Pa ne volim da definišem ništa u suštini, mrzim to ukalupljivanje, strašno me nervira. Još pogotovo kad me neko pita kakvu muziku slušam, jer slušam sve i mislim da se u mojoj muzici čuje uticaj raznih stvari. Najšire je pop, ali ubacujem još svašta nešto.
Da li je neko uticao na formiranje tvog muzičkog ukusa?
Internet (smeh). Pa, malo mama i tata, a najviše prijatelji. Družim se sa dosta različitih ljudi i svako mi sa svoje strane nešto ubaci u glavu, što može da mi se svidi. Ja sam totalno otvorena i baš mislim da treba da se obrazujemo u svakom smislu po pitanju toga. Svaka pesma može da me pokrene na različiti način.
Šta za tebe muzika predstavlja?
Au, to je baš teško. Gledam na to kao da živim u nekom filmu, a sva muzika koja je oko mene i koju pravim je na neki način saundtrek mog života. Predstavlja način izražavanja, sreću, ispunjenje, ljubav, sve najlepše.
Koji su ti omiljeni umetnici?
Volim svašta. Zavisi šta u tom trenutku slušam, gledam, posmatram, ko me inspiriše. Na primer Gaudi mi prvi pada na pamet, pošto sam sada bila u Španiji. Kako sam otišla u Barsu, tako sam odlepila, pošto ga baš obožavam. On je bukvalno nenormalan, ja sam zumirala detalje na zgradama i nisam mogla da verujem. Volim Dalija, Van Goga i Monea – ako pričamo o vizuelnim umetnostima. A za muzičare bi mi bilo najteže da kažem, jer je svako dobar na određeni način, kao što je svaka pesma za mene zasebno umetničko delo.
Koliko ti je bilo teško da odlučiš čime želiš da se baviš?
Ceo život se bavim umetnošću, to je nešto što me je oduvek zanimalo. Glumila sam i pevala godinama, onda sam u jednom momentu presekla. To je bio period kada sam se dvoumila da li ću da upišem glumu na FDU, i tako sam listala fakultete i našla ovo. Baš volim svoj faks, samo ga treba preživeti.
Šta bi rekla nekome ko ne zna čime želi da se bavi?
Samo da se bavi stvarima van škole i da se istražuje što više može – da volontira, radi, gleda čega sve ima, zato što ne možeš da znaš šta te zanima dok ne probaš. Tako jedino možeš da saznaš šta te najviše radi.
Šta za tebe predstavlja neuspeh?
Uf… Pa prvo što mi pada na pamet jeste da razočaram nekoga – jer su meni ljudi najvažnija stvar u životu, njima sam dosta okrenuta i sve radim za svoje najbliže. Najgore bi mi bilo kada bih nekoga povredila. To mi je neuspeh, ljudi su nešto što ne može da se nadoknadi.
Koji je, po tvom mišljenju, najveći problem u društvu?
Mislim da je problem kritičko mišljenje – ljudi jedva čekaju da nešto blate, umesto da podrže ono što je dobro. Nekako kao da ne gledaju kako da reše problem, nego ga samo ističu. Niko se ne preispituje, tada svašta može da se plasira kao istina i to se lako prihvata. Svi gledaju samo da se zezaju, niko ne pomisli o tome šta bi mogao da uradi za našu zajednicu.
Da li nastojiš da tvoja umetnost ima neku poruku?
Volim da izrazim ono što osećam u tom momentu i izbacim to iz sebe, jer mislim da postoje ljudi koji se osećaju isto. Želim da znaju da se još neko tako oseća (smeh), to mi je jako bitno. Mnogo mladih ima slične priče i jednostavno želim da budem glas toga.
0 Comments