Za Damira Imamovića, jednog od najznačajnijih predstavnika sevdalijske scene Balkana, sevdah je jedna vrsta tradicije kojoj želi da pripada, ali i da je menja. Damir zato, u svom maniru, spaja sevdah sa raznim muzičkim žanrovima jer je, prema njegovim rečima, uvek voleo način na koji sevdah priča priče. Kroz muziku prikazuje svoju perspektivu i ističe da emotivne i živopisne pesme oslikavaju njegov život. Damirova muzika prepoznata je i posebno cenjena u zemljama širom sveta, o čemu svedoče i brojne nagrade. Kako je sevdah zahtevan u vokalnom smislu, ovaj muzički pravac pruža mu mogućnost da konstantno napreduje i otvara prostor za nove pesme i drugačije interpretacije.
Kako biste u par rečenica opisali i predstavili svoju muziku nekome ko nije mnogo upućen u vrstu muzike koju svirate?
Damir Imamović: Neki čovjek s čudnim instrumentom koji zvuči kao gitara pjeva i svira nešto što zvuči ko narodnjak, ali niko nikome ne psuje mater i basista uzme solo.
Odrasli ste u porodici u kojoj se svirao sevdah, da li ste tokom mlađih dana eksperimentisali sa različitim muzičkim žanrovima?
Nisam nikada bio žanrovski opterećen. Zapravo, sevdah je prvi žanr koji me je privukao kao žanr, kao neka tradicija kojoj želim pripadati, ali i mijenjati je po mom ćejfu.
Fotografija: Almin Zrno
Šta je vas privuklo da krenete da se bavite ovom vrstom muzike?
Uvijek sam volio način na koji sevdah priča priče. Osim toga, izuzetno je zahtjevan u vokalnom smislu, pa čovjek ima cijeli život da uči i napreduje. Ima prostora i za nove pjesme, za nove vrijednosti, za nove načine interpretacije. What is there not to like?!
Šta inspiriše vaše stvralaštvo, posebno živopisne i emotivne tekstove?
To je moj život, moja perspektiva na tu muziku i individualne pjesme, ali to su i priče ljudi koje srećem i koje želim da ispričam, da im nekako dam glas.
Da li su vaši tekstovi povezani i sa nekim istinitim ili istorijskim pričama?
Mnogi jesu. I oni najstariji, ali i neki koje ja pišem.
Imate li možda neku pesmu koja vam je posebno draga?
Volim moje „Sarajevo”. Uvijek me iznenadi koliko ljudi mi se javlja i kaže: znam da je pjesma o Sarajevu, ali ja u njoj vidim i moj grad. Mjesto koje se mijenja, nekada na bolje, nekada na gore, mjesto gdje uvijek postoji neka neispričana priča.
Posebno je zanimljivo što tradicionlnu muziku komponujete na jedan moderan način, da li je ovo vaš način da predstavite sevdah mlađoj publici koja nije odrastala uz ovu vrstu muzike?
Iskreno, ne mislim toliko na publiku kada pišem pjesme. Imam neku svoju „borbu sa zamišljenim protivnikom” i uvijek se na kraju iznenadim kad vidim kako ljudi reaguju. Kada sam se tek pojavio, bio sam i ja u mojim kasnim dvadesetim, pa je nekako normalno da me je mnogo pratila mlađa publika. Sad imam puno sijedih na glavi, ali čini se kao da me još uvijek doživljavaju kao „mladog umjetnika”, i novinari i publika. Možda to nije ni loše…
Kako beogradska publika doživljava sevdah? Koliko vam je važna ta povratna informacija koju vam daje publika dok ste na sceni?
Mnogo je važna, naravno. Bez toga nema dobrog koncerta. Što se tiče Beograda, veza sa sevdahom je sigurno vrlo jaka. I historijski i danas. Mnogi važni pjevači sevdalinke napravili su karijere na beogradskom radiju, čak i prije Drugog svjetskog rata. Sve to negdje opstaje upisano u naše kulturno sjećanje i omogućava nam da i danas te stare veze žive kroz ljubav prema muzici.
Nagrađivani ste mnogo puta, posebno u inostranstvu, šta za vas predstavlja to što i drugi narodi pronalaze kvalitet u Balkanskoj muzici?
Pa, iskreno, ja ne gledam moju publiku kao „narod”, naš ili strani. Naravno da publici na našem ne moram prevoditi pjesme (mada ima i toga), ali mislim da je stvar ista – ljudi ili vole tvoju muziku ili ne. Ja ih gledam kao pojedince i pojedinke koji dođu na koncert. Nikada ne znam otkuda su i šta drugo slušaju, za koga glasaju ni šta misle o raznim društvenim pitanjima.
Da li mislite da su sevdalinke kod nas pogrešno percipirane, posebno kod mladih? Shodno tome, koliko se mladi muzičari interesuju za ovu vrstu muzike?
Mislim da interesa i te kako ima, čak i među mlađim muzičarima. Ali sevdah nije baš „ready made” žanr koji možeš samo uzeti i s njim zaraditi pare. Neki su mislili da je to tako, pokušali i pobjegli glavom bez obzira. Moraš to voliti i pronalaziti svoj neki novi smisao u tome.
Fotografija: Almin Zrno
Specijalni gost na koncertu u Domu omladine biće mladi banjalučki muzičar i pesnik Igor Božanić, zašto ste odlučili da baš on bude vaš gost?
Zapravo, Igora još uvijek nisam upoznao. Svidjelo mi se jako šta sam čuo na netu i jedva čekam da ga čujem uživo.
Šta vi privatno volite da slušate?
Pa, za muzičara vam nema „privatnog” slušanja. Stalno nešto slušaš, kopaš, upoređuješ, istražuješ. Baš kao i za pisca, koji mora znati čitati i čitati što više i što raznolikije, i za muzičara je naučiti slušati najvažnija vještina. Žanrovski zaista slušam mnogo toga: i tradicionalnu muziku iz raznih dijelova svijeta, jazz, evropsku klasiku i mnogo toga još…
Da li želite da nam otkrijete kojom pesmom ćete otpočeti koncert?
Iskreno, još uvijek ne znam.
Koji su vaši naredni planovi, da li nas uskoro očekuje novi album ili koncerti u drugim gradovima u Srbiji?
Da, uskoro mi izlazi novi album za čuvenog američkog izdavača Smithsoanian Folkways. Nastupam se nekoliko projekata i naredna godina će biti vrlo intenzivna. U maju smo u Britaniji, u julu u Španiji, na jesen u Sjedinjenim Državama. Između toga, mnogo kraćih turneja…
Naslovna fotografija: Marko Zorić
0 Comments