Poslednjih par nedelja osećam prezasićenje putovanjima bilo kojim prevoznim sredstvom koje nije bicikl. Izbegavam javni prevoz i sunčane dane koristim da šetam, do posla, prijatelja, ali ponekad i bezidejno. Vikendi provedeni kod kuće mi prijaju i vraćaju u dragocenu rutinu, pa ipak, iako mi putovanje ne nedostaje, nedostaju mi stanice i gledanje u vozove. Zato šetam do meni najbliže stanice – Beograd Dunav.
Ova stanica deli tužnu sudbinu nekadašnje glavne železničke stanice. Obe su ostale prvo bez putničkog prevoza, a onda i bez šina koje su ih spajale. Za razliku od zgrade stare železničke stanice, koja je barem spolja obnovljena, Dunav stanica je ostavljena da polako nestaje. Kao prvi vesnik džentrifikacije, na mestu gde je nekada bio ulaz i čekaonica, pojavio jedan dizajnerski/arhitetktonski studio. Prostorom oko stanice i dalje dominiraju lokalne kafane koje prkose mladima, u kojima uglavnom sede sredovečni i stariji ljudi, i pričaju svoje već ispričane priče. Ovakve kafane imaju proste menije i odišu mirisom kuhinjske hrane, pomešane sa mirisom cigara.



Kada zađete iza kafana, izlazite u prostor ispred nekadašnje stanice koji izgleda kao da više niste u Beogradu, već u nekom napuštenom gradu iz koga su svi brzinski pobegli. Šine su izvađene još pre par godina kako bi ovom trasom prošao linijski park, koji izgleda sporo napreduje. Zato vegetacija brzo preuzima stanicu. Na mestu gde su nekada bile šine, sada rastu veliki buseni trave, a vidljivo je da polako kreće da raste i neko drveće. Divlja trava popunjava i pukotine na peronu koji je otvoren još pre više od jednog veka u cilju opsluživanja lokalne industrije, a stanica je vrhunac doživela otvaranjem Pančevačkog mosta.
Sećam se da sam na ovoj stanici više puta čekao voz za Vršac. Upravo jedan ovakav voz 30. juna 2018. u 20 časova i 14 minuta otišao je sa ove stanice. Bio je to poslednji putnički voz koji je ova stanica videla. Jedno vreme je napuštena stanica bila popularno mesto za fotografisanje mladih bračnih parova, ali kako je vegetacija preuzimala stanicu izgleda da je interesovanje opadalo. Čini mi se da danas samo tek poneki zaluđenik poput mene dolazi ovde.
Uprkos tome što je dan sunčan, na peronu su i dalje upaljena dva svetla, koja su izgleda, ostala poslednja u nizu sijalica. Čini mi se kao da se samo čeka dan kada će se i ona ugasiti. Korozija nagriza stubove i pokriveni krov perona.




Kao simbol vremena na isečenim šinama, poput nekih modela železnice u neposrednoj blizini stanice, nalaze se tri vagona. Sa zelenog metalnog vagona se ljušti boja, dok plavi drveni truli i pitanje još koliko će zadržati trenutni oblik. Oba nemaju niti jedan čitav prozor, a pod deluje kao da će se svakog časa urušiti. Treći vagon je u nešto boljem stanju, zaključan je i na njemu stoji tablica na kojoj piše Klub ljubitelja železnice Beograd, sa logom i vebsajtom koji vas obaveštava da je klub trenutno zatvoren. Pažnju mi privlači i tabla na prozoru vagona na kojoj piše Minhen – Ljubljana.
Dok gledam guštera koji je izašao na zubato sunce da prikupi malo energije, i slušam lajanje pasa u pozadini, razmišljam o ekologiji putovanja. Nekada sam mislio da imam ideju kako putovati održivo i kako imati što manji ekološki otisak, a sada razmišljam kako je neputovanje ipak možda najodrživije.
Održivi turizam verovatno ni ne postoji. Svaki turizam donosi neku promenu, pa i ova stanica i šine koje su bile tu uzele su barem delić prirode, koji ona sad pokušava da povrati. Naravno, mnogo je manje spram prirode invazivno putovati vozom od onih koji putuje velikim džipovima, odsedaju u hotelima od pet zvezdica i lete na Bali, ali ipak svi ostavljamo neki otisak. Zapravo najmanji otisak ostave ljudi koji sede kući i gledaju tv i nikada ne idu u prirodu. Zbog njih nije napravljen hotel, nije presečena šuma kako bi se napravio put ili pruga, niti su kamioni ili vagoni prevalili silni put kako bi im doneli namirnice.



Razmišljam kako treba putovati sporije i koristiti manje resursa, dok nas ubrzani kapitalizam tera da stalno žurimo i da moramo što više toga da vidimo pre smrti. Putovanja su postala obična komodifikovana roba kojom se hvalite svojim prijateljima. Razlika je samo da li su to evropski gradovi, planine Kavkaza, afričke pustinje ili indijska sela. Među srednjom klasom putovanja se predstavljaju kao duhovni napredak, dok je kupovina materijalnih stvari za one nazadne, a u suštini ekološka šteta putovanja na pojedine destinacije, često je mnogo veća nego šteta kupovine air max patika. Na kraju, ostaje pitanje da li nas putovanja stvarno promene ili nas samo dodatno uvere u ono što želimo da verujemo?
Iako naizgled deluju kao savršen spoj – sedenje i razmišljanje o putovanjima na napuštenoj železničkoj stanici, na kraju su me učinili nervoznim i razdražljivim. Možda je to i mamurluk od juče, ali barem kad putujem nemam taj osećaj beskorisnosti. Dok tragam za osećajem da će doći neki voz i odvesti me na putovanje koje će promeniti sve, sedim na stanici bez mogućnosti da će se nešto desiti.
0 Comments