fbpx
ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji

Žene ne vole sport: uslovljavanje ili objektivna realnost

Rodni stereotipi ne postoje u vakuumu, već nas okružuju u govoru, stereotipima, načinima razmišljanjima, djelovanjima i odnosima. Utiču na to kako gledamo igru, odnose, boje, odjeću, profesiju i hobije

5. December 2023

Rodne uloge je specifično sagledati i u kontekstu kapitalizma, jer pokazuju kako tržišne sile jačaju društvene norme. Tek krajem XX vijeka, igračke su počele da se dijele po polovima, na „igračke za dječake” i „igračke za djevojčice”, odražavajući ne samo društvene norme već i interes kompanija da ciljaju specifične potrošačke grupe i ostvare što veći profit.

Uloge koje kompanije i odrasli misle da djeca žele često su ograničene na tradicionalne šablone, sa oružjem i superherojima za dečake i lutkicama za djevojčice. Ovakva strategija, osim što odražava patrijarhalnu tradiciju, takođe je odgovor na kapitalistički model koji podstiče ciljanje specifičnih tržišnih segmenata radi maksimizacije profita. Christia Spears Brown, profesorka i autorka, govori da su sve igračke rodno neutralne, ali da nije neutralan način na koji se reklamiraju.

Povezivanjem ove dinamike sa ženama u bilo kojoj profesiji, pa tako i u sportu, vidimo kako oblikujem očekivanja prema polovima od malih nogu. Podržavanje stereotipe koji marginalizuju žene u sportu vidljivo je kroz stvaranje podjele između „muških” i „ženskih” aktivnosti, naročito jer se ,,muškim’’ aktivnostima smatraju one koje su dinamičnije.

Bostonski maraton

Godina 1967. nije bila obična godina za ženski sport. Bostonski maraton, tada rezervisan isključivo za muškarce, bio je teren zabranje za žene. Međutim, Kathrine Switzer će te godine biti upisana u istoriji kao prva žena koja je trčala bostonski maraton.

Kada je krenula da trči bostonskom stazom, bila je samo jedna od 700 registrovanih trkača. Kada je organizator maratona shvatio da jedna žena učestvuje, pokušao ju je fizički izbaciti sa staze, a Switzer se izborila da nastavi dalje.

Njena upornost nisu samo označile njen lični trijumf već su i otvorile vrata za žene u svijetu maratona. Tri godine kasnije, bostonski maraton službeno je otvoren za ženske učesnice.

Ovo nije bilo davno – prije nešto voše od pola vijeka. Kathrine Switzer danas ima 76 godina, vrijeme provodi između Nju Jorka i Novog Zelanda, i i dalje se bavi sportom, a njen registracioni broj, 261, postao je simbol promjene za žene u sportu.

Stanje žena u sportu danas

U razgovoru sa Snežanom Patović, koja je novinarka radio Beograda i osnivačica i urednica organizacije Žene u sportu, saznajemo o najčešćim stereotipima o ženama u sportu: „Najčešći stereotipi su da je njihovo učešće u sportu nezanimljivo publici jer su žene fizički indisponiranije od muškaraca i da su njihovi rezultati samim tim slabiji, što je netačno i veoma štetno zato što automatski stavlja sportistkinje u neravnoprvan položaj. Posebno su na meti diskriminatorskih komentara, žene, koje se bave sportovima u kojim tradicionalno dominiraju muškarci, kao što su fudbal, boks.”

Snežana je kao plastičan primjer navela tretman koji je doživjela teniserka Serena Vilijams, koju su nipodaštavali i ismijavali da je „previše mišićava”. I takav neopravdan pritisak javnosti i neprijateljska atmosfera može ozbiljno da utiče na samopouzdanje i samopoštovanje sportistkinje, ali i na sve djevojčice koje je prate. Ipak, Serena jeste postala značajna ikona za sve djevojčice koje se i danas ugledaju na nju.

„Naravno, taj degradirajući stav da su sportistkinje previše mišićave i muškobanjste ustvari pokazuje da takve osobe i dalje ocenjuju i procenjuju sportistkinje na osnovu njihovog fizičkog izgleda, a ne na osnovu njihovih vrhunskih rezultata, što u najmanju ruku nije fer”, nastavlja Snežana, „Vreme ide jako brzo, a mnogi u sportu su ostali zarobljeni u prošlom veku.”

Više od 95% novinara koji rade u sportskim redakcijama su muškarci. Ženska perspektiva važna je za razbijanje prepreka ženama u sportu. Sportske novinarke moraju da rade mnogo više i napornije da bi se smatrale jednakim. 

Ovako Snežana opsiuje ulogu sportskih novinara u promociji ženskog sporta: „Sportski novinari smatraju da je njihovo pravo i odgovornost da gledaocima, čitaocima i slušaocima daju ono što  misle da oni žele: uzbuđenje vrhunskog sporta, a ne da stvaraju neke nove navijače i publiku za ženski sport. Ipak, ovo je delimično pogrešna logika sportskih novinara, tvrde istraživači medija, zato što tako sebi prave alibi i oslobađaju sportske medije odgovornosti za nedostatak izveštavanja o ženskom sportu . A i realnost je da više od 95% novinara koji rade u sportskim redakcijama  – su muškarci.”

„Kada imate podatke da u srpskom sportu ima u seniorskoj kategoriji 18.000 (14,24%) registrovanih sportistkinja  i 110.000 sportista, i da tih 14,24% žena osvaja skoro 50% olimpijskih medalja, što je merilo uspešnosti sportske nacije na globalnom nivou, a da je ženski sport i promocija žena u sportu izbačena iz 22 prioritetna cilja važeće Strategije sporta koja nije menjana još od 2014. godine, to znaci da nema akcionih planova, pa ni finansiranja nijednog programa ženskog sporta u Srbiji već 10 godina, osim u Vojvodini, koja te programe sprovodi kroz akcije lokalne samouprave. Onda je jedino rešenje, jer nema drugog, da kroz medije, podignemo drušvenu svest o značaju žena u srpskom sportu, tako što ćemo sportistkinje edukovati kako da komuniciraju sa medijima i prave sadržaje za društvene mreže, a kroz seriju javnih  diskusija, želimo da obučimo novinare da po medjunarodnim smernicama, izveštavaju o ženskom sportu” objasnila je Snežana, rekavši da su zato napravile Mrežu žena u sportu.

Žene u sportu kroz medije

Na pitanje kako možemo podstaći mlade žene da se uključe u sportsko novinarstvo, Snežana smatra da će  žene koje su već uspjele da se izbore za svoje mjesto pod suncem sportskog novinarstva, kroz svoju aktivnost preko Mreže žena u sportu, pokazati pre svega da su solidarno čvrsto zajedno sa ženama iz sporta, jer su sve prošle, bez izuzetka, jako trnovit put.

„Mi znamo izazove naše profesije, a to je borba na dva fronta: u okviru svojih sportskih redkcija, ali i izgraditi autorit i autonomiju u svetu sporta. Zato smo sada u fazi ujedinjavanja koleginica u Medijsku mrežu žena u sportu, jer ćemo zajedno biti uočljivije, a taj benefit  rada u medijima ustvari doprinosi ohrabrivanju devojaka da imaju dovoljno poverenja u svoje mogućnosti da se opredele za sportkso novinarstvo, koje je jedna predivna profesija. Izazovi su ogromni zaista, posebno kada su deca mala, ali ako se nešto voli, onda ništa nije teško. Evo mi ćemo 15.jauara proslaviti 10 godina Škole sportskog novinarstva pri Udruženju sportskih novinara Beogrda , upravo traje upis, a Školu vodimo koelginica Nina Spasojević i ja, i uvek je pola polaznika bilo ženskog pola. Žene u Srbiji vole sport” zaključuje ona.

„Iz februara 2021. imamo podatak da su tri najvažnija ekipna sporta u ženskoj konkurenciji, košarka, odbojka i rukomet, dobile za godinu dana za sve aktivnosti para koliko je skoro bio ugovor najbolje plaćenog košarkaša Crvene zvezde. To je poražavajuće, jer su odbojkašice prvakinje sveta, košarkašice su bile tada prvakinje Evrope”, rekla je Snežana, naglašavajući da rodni jaz i dalje postoji, uprkos sjajnim rezultatima koje žene stvaraju u sportu ,,Osnovna je da 14 posto srpskih sportista, koje su žene, osvajaju na poslednje tri Olimpijske igre skoro polovinu medalja. U Londonu, od 4 medalja, dve su osvojile žene, u Riju, od 8, četiri su osvojile žene, u Tokiju, od 9, četiri su osvojile žene.”

U Srbiji, udio gledanosti ženskog sporta na elektronskim medijima iznosi 7,6%. Kada je riječ o medijskoj zastupljenosti žena u sportskom kontekstu, distribucija uloga pokazuje sledeće: voditeljke i spikerke čine 27%, žene iz sveta sporta (uključujući 13,9% sportistkinja, 11,9% bivših sportistkinja i 4,7% žena trenera) čine 30,5%, dok čak 42,4% čine muškarci (treneri i funkcioneri) koji komentarišu ženski sport.

Pored toga, u Srbiji postoji značajan disbalans u profesionalnom sportskom sektoru. Od ukupno 2247 registrovanih profesionalnih sportista, svega 0,66% su žene, dok je muškaraca 99,34%. Kada je reč o trenerskom kadru, samo 17% registrovanih trenera su žene, a čak 55% sportskih saveza nema zaposlenu nijednu ženu trenera.

Napora ka rodnoj ravnopravnosti i podršci ženama u sportskim ulogama gotovo da nema. Samo 14% predsednica sportskih saveza su žene, dok se u Hrvatskoj primenjuje kvota od 40%. Osim toga, od 206 registrovanih sportskih saveza u zemlji, samo golf, jedrenje i rvanje imaju pisane politike i akcione planove za sprečavanje i suzbijanje rodno zasnovanog nasilja u sportu, kao i kodekse ponašanja u vezi s tim.

Snežana skreće pažnju da, iako Olimpijski komitet Srbije i Ministarstvo sporta pominju rodnu ravnopravnost u svojim dugoročnim planovima, ne postoji konkretna politika ili akcioni plan usmeren ka napretku ka ovom cilju. Odsustvo kampanja za podizanje svijesti, mentorskih programa za buduće žene liderke, kao i mjera koje bi olakšale usklađivanje privatnog života sa sportskim obavezama dodatno naglašavaju potrebu za sveobuhvatnim promenama kako bi se postigla istinska rodna ravnopravnost u sportskom sektoru Srbije.

This girl can kampanja

Kulturni kontekst, pristup resursima, i sportske prilike često igraju ključnu ulogu u uključivanju žena u sportske aktivnosti. Nedostatak podrške, infrastrukture ili žena u sportu koje su inspiracija može ograničiti žensko interesovanje za sport. Žene su kroz istoriju bile isključivane iz javne sfere, a bio nam je i ograničen pristup sportu i sličnim aktivnostima.

Tako je 2014. godine primjećena je zabrinjavajuće velika i uporna rodna razlika u nivou učešća u vježbanju: u Engleskoj je 1,75 miliona manje žena nego muškaraca redovno vježbalo. Sport England je zajedno sa FCB Infernom pokrenuo važnu kampanju: „Cilj kampanje je jednostavan: motivisati više žena u dobi od 14-40 godina da redovno vježbaju i bave se sportom, te ih ohrabriti da nastave s tim.”

I bili su uspješni. Za samo godinu dana, kampanja „This Girl Can” inspirisala je 2,8 miliona žena da se više bave vježbanjem: od toga je 1,6 miliona počelo aktivno da vježba, a 1,2 miliona povećalo nivo aktivnosti.

Ovaj rad govori o kampanji koja je preoblikovala naš način razmišljanja o ženama i vježbanju, pokazujući važnost snažnog uvida i marketinške hrabrosti u promjeni ponašanja, a govori i koliko su žene uslovljene da ne vole sport, nadovezivajući se na priču sa početka i korišćenje marketinga da se žene ohrabre da se bave sportskim aktivnostima. Kada ženama ne dajemo prilike ili ih izopštavamo, stvara se iluzija kao da one ne žele da budu tu, a ovakve kampanje razbijaju taj mit. Jasan su pokazatelj o važnosti odučavanja rodnih uloga.

Iako postoje različiti faktori koji utiču na manje angažovanje žena u sportu, od društvenih pritisaka do stereotipa i socioekonomskih ograničenja, važno je prepoznati da su žene sposobne, zainteresovane i motivisane da se bave sportom. Kroz promjene u percepciji, podršku zajednice i sistemsku podršku, možemo stvoriti okruženje u kojem će žene imati jednaku priliku za učešće i postizanje sportskih uspeha. I važno je prepoznati sportiskinje koje to rade danas.

Autorka teksta: Nina Pavićević, Kritički
Vizuali: Sve su to vještice

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *