U donekle poljuljanom sistemu muzičkih takmičenja koja kroje budućnost muzičke scene, Gitarijada u Zaječaru i dalje je avangarda što se tiče žanra rok muzike; odnosno, uglavnom pobednici njihovih takmičenja u dogledno vreme zaista naprave respektabilne karijere. Ovogodišnji pobednici su Aleja velikana iz Beograda, koji prethodnih nekoliko godina uporno i uspešno grade svoje ime u tom gradu, ali u poslednje vreme i cela zemlja polako saznaje za njih.
U pokušaju da ih i sami bolje upoznamo, ali i našim čitaocima bolje predstavimo razgovarali smo sa Nikolom Dragaševićem, gitaristom benda.
Kakav je osećaj pobediti na Gitarijadi, imajući u vidu da ona postoji preko 50 godina, kao i ko je sve pre vas pobeđivao?
Osećaj koji prožima mladog muzičara kada se na binu penje kao član pobedničkog benda na najstarijoj rok manifestaciji u Evropi najverodostojnije se može uporediti sa patetičnim filmovima holivudske produkcije o ljudima koji ostvaruju snove koje su sanjali kao deca. Iako je prošlo već neko vreme od pobede, neki članovi benda su još uvek u Zaječaru, dakle – euforija ne prestaje da nas „radi“, ali moramo da je spustimo zbog predstojećih nastupa koji su od velikog značaja za bend.
Pre nas su pobeđivali bendovi poput Bjesova, Kazne za uši, Ki, Hadži Prodanih Duša… I velika je čast naći se među njima.
Koja tri benda/izvođača Aleja Velikana smatra za svoje muzičke uzore?
U našem slučaju je jako teško ustanoviti koja su to tri konkretna uzora jer je svako od članova benda odrastao na različitim muzičkim uticajima koji se u doziranoj meri poklapaju. Svi članovi benda slušaju raznovrsnu muziku, a nije reč samo o muzici: gleda se dosta filmova, čita mnoštvo knjiga, prate predstave i izložbe… čiji se utisci, nepobitno, uvlače u podsvest i onda se odražavaju na sam rad onoga čiji se krajnji produkt potpisuje imenom Aleja Velikana. A i svet oko nas je dovoljan pokretač za bilo kakvo umetničko-scensko delovanje. Uglavnom, na nas utiču svi ljudi koji se muzikom i umetnošću bave iskreno i zbog ljubavi prema istima, a ne zbog prolaznih hedonističkih poriva i drugih materijalnih vrednosti.
Sa kim biste voleli da odete na turneju?
Sa našim drugarima iz bendova Door window nine, Hurleur, Lagana sreda, Gmo, Keni nije mrtav…
Bili ste nedavno gosti kod Vlade Džeta. Kakav je lik?
Smatramo da samo ime Vlada Džet govori i mnogo više nego što bismo mi uspeli da ga javnosti približimo našim utiscima. Vlada je sjajan i hvala mu za sve što radi za mlade bendove!
Ko je zapravo lajtmotiv pesme Veoma si brz?
Ta pesma, iako na prvo slušanje možda deluje banalno, ima duboku kritičku potporu. U njoj se koristi uporedni metod, ne baš svakom uhu uočljiv, a povezuje neke biblijske i vudu koncepcije sa učenjima novog doba. Ono što o pesmi možemo otkriti jeste to da ona predstavlja eksplicitnu kritiku savremenog mladog čoveka koji sve češće živi pod izlizanom floskulom: „živi brzo, umri mlad“, „sad i ovde“, „sad ili nikad“… I umesto da bude sprovodnik svojih ideja koje bi pozitivno uticale na širi društveni plan, postane maskota korporacija i brendova, rob poroka i pornografije, zamorče mas-medija… A to baš i nije oblik čoveka kakvim je stvoren da bude.
Uz koju pesmu Aleje Velikana je najslađe voditi ljubav?
Voditi ljubav uz pesmu sopstvenog benda je fenomen koji je silčan onom kad egocentrični umetnik uzme gitaru, stane pred ogledalo i počne da masturbira. Ne bismo se previše bavili vulgarizacijom narcisodinih oblika ponašanja jer poštujemo reč koja je u tabloidizovanoj javnosti pomalo i zaboravljena, a njeno ime je – intima. Stvar vođenja ljubavi spada u domen intime, a mi je poštujemo, prevashodno sopstvenu, tako da na ovo pitanje ne možemo dati konkretan odgovor.
Šta je loše u tome da čovek bude rob ili bot?
Ideja ljudske slobode koliko god bila obezvređivana u 21. veku i koliko god taj pojam zvučao utopistički, čak i patetično, predstavlja jedinu čoveku težnju od pamtiveka. Iako ćemo malo skrenuti u filozofiju, moramo napomenuti da bez slobode nema ljubavi i obratno. Čoveka nema bez ljubavi, samim tim i slobode, pa makar ona bila dozirana i prividna kakva i jeste u neoliberalnom društvu. Čak i kao takva je prihvatljiva i neophodna kako čovek ne bi doveo u pitanje smisao sopstvenog bivstovanja. Što se stava benda tiče, mi smatramo da je sloboda u duhovnosti i vrednostima koje nemaju dodira sa materijalizmom, koji je, hteli to ili ne, danas neizbežan. Valjda je to razlog zbog koga težimo ka kreaciji, stvaralaštvu i beskompromisnom predavanju umetnosti koja je jedan od vidova oslobađanja, a biti rob ili bot je čist antagonizam pojmu sloboda, s tim što je ovo drugo lakše izbeći. Da postanete rob ne mora postojati vaša volja, ali da budete bot, e to već zavisi isključivo od vas. Savet benda: nemojte biti botovi, a ni robovi ( ako u tome uopšte uspete).
Kako izgleda proces pravljenja pesme kod vas?
Neko donese ideju na probu i krene se u razradu iste. Svi članovi učestvuju u stvaralaštvu. Kao i kod većine bendova, proces stvaranja pesme se ni kod nas ne razlikuje preterano niti iziskuje neke specijalne rituale. Prosto, pratimo impuls i intuiciju, pa kud nas odvede…
Gde možemo čuti Aleju Velikana uživo?
-15. jula na Exitu, Fusion pub stage,
-20. jula na Demofestu u Banja Luci
-24. avgusta na Rock village-u u Banatskom Sokolcu.
Šta simboliše ženska plastična bista koju je vaš pevač ’’hipnotisao’’ tokom nastupa na Buntu?
To je zapravo muška bista i krstili smo je, zove se Boško. Hvala Branki Glavonjić i ekipi sa RTS-a što su nam omogućili da je (zlo)upotrebimo za nastup u finalnoj emisiji. Uprkos velikom poštovaju prema čitaocima ovog intervjua i vašeg portala, zadržaćemo svoje pravo na mistifikovanje određenih scenskih elemenata u performansima koje često izvodimo tokom naših nastupa. Poruka publici: dođite na nastup, pa sami odredite simboliku mnogih teatarskih elemenata bez kojih naši koncerti ne bi bili to što jesu. Istina i lepota su u vašim očima i glavama! Hvala I vidimo se!
0 Comments