Prethodnu razglednicu možete pročitati ovde.
Ovo je sigurno najlepše mesto na kom sam do sada bio, bar kada je o prirodi reč. Gradić u dolini između izuzetno strmih planina koje se prostiru okolo. Sve je izgledalo obično, osim što se odmah moglo videti da u ovom gradu gotovo niko ne živi stvarno, već je živ samo zbog turista. Kako sam došao do tog zaključka? Tako što sam ušao u Ber Grils mood, a i zbog toga što bukvalno svaki objekat ima svrhu da ti na nenapadan, ali i dalje vešt način, nešto proda. Svaka kuća u rasponu od 500 metara prečnika (što je veličina ovog gradića koji broji otprilike 100 brvnara) je bila mala radnja, restoran, hostel ili baza za kamping. Kad smo već kod radnji, da se ne vraćam na to – i dalje je paradajz 10 dolara, samo što je sada truo, za promenu.
Ušao sam u kamp u kom nije bilo artesanerosa, već ljudi koji stvarno planiraju da odu negde i pakuju svoje torbe za duže planinarenje. Neke batice, koje sam video samo kad sam došao, su se pakovale za 15 dana šetnje. Vadili su neke džidža-bidže koje nisam ni mogao da zamislim da postoje, pa sam samo mogao da se nadam da stvarno služe za kamping. Nije mi se gubilo vreme, tako da sam odmah rešio da otpešačim do obližnjeg vodopada. Bilo je hladno i duvao je neki đavolji vetar od koga je cela šuma konstantno pokrivljena. Malo je krenuo da mi nedostaje Tarapoto i avanture na kojima se ne smrzavaš. Ovde je put bio napravljen toliko vešto da si mogao da hodaš bos po njemu, a da ipak imaš osećaj kao da hodaš kroz šumu. Šteta što je bilo hladnjikavo, pa i nisam baš mogao mnogo da koračam bos. Vodopad kao vodopad – voda pada, ti stojiš, popiješ malo i kreneš nazad. Osećao sam potpuni mir mesta kome nije cilj da bude ljudsko utočište, već podrška prirodi.
Kad sam se vratio u kamp, saznao sam jednu pomalo nezgodnu stvar o tom mestu, a to je da uglavnom ima kiše, ali da mi tu vremenska prognoza ne može pomoći, jer ona pada kada joj se pada. Vremenska prognoza je govorila da će biti 3 dana kiše, pa 1 dan sunca, pa onda opet kiša. Nisam imao vremena, a ni želje, da spavam u hladnom šatoru, pa sam sutradan bez obzira na sve krenuo do planine Fitz Roj. Dobra stvar u vezi sa vremenskom prognozom je ta što očigledno nije tačna, kao što su mi i rekli, te je umesto kiše bilo baš lepo vreme. Kao što vidite, posle skoro mesec dana u planini, vreme i temperatura krenu da vam budu jedina briga. Samo mi nije jasno zašto Britanci imaju toliki nagon da pričaju o vremenu non-stop. Nadam se da nikada neću ni saznati.
Skoro šest sati i osamnaest kilometara kasnije, otvorio sam šator u sred šume na mestu koje je bilo obeleženo za kampere. Dok sam prilazio, osećao sam se kao rendžer iz Gospodara prstenova i u glavi čuo onu pesmu koja krene uvek kad se pojave elfi. Imao sam sreće, pa nije bilo kasno za Fitz Roj. Ljudi su ležali na putu jer je od kampa do planine staza bila baš strma. Svakoj osobi su sigurno bar jednom prošla kroz glavu pitanja: šta ću ja ovde i zašto nastavljam? Ali onaj pogled… Onaj pogled! Ne bih previše ulazio u opise. Glečersko tirkizno jezero, tišina, mir, bez talasa, a iznad njega veliki čuvar: šiljak planine visok oko kilometar, a oko njega male, neprimetne planine.
Sutradan ujutru sam naučio još jednu karakteristiku tog kraja – vetar duva non-stop. Kiša pada ujutru. Nigde do sada kiša nije padala ujutru i prestajala oko 3 popodne. Dobra strana je bila ta što se sunčevi zraci probiju ujutru kroz oblake i prave duge, toliko velike i mnogobrojne da ne možeš da ih slikaš u jednom kadru, te sam kisnuo bar pola sata pokušavajući da ih uslikam sve. Još jedan jako bitan detalj je taj dosadni vetar koji sve vreme oduvava vlagu sa tebe i suši te, tako da si sve vreme pokisao, a suv. Možda je Ceca tamo dobila inspiraciju za stih “moje suze padaju na gore“.
Poslednji apsurd za koji sam saznao, koji me je zatekao i oterao dalje, je bio taj da su tamo poplave onda kad ima previše sunca. Bio sam u fazonu da, da, kako da ne i ignorisao upozorenje rendžera u šumi koji su mi rekli da je možda poplava i da ću morati da pređem preko dva potoka. Devet sati hodanja je izgledalo kao grafik ponude i tražnje. Ja sam bio sve odlučniji da stignem do kraja, a uslovi su postajali sve gori. Kiša je bila sve jača, temperatura je išla gore-dole, a onaj vetar je duvao sa svih strana. Stigao sam do potoka koji je u međuvremenu nabujao toliko da je više ličio na reku.
Nalazio sam se usred doline prekrivene šumom iznad koje se prostire veliki glečer. Probao sam da hodam, ali je potok bio previše jak usled topljenja glečera. Poverovao sam u teoriju globalnog zagrevanja. Bio sam gladan, te sam uključio Ber Grils instinkt i primetio dosta balega oko sebe. Srećom, imao sam pirinač i pasulj u torbi. Odlučio sam da otvorim šator u šumi pored potok-reke, kako mi vetar ne bi odneo šator. Nisam imao druge, sem da se prepustim. Bio je mrak, nisam nikog video već 9 sati. Samo sam legao i zaspao. Trebalo mi je snage.
Ujutru sam i shvatio za šta. Kad sam otvorio šator, video sam da je jedna njegova ivica faktički u vodi jer se pojavio još jedan potok koji je bujao pored mene. Doručkovao sam, spakovao sve u torbu i nastavio u gaćama i patikama, jer se farmerke nikad ne bi osušile. Voda je bila ledeno hladna i narednih sat vremena sam prolazio kroz takav teren. Kad sam se popeo na obližnje brdo, pogledao sam glečer ponovo i zahvalio mu se što me je pustio sa upozorenjem. Vratio sam se u kamp umoran, ali ne i iznuren. Ovo mesto je kul, samo treba imati opremu. Doći ću opet.
Ali, da bi se osoba vratila, mora prvo da ode, što se nije desilo sledećeg dana. Svi su želeli da odu odatle jer je krenulo loše vreme. Pre prvog narednog autobusa, trebalo je provesti tu još 3 noći. Karta je koštala 100 američkih dolara jer nije bilo drugog načina da se ode odatle. Ipak je prvi grad ka severu udaljen više od 24 časa vožnje (otprilike 2000 kilometara). Nisam mogao da im zamerim, znao sam koliko je monopol moćna stvar. Iz dosade sam sva 3 dana koja su mi preostala do dolaska autobusa hodao po planinama, ponovo posetio Fitz Roj i još jedno mesto. Na ulasku u bus mi se slošilo jer nisam imao više snage, već mesec dana nisam spavao duže od 4 sata u cugu. Krenula je da mi se povišava tempretaura, ali je bus bio udoban i topao. Samo 24 časa sna i probudio sam se u mestu gde, u stvari, ljudi žive, a vetar odmara bar 8 sati dnevno. El Bolson.
Autor teksta: Miloš Milosavljević
0 Comments