Ajfelova kula, visoka moda, Trijumfalna kapija, Sena, luksuzne žurke, pariski balet, zaljubljivanje u Parizu i „ružičasti pogled na svet” osnovni su motivi nove, dugo najavljivane Netliksove serije pomalo simplističkog (da ne kažemo nekreativnog naziva) – Emily in Paris. U trenutku kada je budućnost neizvesna, a život prepun ograničenja (ograničena su nam putovanja, socijalizacija, kretanje) Emily in Paris predstavlja pravi beg u paralelni univerzum u kome je sve, po američkom hepi-end receptu, baš kao u bajci.

Printscreen kadra iz Serije
Emily in Paris prati život mlade Emili (kakvo iznenađenje) koja igrom slučaja dobija mogućnost da se zbog posla preseli iz Čikaga u Pariz. Emili, koja se bavi digitalnim marketingom, na užas njenih francuskih kolega, dolazi u agenciju Savoir, kako bi unela „američki ugao” u poslovanje firme. Skoro kao u filmu Đavo nosi Pradu, Emili je žrtva zle šefice i kolega koji je ne razumeju, nipodaštavaju i otvoreno joj se rugaju, ali im ona ubrzo, zbog šarma i mogućnosti da „spasi svaku situaciju” ubrzo prirasta za srce.
Emilin novi život u Parizu prati i ljubavna priča (naravno!), tačnije niz različitih romantičnih susreta, koji su u ovom „najromantičnijem gradu na svetu” (što je narativ koji serija nameće), uvek iza ćoška. Ona stiče i nove prijatelje i različita pozanstva, koja joj donose nove životne mogućnosti, ali i izazove. Ipak, lakoća sa kojom Emili odlazi u Pariz u kome uspeva da bez i po muke prevaziđe (baš) svaku prepreku, skoro je ubedljiva kao i činjenica da Keri Bredšo u seriji Sex and the City može svakodnevno da nosi Loubotin cipele i plaća kiriju na Menhetnu, od plate koju zarađuje tako što piše jednu kolumnu nedeljno. Izgleda da je taj specifičan ružičasti nadrealizam nešto što je karakteristično za Derena Stara, tvorca obe serije: Emily in Paris i Sex and the City.
Ukoliko seriju Emily in Paris, uporedimo sa drugim serijama koje su ove godine zapalile internet (kao na primer serija Normal People), Emily in Paris nije tip serije na koji ćete se „navući” na prvo gledanje. Tačnije, ovo nije uopšte serija na koju ćete se „navući”, jer ne postoji nikakav ozbiljniji narativ zbog kog ćete se „zakačiti” ili u nezivesnosti iščekivati dalji razvoj radnje. Upravo osnovna vrednost ove serije više ogleda u meditativnom osećaju koji pruža – jer je ovo serija bez i jedne trunke tenzije. Jedinu tenziju zapravo možete crpiti iz prevelikog broja klišea i stereotipa koji karakterišu seriju, ukoliko vas ovakve stvari pogađaju, a u ovom slučaju ih nije moguće ne primetiti.
Emily in Paris je pre svega, američka serija sa velikim A, što znači da je obojena svim mogućim klišeima karakterističnim za američke ljubavne komedije, koji su još više naglašeni u situacijama kada je serija namenjena za američko tržište, što ova jeste. Upravo zbog svoje „američke perspektive” serija je naišla na brojne kritike i to najviše Parižana, koji su sa gnušanjem dočekali još jedno passé prikazivanje Pariza kao najromantičnijeg grada na svetu, u kome svi šetaju sa beretkama i koktel haljinama, piju vino, uživaju u životu i ništa u životu ne rade. Osim velikog A, seriju karakteriše i ništa manje veliko I – serija je prikaz tipičnog nametnutnog narativa kulturnog Imperijalizma. Jedno je kada Amerikanci kroje idelan život u Njujorku (Sex and the City) i prikazuju ga na stereotipan način, ali je sasvim nešto drugo kada recept za bolji život i poslovanje u jednu francusku firmu unosi Amerikanka, koja je svaki put, ispostavlja se, zapravo u pravu, dok Francuzi samo razmišljaju kako da uživaju u životu i što manje rade.

Emily in Paris je tipična guilty pleasure serija, ukoliko se potrudite da zažmurite na sve njene mane, u njoj čak možete i uživati. Ipak, čini se da veliki broj medija nije mogao da preboli različite logičke nepravilnosti koje se pojavljuju u seriji, pa tako na portalu Insider možete naći pobrojane sve upadljive nelogičnosti serije.
Takođe, ukoliko se potrudite da pronađete dubinu u ovoj seriji (za koju, da se lažemo, nema mnogo prostora), serija ima nekoliko skrivenih poruka: da nas savremena globalna kultura tera da svoje ostvarenje doživljavamo kroz rad, te zaboravljamo da se prepustimo življenju radi življenja, a ne samo rada; da je ponekada potrebno da izađemo iz zone komfora kako bismo ponovo otkrili da uživamo i otkrivamo, a ne samo robujemo predvidivim, isplaniranim životima. Ipak, veći je broj izrazito upadljivih mana: serija je prilično antifeministička, moda u seriji je neočekivano (i nestvarno) loša, serija je beskonačno predvidiva, pa i kao što smo već pomenuli uvredljiva za Parižane i francusku kulturu uopšte.
Serija Emily in Paris neće uneti nikakvu posebnu vrednost u vaš život – najsličnija je iskustvima gledanja američkih serija kao što su Gossip Girl ili Sex and the City . Ipak, činjenica je da ova serija ima drugačiju vrednost: podseća nas da je ponekad u redu, čak i potrebno da se oslobodimo okova pretencioznosti i nametnute produktivnosti i uživamo (sami ili u društvu) u jednostavnoj, ali šarmantnoj priči o svetu koji je jednostavan, naivan i lep, koji nije opterećen velikim pretnjama, ružnoćama i nevoljama. Iako je kliše, u ovom trenutku kada se ljudi vrednuju kroz rad, a svet puca pod konstantnim pritiskom tehnološkog napretka i savremenih digitalnih ratova koje prate apokaliptični naslovi, važno je da se prisetimo da život ponekad, čak i samo kada sanjarimo, može biti i la vie en rose. I to je ono što nam serija Emily in Paris pruža.
0 Comments