Godina je bila pretprana hitovima, kako onim sa festivala za „pametnu” publiku, tako i onih za kokice i velike IMAX sale. Ove godine, možda više nego ikad, te dve publike su se često sretale na istim filmovima. Svi smo osetili ovog leta Barbenheimer čari i već više puta pričali i pisali o tome.
Međutim, ljudi su se trudili da gledaju i maratonski dugog novog Skorsezea, kao i film Vavilon Demijana Šezela, ali i novu Nemoguću misiju i Indijanu Džonsa, kao i nezavisne hitove kao što su bili Talk to me, Beau is afraid, Infinty pool, pa čak i Sound of freedom ako ste u tom „terije zavere” gasu (a ispostavilo se da mnogi jesu, jer je film imao neviđenu gledanost).
Negde ispod radara se našlo nekoliko naslova koji tek čekaju da budu otkriveni i koje su mnogi filmofili glasno preporučivali, ali ih niko nije slušao. Pa eto, možemo i sad da ponovimo šta ste sve propustili ove odlične filmske godine.
I like movies
Za početak, jedan o filmofilima za filmofile. I like movies rediteljke Šendler Levak nam donosi priču o klincu nalik onima iz Superbad, s tim što je ovaj mali bezobrazan, razmažen i pun sebe dok priča o jedinoj stvari koja ga zanima – o filmovima. Ipak, tresnuće ga realnost u glavu kad shvati da nije bogom dan, a i za razlku od pomenute komedije sa Džonom Hilom, ovaj film ipak malo više temelji svoju priču u realnosti nego u humoru. Coming of age, ali sa tvistom.
Rotting in the sun
Sebastian Silva ima kultno sledbeništvo u svetskom indie filmu, a u svom novom filmu je stavio sebe u prvi plan kao lika, koji prolazi kroz blagi vid depresije tumarujući kroz rodni Čile sve dok ne upozna Instagram infulensera Džordana Fistmana (koji takođe glumi sebe), sa kojim otpočinje vezu, iako i sam nije svestan što. Onda kreće pravi zaplet koji ne smem da otkrivam, ali koji koliko izaziva napade panike, toliko je i zabavan. A ako ništa drugo, u filmu se nalazi gomila krupnih kadrova muških polnih organa raznih veličina – u svrhu komedije, naravno.
Until tomorrow
Neki filmovi danas, sa svojom specifičnom radnjom, mogu da se dešavaju samo u Iranu ili nekoj drugoj malo zatvorenijoj sredini. Barem mislim da je tako. Until tomorrow je jedan od takvih filmova, u kom mlada studentkinja mora da sakrije svoje novorođenče jer joj roditelji dolaze u posetu, a ona nije prijavila da je postala majka. Pa krene prvo preko komšija, prijatelja, do oca deteta, a sati otkucavaju i roditelji su sve bliži Teheranu. Iako je film iranski (što je nekom po difoltu – pass), ovaj film je uzbudljiv poput napetog trilera i gleda se bez daha.
Fremont
Ostajemo, barem likovima, kod bliskog istoka. Donja je mlada Avganistanka koja je bila prevoditeljka Amerikancima u ratu, zbog čega je zaslužila zelenu kartu i preselila se na zapad. Ipak ima problem sa spavanjem, zbog čega ide kod psihijatra, živi i radi među gomilom Azijata i piše poruke u kolačićima sreće i sviđucka joj se lokalni automehaničar kog glumi Džeremi Alan Vajt. Reditelj Babak Jalali kako fotografijom, tako atmosferom i humorom odaje omaž ranim radovima Džima Džarmuša, a svi volimo rane radove Džima Džarmuša.
They Cloned Tyrone
Neko je uspeo da spoji Black mirror ideju budućnosti sa blaxploitation žanrom i gurnuo ga na Netfliks, i sve to je rezultiralo konačnim proizvodom koji je, nekim čudom, proradio. Reditelj Džuel Tejlor je skupio sjajnu ekipu – Džona Bojegu, Džejmija Foksa i Tejonu Paris, obukao ih u fanki pimp odela iz sedamdesetih i gurnuo ih u bitku sa klonovima i tajnim operacijama vlade, tako da ima dovoljno humora i otklona od stvarnosti za zabavu, ali opet i dosta originalnih i osnovanih sumnji za koje će vam svaki crni brat reći da su istina.
Sick of myself
Norveška nam je dala pre koju godinu veliki indie hit The Worst person in the world, o devojci koja se tražila kroz škole, poslove, i veze. Sick of myself nam dolazi isto iz Norveške, ali je komotno mogao da se zove The worst person in the world, ali stvarno. Nakon što je dečko ostavi, jer je od običnog padavičara i lopova postao konceptualni umetnik, Signe će hteti da ga vrati tako što će probati da izazove sažaljenje kod njega i kreće da pije lekove koji izazivaju da deo po deo njene kože reaguje i otpada. Međutim, društvena klima od Signe stvara ne samo bolesnu osobu, već i uzor i influenserku. Društveni komentar na celebrity kulturu, ali na jedan malo drugačiji i bolesniji način.
The Caine Mutiny Court-Martial
Ove godine izgubili smo jednog od najvećih reditelja svih vremena. Vilijem Fridkin, reditelj Egzorcista i Francuske veze je preminuo, ali ne pre nego je rešio da napravi i poslednje čudo od filma. Sudska drama u kojoj su mladi oficiri krenuli na svog oficira napadima da je lud i da ga treba smestiti u prevremenu penziju. Kroz prizmu tužioca (sjajni Džejson Klark) saznajemo da ne postoji strana za koju možemo da navijamo u ovoj borbi, jer koliko je matori oficir lud, toliko su i klinci zli. Ovo nije bio samo poslednji film majstora režije, ovo je bio mic drop.
0 Comments