Sa svakom novom godinom ponašamo se kao da nas više ništa ne može iznenaditi u ovoj simulaciji koju zovemo život na planeti Zemlji. Međutim, svaki naredni glič Matriksa koji se zadesi samo nas podseti da ne smemo da se opuštamo i da svakim novim danom novo ludilo samo čeka da se desi. Možda ste mislili da ću ovakvim uvodom krenuti u pravcu socijalno-ekonomsko-političkih promena, odnosno nedostatka istih, ali ne, samo želim da pričamo o saradnji Devita i Osvajača na Islandu. Haha, samo…
Znate ono kad legnete da spavate, pa sanjate neke ljude koji se nikad nisu ni videli, ni sreli kako piju piće zajedno na rođendanu vaše tetke od strica? Mnoge muzičke saradnje kod nas tako izgledaju. Dešava se da tako gledamo u video izneverovani i da tehnički ne možemo da se skoncentrišemo na muziku jer zurimo u uvećane ekrane, gledamo piksele i razmišljamo da li je ovo samo još jedna AI sprdnja. Dok Čipi peva – leži polugola na meni, vozi me ko reli.
I zaista, prvog januara 2025. izašao je sešn pored izvesnog islandskog vodopada. Kažem izvesnog, jer verovali ili ne, na internetu nema apsolutno nikakve informacije kako i zašto je došlo do ove saradnje, kao ni da li je ovo zaista Island u pozadini. Da l’ su ljudi i dalje bili opijeni od novogodišnjeg slavlja ili je ekipa iza celog projekta jednostavno shvatila da im tradicionalni mediji uopšte nisu potrebni i samo su pljusnili Plava Krv (Island Sessions) na striming? U svakom slučaju, ono što su svi primetili u stilu onog mima je da, evo, i mi sad imamo Jay Z – Linkin Park saradnju kod kuće.
Osvajači su poznati kao pre svega eklektičan bend koji prati trendove, jer da se ne lažemo – njihov najveći hit, pored svih mogućih čekanja dana ili skidanje maske sa očiju je ipak Teče vino crveno, mrski narodnjak svakom njihovom old school fanu, od pre 20-ak godina. Devitovu eklektiku nismo mogli da primetimo do sad. Možda jer ga nismo mnogo slušali. Kad kažem mi, mislim ja. Bilo kako bilo, ova saradnja je izazvala preveliki wtf osećaj u svima nama. Toliki da ne bismo mogli ni da ga shvatimo ozbiljno. Svakako se sjajno namestilo da, ovakvi kakvi su, Devitovi Osvajači mogu da budu hedlajneri na gotovo svim domaćim letnjim open air festivalima. Što više govori o festivalima u Srbiji.
Ovakve saradnje prilično se oslanjaju na identitet nacije koja uživa u goveđoj salati na pici. Pod starom sirotinjskom parolom hajmo sve odjednom i stalno i sa svih strana, nema veze što je nespojivo, jer ko zna, možda sutra više neće moći, upravo tako i ovih pola sata muzike deluju i izgledaju. Pride, ova muzička saradnja, kao i već pomenuti delikates, imaju glavnu sličnost – najbolje se konzumiraju posle jednog, dva ili 16 pića.
Nije ovo usamljen primer u domaćoj muzici kad se nespojive sile zakuvaju u muzičkom studiju i dobiju nešto što realno niko nije tražio, ali su mnogi konzumirali iz ovih ili onih razloga. Pritom je to kod nas prilično lako, jer narodnjaci oduvek vole da sarađuju sa onima koji bi pripadali taboru koji bi trebalo da ih prezire. Tražeći legitimitet druge strane, ali i pokušavajući da se okoriste o talenat. Ovi drugi su se nosili onom devizom iz Kengura – ne znam, karta mu ne smrdi, pa su probali da dobiju koju paru ili pregled na Jutjubu više. Podsetimo se nekih od njih.
Artan Lili feat Coby – Tu ih karaš
Lažno prvo mesto naše godišnje top liste (koju neki nisu pročitali do kraja, pa su se istrolovali da je pravo prvo mesto). Artan Lili već godinama unazad dovodi goste na svoje nove pesme, i realno, saradnja sa Cobijem je na bila neviđeno sjajna ideja. Pogotovo što su njihovi prethodni gosti bili likovi poput Vranjkovića ili Caneta, legende koje ipak imaju svoje elitističke stavove o muzici i svetu oko sebe. Coby je tu super, kao neka vrsta kontre i stava, a čak je i poruka pesme skroz na mestu. Ali onda zaista krenu ovi stihovi i pesma se ovako stvarno zove i ovaj refren zaista postoji i vi prosto osećate kako krindž koji osećate postaje stvorenje za sebe koje sad živi zauvek sa vama, i u vama se pojavi svaki put kad se setite ove pesme.
Juice i Mina Kostić – Priđi mi polako
Da li se Juice samo sprda ili je ozbiljan, ko zna, ali u onom svom prvom ili drugom trap naletu, počeo je sa saradnjama sa narodnjacima. Sve od Jelene Kostov, preko mekše pop struje Funky G-a, pa do Mine Kostić, koja mu je btw i usvojena sestra, pa cela pesma dobija još čudniji ton. Pritom je ludi Juice u to vreme tu pesmu najavljivao kao saradnju koja treba da liči na Jay Z-a i Bijonse. Jeste, brate Sđu, to je to. Posle je Juice snimio još nekoliko vrhunskih traka, i još više loših. Sarađivao je i sa Marlonom Brutalom, svađao se što mu ne puštaju EKV u Parovima i imao pank bend. Renesansna ličnost.
Plavi orkestar i Nada Obrić – Šta će nama šoferima kuća
E sad, postoji kontekst. Ovo nije ovaj sadašnji Plavi orkestar (ako Plavi orkestar danas uopšte postoji, proverićemo) koji bi na nekom potencijalnom novom albumu mogao lagano da napravi narodnjak i niko ne bi ništa primetio. Ovo je „onaj” Plavi orkesar 80-ih, koji ma koliko koketirao sa folk elementima, i dalje je tinejdžerska pop senzacija koja se naslanjala na Bitlse, ali i New Primtism pokret u Sarajevu. U toj konotaciji napraviti pesmu Šta će nama šoferima kuća i pozvati Nadu Obrić, pevačicu koju mahom u tom trenutku vole ti isti šoferi, je bio skandal finih razmera. Ali i ulazak narodnjaka na mala vrata međ’ omladinu koja je tu bila samo zato što je Loša, pevač grupe, lep dok peva lepe balade.
Vojko V, Krešo i Tonči Huljić – Pasta Italiana
Vojkov prvi album je koliko rep, toliko i pop senzacija celog Balkana, a hitovi sa tog izdanja su se samo nizali. Pesma Pasta Italiana je samo trebalo da ima sempl Huljićeve Madre Bedese, na kojoj bi se ova dva splitska padavičara zevzečila na račun italijanskih proizvoda, trivija i pop kulturnih refernci. A onda se valjda neko dosetio da Tonči uopšte nije pao s kruške, i da bi njemu bilo sjajno da uleti i doda svoj deo. Momci su mu napisali šta treba da odrepuje, a onda je i dodao solo na huljofonu koji gazda Magazina i šef mnogih pevačkih takmičenja svira. Nama, s ove strane Drine, ovo nije neki veliki wtf jer hrvatsku estradu posmatramo kao mesto na kom može sve da se desi, pa i da sutra Doris Dragović zapeva sa Hladnim pivom, a Hiljson Mendela sa Vucom.
Buč Kesidi i Vlado Georgiev – Lažljiva
Oni su iz ravnice, a on veruje da je zemlja ravna ploča, tako da su se lako našli. Lažljiva je pitaj boga zbog čega (osim što je vrhunska pesma, naravno) postala hit mnogih gradskih bleji, žurki i aftera u prethodnih 5 i više godina. Bučevi su to osetili, pa su maltretirali Georgieva na mrežama dosta dugo dok ovaj nije pristao i pojavio se kao gost na njihvom koncertu na Tašu. E, sad, ako ste bili upoznati sa gradskim dešavanjima i završnicama žurki uz Lažljivu, ovaj momenat je bio normalan završetak uspešne večeri. Za one koji su došli na dobru svirku mladog i perspektivnog rokenrol benda, ovo je bio veliki nerazumljvi gaf, jer zašto zaboga Georgiev skida jaknu i na kolenima peva pesmu o lažljivoj ženi kao da je kraj sveta?
Naslovna fotografija: Nemanja Đorđević
0 Comments