Prekucavanje intervjua je novinarski pakao posebne vrste. Prekucavanje intervjua sa Idom Prester je još gore, i to iz sasvim jednostavnog razloga: predivna je za slušati i vrlo zarazna. Osim što bi razgovor sa njom mogao da traje satima, prekucavanje tog istog razgovora zna da potraje jer je, čak i prilikom slušanja audio zapisa, njena energija prisutna, pa je teško staviti pauzu, prekucati uredno sve, popraviti, skratiti, naći početak i kraj rečenice, pa nastaviti sa slušanjem.
Nije ni čudo što je često gost medija, što je zovu da komentariše sve i svašta u različitim televizijskim emisijama, podkastima, što se ponekad čini da ima mišljenje o svemu (ali o tome ćemo malo kasnije) ili da je svepristuna (i o tome ćemo nekoliko pasusa niže).
Međutim, Ida Prester tvrdi kako njen bend Lollobrigida nikad nije uspio da postane dio regionalne mainstream scene, iako ovog aprila obilježava dve decenije postojanja na relaciji Zagreb – Beograd.
„Ni u Srbiji ni u Hrvatskoj. Ni od struke ni od tog mainstream-a mi nikad nismo bili priznati jer nikad nismo bili žanrovski jasni. Ne vrtimo se po radijima, ma koliko ja bila prisutna”, priča mi dok razgovaramo jednog popodneva u Leposavi. Međutim, djeluje da je to ne potresa mnogo. Uostalom, intervju radimo baš nedelju dana nakon što je sa njom i njenim bendom skakala rasprodata Tvornica kulture u Zagrebu. S druge strane, u tom trenutku tačno nedelju dana deli nas od dva zakazana koncerta u Domu omladine Beograda, koja su najavljena za 4. i 5. april. Prvi zakazani, onaj 5. aprila, odavno je rasprodat, ali i za dodati datum nije ostalo mnogo karata u ponudi.
Teško je reći gdje prestaje Ida, a počinje Lollobrigida. Baš kao što je teško reći kada njene, to jest, njihove pjesme prestaju da budu slatki pop sa šljokicama i postaju mješavina raznih žanrova, ponekad za nijansu mračnije, nerijetko na ivici da budu treš, ali skoro uvijek sa velikom dozom humora iza kojeg se kriju ništa manje ozbiljne poruke.
Mene je Lollobrigida prvi put kupila onog trenutka kada sam prvi put u Studenjaku čuo pjesmu „Volim te” u kojoj Ida pjeva kako voli svog momka „kao Tarzan Čitu, ko Jovanka Titu”, i to samo strofu nakon što mu kaže da ga voli kao što se vole „Kristl i Aleksis, Domaćica keksiz”. Do tog hita iz 2009. godine bend je za sobom imao već albume i raznolike edgy singlove, a iste godine osvajaju i MTV Best Adria Act nagradu koja im je uručena u Berlinu, na MTV EMA dodjeli.
Lollobrigida postaje sve veća, a nastupi u klubovima i na festivalima širom regiona postaju sve učestaliji. Ljubljana, Zagreb, Novi Sad, kao i Beograd koji uskoro postaje jedna od Idinih baza.
„Od starta smo nastupali po beogradskim klubovima, prvo u Akademiji, pa u Ana 4 pištolja, pa Plastik, SKC… Sve su to neka tadašnja kultna mjesta i mi smo sa svakog polizali prašinu i nastupali tamo više puta.“
Ida vremenom biva sve prisutnija, uključuje se u različite televizijske projekte, aktivnije osvaja društvene mreže, podržava različite kampanje. I objavljuje muziku, bilo kao Ida Prester, ili pak kao Lollobrigida, Frau Casio, MAiKA.
Mediji se polako interesuju i za njen privatni život. Pišu o njenom hrvatsko-srpskom braku. Njene grudi čak dva puta postaju glavna tema regiona. Prvi put zahvaljujući odličnoj, viralnoj kampanji za samopregled dojki, drugi put nakon takođe odličnog nastupa na glavnoj bini Exit-a gdje je nastupala u uskoj haljini bez brusthaltera. Nezamisliv koncept! S određene vremenske distance, danas komentariše kako je pomenuta kampanja vjerovatno najznačajnija stvar koju je uradila, jer se i dalje javljaju djevojke kojima je to spasilo život. Ove druge epizode prisjeća se kao trenutka kada je dospjela na naslovnice svih tabloida.
Šta god da je radila, Ida Prester tvrdi da se uvijek trudila da ne shvata sebe previše ozbiljno, da se uz nju svi osjećaju uključeno i sigurno. Njen novi album „Sad” (2024) najavio je niz singlova među kojima je i pjesma „70”, u kojoj zamišlja svoj život sa sedamdeset godina. Za potrebe spota okupila je brojne žene upravo tih godina, što je je otvorilo vrata neke sasvim nove publike.
„Na koncertu u Tvornici je došlo i puno gospođa i meni je to divno za vidjeti. Njih najviše volim”, kaže dok sumiramo utiske sa zagrebačkog nastupa, kada je i sama proslavila 45. rođendan. „Stvarno je bilo ne od 7 do 77, nego od 5 do 105. To mi je najveći kompliment. U svemu što radim, ja se najviše oslanjam na to povezivanje svih – među generacijama, među nacijama, među ljudima različitih spolnih orijentacija. Niko se tamo ne osjeća izolirano.”
Kroz smijeh ipak priznaje kako strejt muškaraca ima najmanje:
„Muškarci najčešće dolaze u pratnji svojih žena. U zadnjih pet godina ja se ne sjećam da mi je prišao muškarac da se slikamo, jer on hoće sliku. Moja žena te obožava. Moja kćer te obožava. Moja prijateljica s posla… Znači, oni dolaze u pratnji, ali ih pridobijemo na kraju jer je to živa, ozbiljna svirka. Žestoka svirka. Oni očekuju taj neki sladunjav ženski pop bend, ali i oni dobiju porciju. Fino njih istamburamo.”
Kako je Ida nadživjela hipstere
Koncert u Tvornici bio je najveći samostalni koncert koji je do sada imala. Objašnjava mi kako su prvi put angažovali reditelja, izradili binu, iznajmili tri kamere, led ekrane, osmislili svaki detalj i na kraju, kako to Lollobrigida obično radi, pozvali i publiku da izađe na binu sa njima.
„Ful smo se dali u to da jednom u životu, evo za tih dvadeset godina, napravimo takav koncert”, iskreno priznaje. „Rekli smo sebi – vjerovatno nećemo zaraditi ništa para, ali mi to radimo iz gušta. Nek nam ostane super uspomena. Tako da sad stvarno imamo pokazni materijal, eto što je Lollobrigida. Eto što je bila Ida kad je bila mlada, jer ja još uvijek mislim da sam mlada.”
Tako bi trebalo da izgledaju i predstojeća dva koncerta u Beogradu, za koje sprema i goste iznenađenja. U Zagrebu je to bila Marina Perazić, dok će joj se u DOB-u pridružiti Bojana Vunturišević, Djixx i djevojke iz spota „70”.
Razgovor vodimo poslednjeg martovskog petka. Veče ranije doputovala je iz Zagreba, prije podne je iskoristila za snimanje nastupa u emisiji „24 minuta sa Zoranom Kesićem” i u Leposavu stigla sa dva kostima, spremna za fotografisanje, komentarišući posljednje pripreme, rasporede intervjua, čuvene spiskove za ulaz na koncert. Kaže kako joj prije dvadeset godina ni na kraj pameti nije bilo da će sve ovo da se desi. Mada će nešto kasnije konstatovati kako nije žena iz ovog vremena, kada smo krenuli da pričamo o njenim muzičkim počecima, jasno uočava da Lollobrigida jeste bila duh tog vremena.
„U doba kad sam ja startala čini mi se da je autentičnost bila jako u modi. Mislim da danas, pogotovo kod klinaca, autentičnost nije u modi, to je nešto što mi je žao. Ali možda se ja varam.”
Te rane dvijehiljadite obilježio je uspon hipsterske kulture. Iako su je vremenom zvanično sahranili The Guardian, Vice i drugi, Ida se prisjeća kako je njen bend imao korist od cijele te priče.
„Hipsteri su se baš trudili naći neki što čudniji bend, što čudniju muziku, da i oni sami što čudnije izgledaju. Tako da je na neku foru mene progurao val ljudi koji su se počeli oblačiti kao mi, izrađivali odjeću od vreća za smeće i lijepili je izolir trakama. To je valjda kad si mlad, onda to osjetiš.”
Međutim, kaže da se ne opterećuje mnogo godinama i da ne voli previše da filozofira o tome.
„Ja samo radim muziku najbolje što znam, muziku koja meni paše, o stvarima koje se meni dešavaju i presretna sam kad se ti svemiri kolidiraju između mene i publike.”
„Taj ego treba odbaciti”
Ipak, još malo se zadržavamo na tim počecima i dok priča o tome, postaje mi sve jasnije kako benda Lollobrigida možda ne bi ni bilo, da se sve desilo samo koju godinu kasnije. Jer ono kako je i šta je Ida Prester u to vrijeme izražavala svojom muzikom, ubrzo smo svi radili na društvenim mrežama, naročito u najranijim godinama koje je pojeo Facebook.
Srećom, Ida je pronašla način kako da izrazi sebe i dopre do publike prije društvenih mreža. Nasnimavala bi cijele pjesme sama, u svojoj sobi, „nakuckavala matricu cijelu noć”, a potom snimke toga dijelila prijateljima na kafi, da ih informiše o tome šta joj se dešavalo.
Ako ti diskovi nisu svojevrsna (hipsterska?) preteča dugih Fejsbuk statusa koji su nam služili da procesuiramo određene stvari, ali i da ih podijelimo sa svojim prijateljima, onda zaista…
„To su bila prepričavanja mojih avantura, mojih izlazaka”, tvrdi sada, navodeći – gle čuda – da je muzika bila njena terapija. „Desi ti se neka traumica, neki dečko ti da nogu ili dobiješ otkaz na poslu… Ja sam sve to proživljavala kroz pjesme. To sam tek poslije racionalizirala. Služila sam se humorom i fora rimama, pa kad ja to otpjevam, zapravo ispadne neka sprdačina. Meni bude lakše. A zapravo se i publika sa tim identificira. Kad ti staneš na binu i ispjevaš pjesmu o bilo čemu, o dečku koji je ispao gej ili o otkazu koji sam dobila u jednoj emisiji na HRT-u jer sam se nešto posvađala sa urednikom, sve to postane neka zabava.”
Vremenom, nakon što je sve to prošlo kroz određenu obradu, ovaj stav postao je i njena deviza. Kako kaže, tako se lakše nosi sa problemima.
„Nema svetih stvari. Ništa ne treba shvaćati preozbiljno. Pogotovo ne sebe i svoj život. Sve su to neke prolazne situacije koje se čine kao ogromne drame u tom trenutku, ali potrebno je da samo malo promijeniš perspektivu, pogledaš to iz drugog rakursa i vidiš koliko je to smiješno. Eto, to je moja muzika.”
Sasvim joj je jasno sa kakvom dozom egzibicionizma živi i nema ništa protiv introvertnih osoba koje se sa problemima nose same ili, pak, idu kod psihoterapeuta „pa on sad godinama tu nešto kopa, pa djetinjstvo, odnos sa ocem”… Rekao bih da tih problema Ida nije imala jer je još na prvim koncertima njen tata Mladen bio uključen kao svojevrsni VJ majstor. Međutim, ona kaže da je to zbog toga što je ona jednostavno oversharing osoba.
„Mogu da sjednem sa osobom koju prvi put vidim i ispričam sve. Meni je jednostavno tako lakše. Imam osjećaj kao da se taj problem raspodijelio na komadiće, ako više ljudi zna za njega.”
U novinarskom smislu, čini se kao idealna sagovornica. Kao da mi ovo priznanje nije bilo dovoljno, njen oversharing se nastavlja, uprkos tome što navodi kako je vremenom shvatila da je često bila naivna.
„Nisam osoba sa nekim tajnama. Volim dati sve od sebe, sa nekim punim povjerenjem da će se ljudi u tome pronaći. Ne volim te plastične slike savršenosti. Nisam žena iz ovog vremena. Ovo vrijeme je grubo, materijalističko.”
Ubrzo se prebacuje na koji minut unazad, dok se vraćala sa snimanja emisije „24 minuta sa Zoranom Kesićem”.
„Evo, baš smo sad pričali u autu o tome. I muzika se danas tako radi. Duh vremena je takav da ti želiš proizvesti ljubomoru kod drugih ljudi. Zavist. Hoćeš ispasti što bogatiji, savršeniji. Tvoj život je super. Ti si predivan. Nemaš bora. Sve si filtriraš. Ali zašto? Pa meni je najveća ljepota u tim nesavršenostima. I svojim i tuđim. Da se osjećamo povezano, a ne da te neko gleda ko Boga, Isusa, ne želi ti prići. Taj ego treba odbaciti. Sad ti radiš sebi cijeli život tako da bi ti ostali rekli – Isuse, blago njemu! Čemu to? Nikad me to nije furalo.”
„Ženska energija kojoj ne treba nitko”
Na pitanje šta ju je ipak furalo, kaže da je ona neka vrsta slikarske naive.
„Nisam uopće imala nikakav slikarski predložak po kojem bih radila jer je moj muzički ukus totalno epileptičan. Tih ranih dvijetisućih, kada sam bila klinka, sjećam se da sam najviše slušala taj neki french pop prepun tih lascivnih, šaljivih, ali jako simpatičnih pop melodija. Francuzi imaju baš neki sentiment koji mi paše. Uvijek je on the edge, uvijek je neka kinky komponenta, a sve strašno slatkasto. Prva Lollobrigida je zapravo to. Htjele smo biti slatkaste, koketne, a zapravo ispod toga se krije…”
U duhu prave hipsterke tog vremena, Ida je neku vrstu otkrovenja doživjela na koncertu benda Yeah Yeah Yeahs u Njemačkoj. Iako obožava i taj bend, zapravo ju je oduševila Peaches koja je nastupala kao predgrupa.
„Ta žena je bila sama samcijata na sceni. Pojela je publiku, pojela je prostor”, oduševljeno priča. „Dobro, ona je stvarno bila ekstremno provokativna. Ja sam uvijek bila dobra curica. Kad je trebalo nešto bit preko moje granice, ja bih zvala Unu Senić jer ja nemam to”, dodaje kroz smijeh.
„Ali bila sam fascinirana tom karizmom, količinom luđačke ženske energije kojoj ne treba nitko. I što se tiče performansa, ona me je inspirirala da se to može.”
Svoju energiju ipak ne čuva samo za scenu jer, kako kaže, „da živim od muzike, bila bih kruha gladna”. Vremenom je karijeru podijelila tako da u Zagrebu više radi kao voditeljka, dok u Srbiji više radi kao muzičarka. Rasprodata Tvornica i DOB ipak pokazuju da publika prepoznaje muziku koju Ida radi, iako se ona inicijalno dešava tek kada sve ostalo stane. Što je, uglavnom, kasno uveče.
„Dosta mojih pjesama ima izrazito noćnu atmosferu, zato što sam te pjesme uglavnom pisala sama u spavaćoj sobi, kad klince pošaljem na spavanje. Kad si roditelj, sve ima drugu dimenziju, ti se počneš paliti kad se sve drugo ugasi, tako da najveći broj tih pjesama je nastao noću i ima tu noćnu, intimnu atmosferu, koji put seksi, a koji put je to suočavanje sa paranojama i strahovima.”
S druge strane, priznaje kako nema ambicije da puni arene i diže karijeru na neki drugi nivo, osim ako se to spontano ne desi. Zahvaljujući takvom stavu, ima vremena (a i hrabrosti) da nerijetko podrži kampanje koje njene kolege možda ne bi htjele.
„Dozvoljavam si da budem spontana. Nemam piarovce koji me bičuju. Sama sebi odgovaram”, kaže dok pored nje sjedi PR menadžerka Zorica koja se samo smješka.
„Stvar je da meni ne treba više od onoga što imam. Ne idem za tim da moram napuniti arenu za dvije godine, pa da zarad toga ne smijem podržat homoseksualce ili migrante. Nemam taj tip kalkulacija i boli me briga.”
Ubrzo dodaje kako je s vremenom ipak naučila da se udrži od komentara kada su neke teme u pitanju.
„Neke stvari ne govorim jer nisam stručna o tome. Recimo, mnogo manje komentarišem političku situaciju nego prije. Prije sam stvarno bila javno glasilo za dnevno-političke teme. Uvijek sam imala mišljenje o svemu. To, recimo, više ne radim. Ne želim se petljati u stvari o kojima ni ne znam dovoljno.”
Iako razgovor privodimo kraju, njen optimizam ne jenjava. Telefonom se dogovara sa suprugom oko usklađivanja rasporeda, raspituje se o organizaciji intervjua za dan kasnije, ne skidajući osmijeh sa lica. Iako je taj osmijeh, pozitivna vibra, nešto što publika bez izuzetka pripusuje njoj i bendu Lollobrigida, nisam mogao, a da je ne pitam šta je to što je najlakše iznervira? Tako se desio i ovaj poslednji važni oversharing:
„Joj, puno toga me nervira. Sve me iznervira. Ako pričamo o femicidu, to nije tema na kojoj se možeš smijati i kihotati jer su brojke stravične i taj seksizam, ti društveni stavovi o tome su skandalozni. Sve je to jedan zapetljani čvor za koji treba jako puno energije i vizije kako da se to riješi. Masu je toga gdje ne možeš da budeš krajnje pozitivan.
Međutim, tijekom godina naučila sam nešto. Frustracija kao sentiment vrlo slabo pokreće ljude. Jedini način kako ti možeš napraviti promjene, kako god one bile male, jeste tim pozitivnim primjerom i pozitivnom pričom. Ne da ljudima soliš pamet i da ih stalno kritikuješ i da si protiv svega i svakoga. Moraš samo paziti način na koji komuniciraš sve, da to uvijek bude neka nada u bolje sjutra, a ne maltretiranje zbog toga kako je sada. Moraš ljudima dati svijetlo na kraju tunela, kako mi možemo biti bolji, dati im ideju kako oni svoj život mogu popravit. Ako im daš kampanju samopregleda, zaboravi sve statistike curo, ajde samo sad stani na pet minuta, evo ovako ćeš se prepipati.
To je meni problem kod puno vrsta aktivizma. Što više znaš, to si frustriraniji i ogorčeniji. Normalno. Ali jako mi je važno da, iako se svi mi borimo da bude bolje, probamo raditi to bez gorčine. Ne možeš neke stvari tako brzo promijeniti, možeš samo da radiš neke sitne pomake i moraš biti pomiren sam sa sobom. Ok, imam to što imam. Neću sad škrgutat zubima. Nema smisla, to je kontraproduktivno. Ajmo ljude insprirati da nam bude bolje. Eto, to je neki moj pristup.”
Autor teksta: Mladen Savković
Fotografije: Ana Melentijević
0 Comments