Kada je u pitanju odabir muzike, uvek mi je bilo teško da se orijentišem ka jednom žanru kao dominantnom. Nebitno da li je u pitanju pank, darkwave ili indi folk (moja tri omiljena žanra) ili neka druga sfera muzike, uvek sam bila orijentisana ka emotivnom tekstopisanju. U eri u kojoj je dominantno pisanje o površim stvarima, u zavirivanju u duboke i mračne delove sebe ima nečega opasnog i zabranjenog, a mislim da je ‘’opasno i zabranjeno’’ oduvek bilo nešto što je privlačilo buntovne mlade ljude kao što sam ja. Pa evo par albuma koji po mom mišljenju zadiru daleko dublje od površine.
Went – The Great Escape (2016)
Za Halloween 2016-e sam blejala u Zaokretu sa drugarom, kada sam prvi put saznala za Dušana Filimonovića koji je to veče izvodio akustične verzije pesama sa ovog albuma. Pored vrlo emotivnih tekstova i zavodljivih gitara, bilo mi je impresivno drhtanje u Dušanovom glasu. Iz njegovog vokala i njegove gitare je izlazilo toliko iskrene emocije da sam bila fascinirana. Bio je to onaj ‘’klik’’ momenat – ovo je ono što bih ja volela da radim! Kad sam došla kući, skinula sam Wentov album i ostala fascinirana. Tekstopisanje Dušana Filimonovića za ‘’The Great Escape’’ je imalo veliki uticaj na mene kao tekstopisca. Kao što rekoh, u eri površnog tekstopisanja o tome koliko kola vozimo i koliko seksa imamo, bilo mi je fascinantno što ova osoba za promenu priča o tome koliko se oseća usamljeno i bezvredno (It’s getting cold, too cold in my house, I’ve burned out all my books and chairs, I’ve even burned my old guitar now, Oh when I’m gone you won’t know I was there). Ali, pored dubokih tekstova, druga stvar koju mnogo volim su senzualni gitarni rifovi. Gitarske teme koje je za ovaj album radio Goran Štrbo dolaze pogotovo do izražaja u pesmi ‘’The Knicker’s Yard’’, koju sam manje više imala u glavi kad sam pisala svoju pesmu ‘’Float’’. I posebno sam ponosna što pesme uopšte ne zvuče slično, što je prikaz razlike između kopiranja drugog umetnika i uticaja drugog umetnika na moj rad. ‘’The Great Escape’’ je jedan od najboljih domaćih albuma ikada.
Just Jack – Overtones (2007)
Kad sam imala 14 godina, kroz ruke su mi prošla dva albuma koja su me zauvek promenila: Roisin Murphy – Overpowered i Just Jack – Overtones. Lično, imam averziju prema belcima koji repuju. Retko kada se dešava da belci koji repuju postignu The Streets efekat. Plus, ime ‘’Just Jack’’ me je previse podsećalo na Jack-a iz Will And Grace, da bih ga shvatila ozbiljno, sam mu dala šansu. Nikada nisam čula ništa slično (sem, ponavljam, možda The Streets). Ono što mi je bilo fascinantno kod Just Jack-a je to što mi je otkrio moć pisanja u trećem licu. Kada pišeš tekstove u trećem licu, slušaoc ima utisak da pripovedaš tuđu priču, zbog čega imaš slobodu da podeliš mnogo više nego što bi inače smeo. Na mnogo načina, Overtones je album o osobi koja je anksiozna po pitanju ulaska u tridesete. U pesmi ‘’Lost’’ Jack opisuje insomniju čoveka koji leži u krevetu u kasne noćne sate preispitujući sve što jeste. Nemajući snage da ustane, ali opet u nemogučnosti da zaspi, shvata besmislenost svih materijalnih stvari koje poseduje i novca koji je zaradio, konačno shvatajući šta je njegov otac mislio kad je govorio ‘’The best things in life are the ones you can’t buy, son’’. Sa druge strane, ‘’Hold On’’ preispituje zašto nam obećavaju kada smo mali da ćemo sa trideset biti ekonomski stabilni i imati decu, kad to najčešće nije tako? I kako da se ne osećamo depresivno u tridesetim ukoliko ni jedno nismo postigli, kad je neizbežno osećati se kao da smo u nečemu fejlovali ukoliko smo naučeni da su ekonomska stabilnost i porodica dva ključna faktora za sreću? Ovaj album slušam već 11 godina i što je najimpresivnije, svake godine razumem sve više i više stvari koje kao mlađa prosto nisam mogla. ‘’Overtunes’’ runs deep, i na mnogo načina, album je pozdravljanje sa mladošću i shvatam da ću ga vremenom sve više i više razumeti.
Roisin Murphy – Overpowered (2007)
Kao što rekoh, drugi album koji mi je prošao kroz ruke kada sam imala 14 godina koji me je promenio je ‘’Overpowered’’. Gledala sam sam cover koji je fotkao David Lachapelle i nije mi bilo najjasnije šta se na fotografiji dešava. Mind you, pričamo o eri pre no što se pojavila Lady Gaga, tokom koje je Bjork bila jedini muzičar u ekscentričnim kostimima. Vizuelni stimulans koji je Overpowered pružao tada je bio poput nekog mnogo skupog fensi slatkiša iz inostranstva posle kojeg svi ostali slatkiši iz lokalnog supermarketa više nisu toliko ukusni. ‘’Overpowered’’ je album napisan o Roisin-inom raskidu sa Markom Brydonom, sa kojim je bila činilac dua Moloko. Vrlo interesantna stvar vezana za ‘’Overpowered’’ je što je on dance break-up album, sa čime se do sada nisam sretala. Do tada sam slušala samo nežne balade o raskidima. ‘’You Know Me Better’’ i ‘’Let Me Know’’ su na prvo slušanje vrlo zavodljive pop pesme za ples, međutim kada se pročitaju tekstovi, obe pesme (kao i ostatak albuma) nose sa obom bol nedostajanja. Mislim da se to ne primećuje na albumu dok se ne stigne do pesme ‘’Primitive’’ (I need to get you out of your cave, I need to let you out of your cage and set you free). Iz mog iskustva, više mi je no poznato kako je biti u vezi sa emotivno zatvorenom osobom. Mislim da se tek nakon ‘’Primitive’’ primećuje njena frustriranost što nije mogla emotivno da dopre do svog partnera. Što mislim da je super strategija za namamljivanje ljudi da poslušaju tužan album: stvaviš tri, četiri vesele pesme na početak i onda kada ih drži pažnja izraziš im svoju bol i nemaju izbora sem da te saslušaju. Ubedljivo vrhunac njenog nedostajanja je ‘’Tell Everybody’’ (I only wanna make you smile, maybe it will take a while, Maybe I’ll build a needing if it pleases you).
Madonna – Erotica (1992)
Ponovo, još jedan album koji, nažalost, nisam shvatala najbolje kao tinejdžerka i koji sada, kao odrasla osoba, shvatam sve više kako godine prolaze. Nedostaje mi Erotica Madonna faza. U vreme ovog albuma se usuđivala da zagrebe dosta dublje ispod površine. ‘’Erotica’’ je album o usamljenosti i razočarenju, mnogo mi je krivo što je senzacionalizam zloupotrebio naslov da stvori kontroverzu, umesto da je sasluša. Omiljena pesma mi je ‘’Waiting’’ i ne postoji bolji način da vam opišem brilijantnost ovog albuma, sem da citiram sam tekst:
Well, I know from experience
That if you have to ask for something more than once or twice
It wasn’t yours in the first place
And that’s hard to accept when you love someone
And you’re led to believe in their moment of need
That they want what you want but they don’t
Što nas dovodi do poslednjeg albuma, koji je produkt svega što sam naučila u prvih 25 godina svog života:
Sonja Sajzor – Prudence (2018)
Prudence je sve ono u šta najiskrenije verujem. Većinu tekstova sam napisala kao tinejdžerka, no par pesama kao što su ‘’Heartbroken’’ i ‘’Loner’s Lament’’ sam napisala sa 23 nakon vrlo bolnog raskida. Sa 23 sam krenula sa medicinskom tranzicijom i posmatrala sam tadašnjeg dečka (koji je bio gej) kako gubi interesovanje za mene dok posmatra moje telo koje sve više liči na žensko. Znala sam da će se to desiti, ali sam izabrala da budem slobodna makar izgubila sve ljude oko sebe. Pesma ‘’Heartbroken’’ je o tome: I can feel myself riot, Riot against myself, Tired of life being the same, Tired of everything that I am, There’s no shelter for me to hide, From the pain I feel inside, No space in the field to bury a grave, For everything I once thought that I am.
‘’Loner’s Lament’’ je bio nastavak, nakon što sam bila ostavljena, ne samo od strane svog partnera, već takođe ostavljena da sama prolazim kroz ponovno integrisanje u društvo kao žena, što je JAKO zajebano, verujte: Tonight I wander streets alone, For I am looking for a home, Oh I angry wonder why, It’s so hard looking for my tribe (preslušajte celu pesmu).
Mislim da mi je ”Flot” jedna od omiljenih pesama koje sam snimila. Float opisuje stanje ništavila, plutanja, nepomičnosti. Tu si, ne radiš ništa, plutaš jer si od krvi i mesa, pa je prirodno da ne tones, ali ne radiš ništa da se pomeriš. Album predstavja oporavak. Počinje sa najmračnijom i završava se najveselijom. Shodno tome, emotivno najiscrpljujuća pesma za izvođenje mi je ‘’I Keep Doing This To Myself’’, koja otvara album.
Sve u svemu, ukoliko ste svesni da ste usamljeni, da ste tužni i da vam nedostaje neko, ne postoji bolji lek nego da snimiš album o tome. Kada nedaće konvertujete u umetnost, one pratestaju da budu mračna prošlost i postaju svetla budućnost, deo vašeg rada i nešto što će privlačiti nove ljude da vam se dive i da vas vole.
Majke mi! Verujte, znam šta pričam.
0 Comments