ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Šta (ni)je ljubav

Romantizacija toksičnih odnosa na televiziji i filmu

26. November 2024

Naše tendencije da internalizujemo, projektujemo i emuliramo obrasce ponašanja viđene na filmu i televiziji u realnosti se možda najviše reflektuju kada su u pitanju očekivanja od romantične ljubavi. Razna istraživanja pokazuju direktnu povezanost konzumacije medijskog sadržaja sa kreiranjem normi i ideala kada je reč o ljubavi i braku, dok je jedna studija iz 2014. godine dokazala da što više romantičnih filmova i serija studenti gledaju, to više veruju da romantične veze treba da odražavaju ono što vide na ekranu.

Sa tim na umu, treba da osvestimo kakvi nam se to romantični odnosi plasiraju, jer mnogi mejnstrim filmovi i serije koji su dostupni najvećem broju publike imaju tendenciju da romantizuju toksične odnose, pre svega kada su u pitanju obrasci ponašanja poput ljubomore, nasilja, manipulacije i drugih destruktivnih ponašanja. Ipak, sam prikaz toksičnih odnosa nije inherentno problematičan, jer kada su takvi odnosi prikazani na odgovarajući način i sa jasnom namerom da ukažu na toksičnost, oni pružaju društveni komentar i doprinose razvoju priče, a da pritom ne šalju poruku publici da su takvi odnosi poželjni. Međutim, ovo je teritorija rezervisana maltene za autorske, indie filmove ili prestižne TV drame. Samo pomislite na ovogodišnji fijasko mejnstrim filma baziranog na knjizi It Ends With Us, koji je trebalo da se bavi temom nasilja u porodici i postane povod za diskusiju o veoma realnom problemu i posledicama sa kojima se suočavaju milioni žena širom sveta, a umesto toga postao je platforma za promociju floralnih kombinacija Blejk Lajvli tokom turneje.

Ali, vratimo se na osu toksično–romantično. Kako filmovi i televizija uspevaju da nas vrte oko nje? Za početak, uzmimo jednu karakteristiku koja je zajednička svim muškim protagonistima unutar ove šeme—oni su konvencionalno fizički privlačni. Zamena glumca sa nekim manje privlačnim bi odmah izmenila dinamiku, što reditelji odlično znaju birajući atraktivne dvadesetogodišnjake (bele puti) da igraju ove uloge. Jedan od prvih i ključnih primera ove prakse je kasting Marlona Branda u filmu Tramvaj zvani želja, kao agresivnog i nekomunikativnog grubijana koji u isto vreme budi duboke, libidinalne želje. Od tada, videli smo bezbroj varijacija na ovu temu kada je u pitanju zaslepljivanje lepim licem (i telom).

Pokret #MeToo pokrenuo je mnoge važne razgovore, između ostalog i na temu romantike: toksičnosti unutar filmskih i TV prikaza, ali nažalost, imamo tendenciju da brzo zaboravljamo stvari kao društvo. Činjenica da toliko kenselovanih muškaraca u Holivudu (vala i u Srbiji) maltene nesmetano vode svoje karijere, da je Tramp pobedio na izborima, da jedan Endru Tejt uprkos optužbama za trgovinu ljudima može da opstane kao internet fenomen, ukazuju nam da različiti oblici toksičnog muškog ponašanja opet imaju društvenu prođu (da ne kažem podršku). Vreme je, očigledno, za obnavljanje gradiva po pitanju mnogih stvari, te hajde da za početak analiziramo neke od najčešće romantizovanih toksičnih obrazaca ponašanja i odnosa na filmu i televiziji.

Dobrota kao maska

Jedan od najočitijih primera ovog obrasca ponašanja je „simpatični autsajder” Daki iz filma Lepotica u ružičastom (1986), koji je zaljubljen u svoju najbolju prijateljicu Endi, ali umesto da poštuje njene želje, on je konstantno smara, ignoriše njena osećanja i posramljuje je zbog njenog romantičnog izbora, ubeđujući je da zna najbolje za nju, te njegova „dobrota” zavisi od toga da li se Endi ponaša na način koji on želi.

Sličan obrazac ponašanja vidimo kod Rosa Gelera iz serije Prijatelji, koji se u svojoj opsesiji pronalaženjem „one prave” i brzog prebolevanja svog razvoda fokusira na Rejčel, simpatiju još iz srednje škole, kao idealnu partnerku. Njegova opsesija prerasta u neumereno zaljubljivanje, čak i kada Rejčel nije na istim talasnim dužinama, a sa svakim njenim iskazivanjem nezavisnosti njihovi problemi rastu kada stupe u vezu. Tokom deset sezona smo globalno navijali za ovaj par, dok se Ros na sve moguće načine mešao i sabotirao Rejčelin život, ali eto—on je fin, pa su na kraju završili zajedno. U kontekstu današnjice, lik Rosa je stavljen pod reviziju, te postoji svest o tome koliko je njegovo ponašanje zapravo problematično. Setite se svih onih trenutaka kada njegova histerija i manija izbijaju na „smešne” načine, otkrivajući njegov pravi karakter i motivaciju.

Ništa nije bolji ni Ted Mozbi iz serije Kako sam upoznao vašu majku (2005–2014), koji je na neki način samo nastavak Rosa. Njegovo opsesivno fokusiranje na Robin i idealizovanje žene koja očigledno nije kompatibilna sa njim zapravo treba da nam ukazuje koliko je nametljiv i egocentričan. Ali ne, narativ ga na kraju nagrađuje jer on završava sa „devojkom iz svojih snova”, a majka koju smo čekali devet sezona je na kraju bila samo neka vrsta stranputice dok Ted ne dođe do životne tačke da bude sa Robin.

Film 500 dana ljubavi (2009) i lik Toma predstavljaju pokušaj dekonstrukcije ovog obrasca, ali iskreno ne znam koliko uspešno. Jeste da se javni diskurs sa godinama promenio i sada je kultura na strani Samer, ali zašto je film ispričan samo iz Tomove perspektive? I zašto je nagrađen novim ljubavnim interesom koji je indikacija da će se isti ciklus samo ponoviti? Sećam se odlično sebe sa 17 godina kada sam gledala ovaj film i suza nakon istog; za mene u tim godinama to nije bila neka meta dekonstrukcija, već zaista primer sapatništva jer je Tom zapravo imao problema sa limerancom, kao i ja tada (samo što to nisam znala).

Subverziju ovog obrasca ponašanja i koliko zapravo štetno može da bude vidimo u seriji Ti (2018–) i liku Džoa Godlberga, koji stvara savršenu masku „dobrog momka” kako bi osvojio Bek, a u stvarnosti je progonitelj koji prilagođava svoju ličnost prema informacijama koje prikupi o njoj. Njegova „ljubaznost” uključuje manipulaciju, nasilje i čak ubijanje svih koji se nađu na putu njihovoj vezi. Ovaj lik brutalno osvetljava koliko daleko može ići iluzija dobrog momka, dovodeći ovaj obrazac romantizacije do njegovog krajnjeg i najopasnijeg oblika. Ipak, zabrinjavajuće je koliko ovaj lik ima ženskih obožavatelja, o čemu glumac Pen Bedžli javno izražava nelagodu. To govori mnogo o tome kako naša kultura često romantizuje čak i najopasnije oblike toksičnog ponašanja, za koje već i imamo svest da su toksični. Ovo je još više zabrinjavajuće u kontekstu globalne opsesije prema istinitim zločinima, što je doprinelo glamurizaciji serijskih ubica na filmu i televiziji u skorije vreme, kao što su Džefri Damer i Ted Bandi.

„I can fix him” sindrom

Hoćemo li ikad napustiti paradigmu da je „loš momak“ privlačan? Čini mi se da je prisutan oduvek. U suštini, on je tip koji ne mari za pravila, a protagonistkinja—i mi—pozvani smo da se divimo njegovoj buntovnoj prirodi. On je takođe u očiglednoj potrebi za terapijom, ima problema sa besom i generalno se ponaša odvratno. Ali s obzirom na to da ga narativ čini poželjnim partnerom, ovo čini da na duge staze verujemo ljubav „prave” devojke za njega, koja ga razume (odnosno, trpi), može da ga preobrazi i spasi.

Ovo vidimo u primeru lika Džona Bendera iz filma Jutarnji klub (1985), koji treba da predstavlja stereotip buntovnika. Tokom filma je okrutan, zajedljiv i destruktivan, a veći deo vremena provodi seksualno uznemiravajući Kler, ismevajući njen porodični život i kritikujući je zbog njenog seksualnog iskustva ili nedostatka istog, menjajući mišljenje iz minuta u minut. Iako čini sve da bi Kler doveo do suza, na kraju filma treba da zaboravimo na sve to, upravo na vreme da Džon osvoji devojku na klasičan način iz tinejdžerskih filmova 80-ih, nakon što je pokazao jedan iskupljujući gest prema grupi.

Sličan obrazac primećujemo u filmu Briljantin (1978). Sandy je prikazana kao naivna, konzervativna devojka koja se zaljubljuje u Denija, popularnog „lošeg momka” i buntovnika. Tokom filma, oboje pokušavaju da se prilagode jedno drugom, ali u finalu, Sendi menja svoj izgled, ponašanje i stav, prihvatajući „lošiju” verziju sebe kako bi impresionirala i zadobila Denijevu pažnju. Ova promena implicitno šalje poruku da nije bila „dovoljno dobra” takva kakva jeste i da je prilagođavanje Denijevom ukusu jedini način da osvoji njegovo srce. Time se perpetuira ideja da je na ženi da promeni sve što jeste kako bi bila prihvaćena od strane muškarca.

Ted Mozbi u seriji Kako sam upoznao vašu majku nije jedini primer romantizacije toksičnog ponašanja, jer Barni Stinson kao „loš momak” treba da predstavlja njegovu antitezu, kome publika ipak ne može da odoli. Njegovo amoralno ponašanje prema ženama, manipulacija, ignorisanje pristanka i kreiranje „Priručnika” za zavođenje žena predstavljaju osnovu njegovog karaktera. Mi kao publika pozvani smo ipak da navijamo za njega i da se smejemo njegovom ponašanju samo zato što je lojalan Tedu i grupi prijatelja, bez obzira na njegovo konstatno mizogino ponašanje i tretiranje žena kao jednokratnih predmeta za zabavu. Niti jedne kazne od strane narativa za takvo ponašanje tokom svih 9 sezona.

Čak Bas iz serije Tračara (2007–2012) je još ekstremniji primer. Čak je arogantan, bogat i manipulativan, sa velikim apetitom za moć i uživanje. U prvoj epizodi serije, Čak pokušava da seksualno iskoristi dve različite devojke, što mi kao publika treba da instant zaboravimo, s obzirom na to da se narativ više ne dotiče tih incidenata, već se fokusira na začetak njegovog promenljivog odnosa sa Bler. Ta veza tokom trajanja cele serije može poslužiti kao tlocrt toksičnog odnosa, gde se on ponaša agresivno i manipulativno; u jednom trenutku „trguje” njome da bi dobio hotel, ali naravno, ništa to ne može da škodi pravoj ljubavi i njihovom braku na kraju serije. Bez obzira na Čakovo problematično ponašanje sve vreme, gledaoci su stalno pozvani da saosećaju s njim kroz otkrivanje njegovih emotivnih konflikata i traume iz prošlosti. Ova karakterizacija održava ideju da duboko u lošem momku postoji „dobrota” koja samo čeka da bude otkrivena i da ga prava ljubav može promeniti.

Dejmon Salvatore iz serije Vampirski dnevnici (2009–2017) je još jedan lik koji se uklapa u ovaj obrazac. Kao vampir bez moralnih skrupula, Dejmon na početku serije nema problem da ubija i manipuliše za svoje ciljeve. Međutim, njegova veza sa protagonistkinjom Elenom postaje centralna, a kroz „ljubav” prema njoj, on navodno pronalazi svoju „ljudskost”. Njegovi nasilni i manipulativni postupci, kao što su brisanje njenih sećanja i činovi nasilja nad njenim bližnjim ljudima, često se zanemaruju ili opravdavaju u ime ljubavi, što šalje problematičnu poruku o tome šta je prihvatljivo ponašanje u vezi.

Iako je „loš momak” bio na relativnoj pauzi u pop kulturi kao posledica #MeToo pokreta, vratio se na velika vrata kroz lik Nejta Džejkobsa u seriji Euforija (2019–). Kao složeniji prikaz ovog ponašanja, Nejt pati od ozbiljnih emocionalnih problema, uključujući potisnutu agresiju, nesigurnosti u vezi sa sopstvenim identitetom i seksualnošću, kao i pritisak da ispuni očekivanja toksične muškosti koje mu je nametnuo otac. U seriji, Nejtov odnos sa svojim partnerkama, posebno sa Medi, obeležen je ekstremnom ljubomorom, posesivnošću i fizičkim nasiljem. On koristi manipulaciju i pretnje da bi kontrolisao one oko sebe, a često pribegava i emocionalnom zlostavljanju. Iako Euforija nastoji da prikaže složenost njegovog lika i istraži korene njegovog problematičnog ponašanja, uključujući disfunkcionalne porodične odnose i traumu, činjenica da je Nejt postao miljenik dela publike ukazuje na izazov sa kojim se i dalje suočavamo kada su u pitanju prevazilaženja u prikazima ovakvih obrazaca ponašanja.

Neće ona niđe

U mnogim popularnim filmovima i filmskim serijalima, kontrola se često maskira kao intenzivna strast ili dokaz prave ljubavi. Ovakvi narativi prikazuju muške likove koji koriste manipulaciju, posesivnost i moć kako bi dominirali nad svojim partnerkama, dok se takva dinamika romantizuje kao nešto poželjno i idealno. Ova poruka oblikuje percepcije publike, normalizujući obrasce ponašanja koji su u stvarnosti duboko problematični i potencijalno opasni. Važno je da prepoznamo kako ovakvi prikazi utiču na naše razumevanje ljubavi i odnosa, posebno jer mogu da opravdaju ili umanje ozbiljnost kontrolisanja i zlostavljanja u stvarnom životu.

Jedan od prototipova ovog obrasca možemo naći u Diznijevom animiranom filmu Lepotica i zver (1991). Iako je ovaj film omiljen među decom i odraslima, zaista se treba zapitati kakvu poruku šalje dok Zver drži Belu zatvorenu u svom zamku, izoluje je od spoljnog sveta i često prema njoj ispoljava bes i frustraciju. Uprkos tome, Bela ostaje s njim i uspeva da od njega „napravi čoveka” svojom ljubavlju. Šta nam ovo poručuje, sem da ostanemo sa nekim ko nas loše tretira jer će se na kraju promeniti?

Ovaj obrazac je dalje vidljiv u globalnom fenomenu Sumrak sage (2008 – 2012) u kojoj Edvard Kalen, vampir, često kontroliše Belu (opet Bela, ne verujem da je slučajnost) pod izgovorom da je „štiti”. On je posmatra dok spava bez njenog znanja, odlučuje s kim sme da provodi vreme i često donosi odluke umesto nje. Edvard koristi taktike zastrašivanja da je upozori na opasnost koju on predstavlja, ali umesto da je to odbije, Bela postaje još više opsednuta njime, i njen život postaje potpuno podređen njegovom—toliko daleko ide da ona godinu dana ništa ne radi u njegovom odsustvu, kao da nije živa. Ipak, njihov odnos je prikazan kao idealna ljubav, a Edvard kao romantični heroj, uprkos tome što je izoluje od prijatelja, kritikuje je zbog njene nespretnosti i čak u jednom trenutku ugrožava njen život.

Filmki serijal Pedeset nijansi sive (2015 – 2018) predstavlja oličenje kontrolisanja kroz lik Kristijana Greja. I nije iznenađenje, jer je knjiga nastala kao fanfikcija Sumrak sage. Ovde Kristijan, modelovan po Edvardu, koristi svoju moć (ovog puta u vidu novca) kako bi preuzeo potpunu dominaciju nad Anom. Insistira na potpisivanju ugovora koji detaljno određuje njeno ponašanje, prati njeno kretanje i donosi odluke o njenim granicama pod maskom „zaštite”. Njegovo ponašanje se predstavlja kao deo BDSM odnosa, ali zapravo krši osnovne principe pristanka i poštovanja koji su ključni u takvoj dinamici. Film romantizuje kontrolu, šaljući poruku da je takvo ponašanje prihvatljivo ako dolazi od zgodnog i bogatog muškarca. Pritom završavaju u idiličnom braku, kao i Edvard i Bela, uzgred, pa eto još jedne poruke, pretpostavljam.

Ekstreman primer kontrolisanja nalazi se u filmskom serijalu 365 dana (2020 -2022), koji je samo dalja varijacija na istu temu koju smo mogli da vidimo sa početkom Lepotice i zveri. U ovom filmu, Maksimo, moćni mafijaš, otima Lauru i daje joj ultimatum da se zaljubi u njega za godinu dana. Njegova dominacija je emocionalna, ali pre svega fizička, što demonstrira na bezbroj načina tokom filma, koji pokušava da romantizuje ovu dinamiku kroz glamur i luksuzan životni stil, pod izgovorom ljubavi. Bez obzira na to što je ovaj film pravi „cringefest” i ima 0% na Rotten Tomatoes, bio je toliko gledan da je iznedrio celu trilogiju, dok hashtag na X-u sa nazivom filma ima preko 5 milijardi pregleda, što govori o uticaju i daljoj proliferaciji poruke da su prisila i kontrola opravdani ako dolaze od atraktivnog i bogatog muškarca.

Romantizacija gorepomenutih obrazaca ponašanja ne samo da normalizuje, već i idealizuje destruktivne forme ponašanja, suptilno sugerišući da je prihvatljivo trpeti nepoštovanje, manipulaciju ili čak zlostavljanje u ime ljubavi. To oblikuje percepciju gledalaca, posebno mladih, o tome šta čini zdrav odnos. Ljubav ne bi trebalo da bude sinonim za patnju, kontrolu ili žrtvovanje sopstvenog identiteta; ona treba da podrazumeva međusobno poštovanje, podršku i slobodu da budemo ono što jesmo.

Kao konzumenti filma, televizije i medija uopšte, važno je da preuzmemo kontrolu nad time kako se odnosimo prema sadržaju koji nam se prezentuje i da postanemo svesni kako on utiče na naša očekivanja i ponašanja u stvarnim odnosima. Nisam psiholog, ali kao neko ko izučava medije i sopstveni unutrašnji svet, sve više me zapanjuje koliko su filmovi i serije koje sam „proždirala”, posebno kao dete i tinejdžerka, oblikovali sve aspekte mojih životnih očekivanja. Zato sada preuzimam odgovornost da demontiram ta internalizovana uverenja, koja takođe uključuju romantizaciju manipulacije, limerantne tendencije itd. Promena počinje od nas samih—od izbora šta ćemo gledati i kako reagujemo na prikazane sadržaje. Zato te ohrabrujem da nakon ovog čitanja odeš korak dalje i analiziraš kako su na tebe i formiranje tvojih uverenja uticali primeri kojima smo se bavili—i da li je vreme da za sebe (re)definišeš šta (ni)je ljubav.

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *