Nikola Peković je mladi srpski odbojkaš, od nedavno član reprezentacije Srbije. Sa svojim saigračima doneo je Srbiji zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu koje se održalo u Parizu ove godine. Nikola se odbojkom bavi od svoje osme godine, 16 godina je u Super ligi Srbije. Trenutno igra u prvom timu odbojkaškog kluba Partizan. Pored toga, apsolvent je na Pravnom fakultetu. Navodi kako je ostvario svoj dečački san kada se popeo na balkon ispred Narodne skupštine. Sa Pekovićem smo razgovarali o reprezentaciji, mladima u odbojci, preprekama u sportu i još mnogo čemu.
Nov si u reprezentaciji, kako se osećas povodom toga? Da li si poziv očekivao ranije?
Naravno da jesam. Da ne ulazim sad u teme zbog čega se to nije desilo ranije, mnogo dugo sam čekao taj poziv. Uvek sam bio na vratima reprezentacije i nikako da se desi da uđem. U maju je izašao spisak, Grbić me je pozvao, čisto da me vidi, nisam bio u prvom planu za ostanak na duže. Međutim, ja sam se iz treninga u trening sve više dopao Grbiću i na kraju me je stavio da budem libero reprezentacije. Sve to za mene je značilo ostvarenje i dečačkih snova, ali i generalno ostvarenje snova jednog sportiste. Biti rame uz rame sa momcima iz reprezentacije je samim tim prednost. Nositi dres reprezentacije je prelep osećaj.
Kako izgleda priprema pred utakmicu za medalju? Kakve se emocije bude u tom trenutku?
Možda će zvučati čudno, ali ja uopšte nisam to doživeo nimalo stresno. Rekao sam sebi: “Nikola, ceo život igraš Srpsku ligu, sad si došao na Evropsko prvenstvo i to do finala, uživaj u svakom trenutku!” Ostali momci su na to navikli, imali su mnogo takvih utakmica, ali opet je tu neki pozitivan naboj. Kad uđes u svlačionicu i vidiš, mi sportisti volimo da kažemo, tu nabrijanost – zaista je prelep osećaj. Svi jedva čekaju da izađu na teren. Svako ima svoje rituale, neko sluša muziku, neko se koncentriše samo na utakmicu i slično. Dobiješ i određene pripreme za utakmicu taktičke vrste, neko proučava to. Zatim čekaš da uđe trener, svi se usmerimo ka njemu, da poslušamo govor. Nekada je govor tehničko-taktičke prirode, a nekada emotivan. To veče je bio više emotivan govor. Selektor Boba Kovač nam je stalno ulivao poverenje.
Šta je ono što mi ne vidimo, a krije se iza zlatne medalje?
Nema tu nekog prljavog veša. Ako ekipa nije skladna, ne može da se dođe do rezultata. Mi smo pet-šest meseci zajedno, po ceo dan i tu je normalno da dođe do nekog zasićenja kod svih nas. Zbližiš sa tim momcima, ali kao i u svakoj zajednici, dođe do nekih sitnih čarki. Kroz sport naučiš da tu nema zle krvi. Naravno, postoji neko sa kim se družiš više, postoje momci koji odgovaraju jedni drugima više, ali svi kao ekipa smo lepo funkcionisali. Ono što se krije iza te medalje je svakako naporan rad i treninzi.
Izvor: CEV
Sa kakvim preprekama se susreću igrači na početku svoje karijere? Da li i van terena važi pravilo fair play?
Mogu da kažem da sam ja jedan dobar primer da ne treba odustajati, ja sam sa dvadeset devet godina došao u reprezentaciju, nakon dvadeset godina bavljenja sportom. Možda zvuči kao floskula, ali nikada ne treba odustajati. U karijeri sam imao mnogo prepreka, zbog mog temperamenta, ali dosta puta sam doživeo da nije bilo do mene. U najmanju ruku, neka bude da nije bilo sreće. Treba biti uporan, slediti svoj put, kad-tad će se isplatiti! Ne mislim da je bilo prepreka od mojih saigrača, problem je kad ti ne daju šansu da izađeš na teren, kad ti uopšte ne daju šansu, kada te neko etiketira ili ti ne dozvoli da pružiš ono što možeš. Da rezimiram, mladi ne treba da odustaju od svojih ciljeva. Ne dajte da vas prepreke slome!
Koliko mladi imaju šanse da se afirmišu? Šta bi poručio mladima koji su tek na početku?
Mislim da imaju dovoljno šanse, ko želi može da pokaže sav svoj kvalitet. Generalno imamo problem sa mladima. Devojčice još i nekako treniraju, sa muškom decom imamo problem. Mladi u Srbiji možda nemaju adekvatne uslove u smislu infrastrukture, ali ko hoće – ima gde da trenira. Postoji dosta stručnjaka u Srbiji koji mogu da rade sa decom. Odbojka važi za “ženski” sport. Problem kod odbojke je što je na početku malo dosadnija, rezultati se ne vide odmah, tek nakon nekog vremena vidiš i shvatiš to što radiš, dok u košarci, na primer, ubaciš loptu u koš i vidiš da si postigao poen. Nadam se da smo ovim zlatom bar malo doprineli da se to stanje sa odbojkom, posebno muškom, bar malo promeni.
Neka se mladi bave sportom, neka se sklone sa ulice. Smatram da te sport čini inteligentnijom osobom, imaš drugare, stvaraš neke radne navike. Ne moraju svi da budu profesionalni sportisti, ali kasnije u životu će imati prednost zato što su se nekada bavili sportom. Naravno da ne možemo svi da budemo Bata Atanasijević ili Novak Đoković, ali bitno je truditi se, u nekom trenutku će se videti da li to ima smisla ili ne.
Izvor: CEV
Zašto mladi treba da odaberu odbojku kao sport?
Ono što su meni pričali kad sam bio mlađi (sad ću se malo našaliti), u toplom si, kada je napolju kiša, ti si unutra, nema vetra… Odbojka je lep sport, nije grub. Iako možda muškarci dok su mlađi to zovu “ženski” sport, zato što nema duela, vrlo rado bi ih razuverio. Odbojka je intelaktualan sport, samim tim što se sve dešava brzo, moraš da razmišljaš u sekundi, čime razvijaš moždane vijuge. Mislim da mladi treba da se opredele za odbojku zato što je u Srbiji trofejan sport, imaju šansu da uspeju – imamo dosta primera, za razliku od nekih drugih sportova.
Koliko država ulaže u odbojku?
Svi znamo da je fudbal najvažnija sporedna stvar na svetu. Negde je normalno da se u fudbal mnogo ulaže. Mislim da je država stala iza nas, dosta nam je pomogla. Ispoštovala nas je i nakon osvojenog zlata. Da može da se promeni stanje u srpskoj odbojci, može. Ne kažem da je loše, ali mislim da treba uložiti još malo truda, jer odbojka nije toliko zahtevan sport u tom smislu. Bilo bi lepo da bude više hala. Mislim da je naša publika zanemarila srpsku odbojku, malo mi je žao zbog toga.
Šta bi poručio mladima koji i pored talenta i napora ne uspevaju da izađu iz senke lokalnih klubova?
Od nečega mora da se krene. Mora da se ide korak po korak. Iz tog lokalnog kluba sigurno će vas neko zapaziti, pa ćete otići u bolji klub, pa u još bolji, pa do nacionalnog tima i onda u inostranstvo. Sve je na vama, upornost pre svega! Moj put je bio spor i težak, ali je to normalan put jednog sportiste. Postavljajte sebi ciljeve svakog dana!
Izvor fotografije: N. Paraušić
0 Comments