ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Muzika za luzere

Intervju sa Magdalenom Belić Radio je medij koji je često potcenjen, naročito od trenutka pojave novih tehnologija i razvojem istih. Međutim, za one prave ljubitelje postoji veliki broj internet radio stanica, koje nude brojne sadržaje u zavisnosti od njihovih interesovanja. Magdalena Belić je autorka i voditeljka emisije “Nevergrin” na Radioaparatu. Njeno razvijeno čulo sluha nudi […]

26. December 2018

Intervju sa Magdalenom Belić

Radio je medij koji je često potcenjen, naročito od trenutka pojave novih tehnologija i razvojem istih. Međutim, za one prave ljubitelje postoji veliki broj internet radio stanica, koje nude brojne sadržaje u zavisnosti od njihovih interesovanja. Magdalena Belić je autorka i voditeljka emisije “Nevergrin” na Radioaparatu. Njeno razvijeno čulo sluha nudi slušaocima satisfakciju neotkrivenog i zaboravljenog zvuka. Kroz njene emisije možemo da iskusimo i otkrijemo srž garažnog roka, kantri muzike i soula. Mi smo rešili da je bolje upoznamo.

Reci mi nešto ukratko o sebi?

Oduvek me je zanimala umetnost, prvenstveno muzika i film. Pokušavala sam da pronađem poslove koje imaju veze s umetnošću, koji me  zanimju i u kojima se pronalazim i imala veliku sreću da uvek radim ono što volim. Organizovala sam Beldocs festival dve godine zaredom. Nakon toga smo otvorili prodavnicu ploča  “Pinball Wizard Records” u Euro Centru koja je s usponima i padovima uspela da opstane šest godina. Puštam muziku na andergraund mestima u Beogradu: rahmetli Šipražju, Šikarici, Čiltonu. Vodim i uređujem emisiju Nevergrin na Radioaparatu.

A o radu na Radioaparatu?

Sav rad na Radioaparatu je na dobrovoljnoj bazi. Uslov za emisiju je da se uklapa u koncepciju i programsku šemu radija o čemu vodi računa urednica RadioAparata,  Svetlana Đolović. Radioaparat se pojavio u trenutku kada su polako nestajale radio stanice  Studio B i B92 kakve smo poznavali do tada. Ljudi koji su ljubitelji kvalitetnog radijskog programa nisu imali prevelik izbor, pa je Radioaparat došao kao spas u poslednjem trenutku. RadioAparat je okupio ljude koji su ranije imali svoje emisije na tim radio stanicama, a takođe se pojavila i skupina  mladih snaga, koja je svemu dodala izvesnu dozu svežine. Jedini problem jeste  što je u pitanju internet radio. Ljudi kod nas nemaju izgrađenu svest o tome, stariji su uglavnom vezani za klasičan radio, dok su mladi naklonjeniji.

Kako izgleda tvoja emisija na Radioaparatu?

Milan Vukelić, moj dugogodišnji prijatelj i ja smo se zajedno upustili u avanturu na Radioaparatu. Sve je bilo spremno za emitovanje, osim imena emisije. Bilo mi je fascinantno koliko je teško pronaći odgovarajuće ime za radio emisiju. Mesec dana smo pokušavali da pronađemo smislen naziv. “Nevergrin” je na sreću pobedio u oštroj konkurenciji  „genijalnih“ predloga. Milan i ja smo godinu dana zajedno vodili emisiju nakon čega se on povukao, a ja nastavila da mučim malobrojno, ali izdržljivo slušateljstvo. Oduvek mi je bila poenta da u emisiji protežiram vrednosti i muziku koju zaista volim i u koju verujem, da ugostim ljude koji mi stvarno znače i čiji rad cenim. Emisija je uglavnom bazirana na ineresantnim gostima  i na našim prostorima nedovoljno zastupljenoj muzici. Ponekad dozvolim gostima da biraju muziku ukoliko se njihov ukus uklapa u koncept emisije.

Kakvu muziku voliš da slušaš?

Svu muziku koju sam ikad volela otkrila sam  sama ili pod uticajem drugara. Pošto je muzika gotovo neuhvatljiva, dešava mi se da sada otkrivam neke stvari koje su snimljene pre pedeset godina. Sve što volim nikada nije bilo mejnstrim, ili gotovo nikad. Muzičari koje volim uglavnom  nisu doživeli da postanu ono što što su zaslužili, nego su živeli i umrli kao potpuni marginalci, potcenjeni. Većina njih je dobila priznanje nakon smrti. U tom dijapazonu antijunaka našeg doba i doba pre nas, najviše volim kantri muziku, soul i garažni rok. Rekla bih da su to tri moja utočišta . Ono što ih sve povezuje i što je obeležilo moje zanimanje za muziku su Rolling Stonesi. Sve što bi Stonsi mogli da vole, volim i ja. 

Muzika koju slušam bi vrlo lako mogla biti snimljena 1965-te i 2055-te. Privlači me univerzalnost i jednostavnost, u smislu standardne rokerske postave: gitara, bas i bubanj; bez efekata, iskreno i ogoljeno. Kad kažu da je sve odsvirano do sada, nije. Možda jeste veliki deo, ali uvek postoji u bilo kom žanru nešto što možeš ponovo da izmisliš. Poslednjih godina je to slučaj sa povratkom soula. Muzika na tragu velikih zvezda, poput velikana iz Motown i Stax izdavačkih kuća. To su muzičari, uglavnom crnci, koji su se pojavili u vreme velikih promena u Americi i koji su donosili promene. Taj bazični zvuk, koji je tad bio veoma popularan i prihvaćen i od strane belaca, je predstavljao veliku revoluciju u muzici.  Svaki zvuk koji je na tragu toga, a pojavio se u poslednjih desetak godina me jako zanima. Ima gomila  muzičara koji su mi super, poput neosoul umetnika: Curtis Harding, Nick Waterhouse, JD McPherson, Hannah Williams, The Exitements.

Da li se sećaš svoje prve ploče?

Mislim da je prva ploča koju sam dobila bila poklon za moj sedmi ili osmi rođendan “True blue” od Madone. Sadržala je i poster koji mi je bio do pre par godina bio zalepljen na ormaru: Madonin portret i torzo plavičastih nijansi. Dobila sam tada i video igricu, medicinska sestra koja hrani bebu. Ploča i video igrica su mi bili poklon za rođendan. Iz perioda kad sam bila dete i dalje imam sačuvane ploče Zane Nimani i Azre, jer ih je moja mama volela. Mislim da nisam kupila nijednu ploču od 90-ih do trenutka kad smo  otvorili prodavnicu ploča.

Šta biraš – diskove ili ploče?

U poslednjih deset godina ploče su doživele ekspanziju. Toliko da gomila bendova ne izdaje diskove, nego samo ploče u koje je spakovan i link za download. Diskovi su prevaziđeni, dok ploča, s druge strane, je drugačija. Impozantnija je na pogled i jeste predmet obožavanja, više nego disk. U poslednje vreme se svi trude da naprave nešto zanimljivo, pa se izdaju reizdanja uglavnom kultnih albuma svih najvećih bendova ikada: Bitlsi, Stounsi, Led Cepelin, Pink Flojd. Dodaju se neobjavljene verzije pesama; luksuzne knjige; prave se izdanja na srebrenim, crvenim, providnim pločama. Uvek će se naći ljudi koji će na to dati pare, ne samo kolekcionari, već i obožavatelji.

Koja je tvoja omiljena izdavačka kuća?

“In the Red Records”. Američki lejbl koji uglavnom  izdaje američke garažne bendove. Više sam za one nezavisne izdavačke kuće, poput švajcarskog lejbla “Voodoo Rhythm Records”. Devedesetih kada se nisu izdavale ploče, oni su izdavali tiraže od nekoliko stotina. Industrija ploča nije nikada potpuno zamrla na nekom lokalnom nivou, ali na globalnom jeste. Kad je krenula ponovo priča da se ploče vraćaju, veliki izdavači kao Worner, Universal i Sony počeli su ponovo da izdaju ploče što je dovelo do okupacije malog broja fabrika  koje su ih proizvodili. Toliko su ih okupirali da mali izdavači više nisu mogli da stignu na red da štampaju svoje.

Pre više od 10 godina, ustanovljen je “Record Store Day”, praznik malih nezavisnih prodavnica ploča, koje su želele da se na taj način zahvale vernim mušterijama tako što su organizovale mini koncerte i male proslave. Sve je bilo zamišljeno kao druženje, gde su prodavci mogli da se zahvale kupcima kroz popuste i svirke. Međutim, to je posle pet, šest godina preraslo u masovnu histeriju. Umešali su se veliki izdavači, iako to na početku bilotako  zamišljeno. Sada se pretvorilo u najgori komercijalni praznik koji možeš da zamisliš, gde te velike kuće „uvaljuj“ u rekord stor izdanja. Jack White ima svoju izdavačku kuću “Third Man Records”. Nisam neki ljubitelj njegove muzike, ali sam veliki poštovalac toga što on radi. On je jedan od retkih, koji je izvadio iz naftalina neka kultna imena  rokenrola i rokabilija, snimio im albume, producirao i izdao ploče.

Gde si sve imala nastupe i kakva su ti iskustva?

Trudim se da proredim nastupe. Kada je otvorena Šikarica u Skadarliji, puštala sam muziku  svake subote. To je trajalo par godina i u jednom momentu mi je to postalo obaveza. Više nisam uživala u tome, dosta sam stvari propustila zbog nastupa, ali ne kajem se. Poslednjih godina sam se trudila da to proredim i uspela sam. Puštam uglavnom desetak puta godišnje na andergraund mestima ili kad me pozovu, kao iz 16- ice. Tamo sam nedavno prvi put puštala muziku i bilo lepo.

Svirala sam u tamburaškom orkestru kao mala, do osamnaeste godine. Jedino iskustvo, u performerskom smislu, su dva koncerta na kojia sam nastupila. Prvi je tribjut koncert u čast Lu Rida s bendom Velveti  u domu Omladine 2014. Drugi je bio koncert benda Tajanstveni voz, u čast Žikice Simića u Mikser haus u organizaciji festivala Paralel. Nastupala sam pred 700 ljudi i nemam želju da to uradim ponovo. Trema u oba slučaja nije bila parališuća, ali mi jednostavno nije prijalo. Moraš žešće da se ložiš na taj osecaj i da shvatiš da ne možeš bez toga da bi se bavio tim poslom.

Šta misliš, kakva je budućnost radija?

Sudbina radija je svuda po svetu pod znakom pitanja, pre svega zbog formatizacije. Što znači, da sve mejnstrim radio stanice imaju svoje plejliste i muzičke baze koje sadrže između 300 i 500 pesama(dobro možda malo više) , koje se vrte u krug. Kompjuter nasumično pušta pesme iz muzičke baze, zbog čega namena radija potpuno gubi smisao. To je vladajući  trend apsolutno na svim radio stanicama u poslednjih deset godina. Ono što me najviše raduje u dosijeu radio je vest da je KEXP radio stanica dobila donaciju od anonimnog obožavatelje od 10 miliona dolara. Verujem da postoje ljudi koji shvataju značaj postojanja radia i da će zahvaljujući njima stanice opstati na neki način. Uglavnom se  sve internet radio stanice ili bar većina baziraju na dobrovoljnom i volonterskom radu. Verovatno ljudi negde mogu da žive baveći se tim stvarima, ali ovde mi je za sada teško da to zamislim.

Takođe, postoje startup- ovi i crowd funding kampanje, pa slušaoci mogu na mesečnom nivou da uplaćuju izvesnu sumu novca  kako bi izvesne radio programi, emisije i stanice  postojali. U tom slučaju, ti ljudi zaista mogu da žive od toga čime se bave. Lepo je da radiš ono što voliš i ne budeš plaćen, ali je još lepše da budeš plaćen za svoj trud i rad.

Kada i na kojoj mreži mogu slušaoci da čuju tvoju emisiju?

Sve dosadašnje emisije mogu da se pronađu na  mixcloud kanalu “Nevergrin”. Tu se nalaze sve emisije koje sam do sada snimila, ima ih ukupno 45. Najnovijaemisija u kojoj je gostovao Žikica Simić je postavljena 19. decembra. Nevergrin se emituje svake druge srede uživo na Radioaparatu od 18 do 20 časova.

Autorka teksta: Ivana Kekić

Autorka fotografije: Anđela Grozdanić

Plakat “Mečkica”: Damir Rašić

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *