Svaki iskorak iz dosadašnjeg iskustva je zapravo skok u polje umjetnosti

Bojan Stojčić je multimedijalni umetnik iz Bosne i Hercegovine koji je uspeo da se svojim radom, idejama i iskustvom istakne na polju vizuelnih umetnosti, pa je tako njegovo polje delovanja daleko prevazišlo granice pomenute države – Bojan je učestvovao na različitim rezidencijama, živeo u Berlinu i izlagao svoje radove u prostorima kao što su Graphic Triennall u Talinu, Cité internationale des arts u Parizu i Slavs and Tatars’ Pickle Bar u Berlinu. U svom radu Bojan kaže da najbolje stvara kada krene u rad na nečemu što ne zna šta će na kraju biti, a motivi za koje kaže da su uvek inspirativni i da ga pokreću su odsustvo, prisustvo, pripadanje, nepripadanje. Sa Bojanom sam se srela u Sarajevu, u jeku Sarajevo film festivala, u okviru koga je prikazan i Bojanov prvi film Hope Hotel Phantom. Film je nastao sasvim slučajno, za vreme njegove rezidencije u Detroitu, kada je shvatio da se Dejton nalazi dovoljno blizu da može da ga poseti kolima. Otišao je u hotel gde je napisan i potpisan Dejtonski sporazum, te je odlučio da uradi rad o sporazumu koji je, kako kaže, obeležio njegovu zemlju, kao i njegov život. Sa Bojanom sam razgovarala o njegovom filmu, stvaralaštvu i životu u BIH, vizuelnoj umetnosti, kao i njegovoj predstojećoj izložbi koja se otvara 4. septembra u Remont galeriji u Beogradu, a koja će se osloniti na film i čiji je kustos Miroslav Mića Karić.

Foto: Ajla Salkić

Kako je došlo do toga da imaš premijeru svog prvog filma, ovde na Sarajevo Film Festivalu?

Bojan Stojčić: Ja dolazim iz svijeta vizuelne umjetnosti i kao umjetnik sam bio pozvan prošle godine u Detroit da tamo imam solo show, i tamo sam bio na rezidenciji pet sedmica. Kada sam otišao u Detroit, kao i uvijek kada radim nešto, uvijek je site specific i ima veze sa okolinom, ali Detroit ima tako komplikovanu istoriju, koja je puno komplikovanija od naše i nisam htio da radim ništa što bi bio tourist gazing, kao sad sam ja došao nešto vama pametno da kažem o socijalno-političkim prilikama Detroita. Tako da sam shvatio odmah da ne mogu tamo ništa uradit, a zapravo da je Dejton u biti pet sati vožnje od Detroita i da o Dejtonu znam sve, oblikovao je moj život i moju državu. Onda sam od galeriste uzeo auto i krenuo za Dejton, bukirao sobu u hotelu u kome su spavali pregovarači Dejtonskog sporazuma, gdje su bile delegacije predvođene Miloševićem, Tuđmanom i Izetbegovićem, plus delegacije svih sila koje su bile garant tog sporazuma.

Bukirao sam sobu u hotelu i odmah sam znao da će to biti nešto sjajno jer se hotel zove Hope Hotel, i već je to bilo poetično. Otišao sam bez ikakvog plana i cilja i samo snimao sebe kako idem tamo, i kada sam došao tamo sam vidio da sam zapravo jedini gost u hotelu. I to mi je otvorilo da ja već svojim dolaskom radim rad. Eto, tako je nastao film, vrlo slučajno, bez plana i cilja i bez ikakvog budžeta. Naslutio sam da bi to moglo biti nešto bitno za mene, ali se ispostavilo da je tu bilo još više materijala nego što sam mislio.

Kako je to snimanje izgledalo? Pročitala sam da ti je menadžerka hotela dala odrešene ruke pri radu. 

Ja sam njoj poslao mejl, da se predstavim i rekao da dolazim na istraživački put, a ona je rekla da će pripremiti neke materijale i rekla mi da imam all access, da mogu da ulazim u ofise, što mi je super pomoglo. Jer, zapravo, Dejton je grad koji je ekonomski propao osamdesetih, i ova baza je nadomak Dejtona, neka ruralna Amerika, ali oni su nekako ponosni na taj sporazum koji se tu desio i to njima jako znači. Ali tu nema dostojanstva. I onda je ona meni dala sve te materijale, koji su svi njima okačeni po zidovima, oni su ponosni. Ali to je ono, neki hotel u vukoje*ini, imaš fotografiju na kojoj Ričard Holbruk pokazuje koje će granice biti Bosne i Hercegovine, a to stoji pored ulaza u muški WC. Kopija Dejtonskog sporazuma stoji pored mikrotalasne. Tako otkoštano od dostojanstva, svuda u prostoru. Oni su ponosni, a zapravo niko i ne zna gdje je Bosna.

Šta to uopšte njima znači?

Znaju da je to neki istorijski važan trenutak bio, ali zapravo šta im znači? Mislim da je, u nekom kolektivnom sjećanju to neki zadnji uspjeh američke vanjske politike. Jer od – tad šta je bilo? Avganistan, Sirija, sve iz goreg u gore. A ovo je nešto poslednje što je ličilo na taj neki pax americana – oni su najveći, oni će definisati geopolitiku jednog prostora. I, evo, tako je izašlo.

Kako, u stvari, film izgleda, šta je sve ono što si upoznao, otkrio i šta je proizašlo kao priča?

Kada sam se našao tamo, vidio sam da sam jedini gost i počeo sam se osjećati kao neka vrsta duha koji luta sam po tim hodnicima. Ta praznoća te strukture me je jako podsjetila na praznoću tog sporazuma mirovnog. On je, naravno, bio nužan jer je zaustavio četvorogodišnji rat, krvoločni, ali isto tako on nikada nije bio zamišljen da bude trajna kategorija, već je trebalo biti privremena. Taj sporazum je trebalo da se promjeni kroz dvije-tri godine, međutim, to se nikada nije desilo. Taj mirovni sporazum je, zapravo, Ustav Bosne i Hercegovine, ustrojstvo političko koje definiše svaki aspekt života, a zapravo, to je sklepano tu za mjesec dana. I onda me je jako podsjetila praznoća tog hotela gdje se sve to desilo na ispraznot sporazuma, i onoga šta je on danas.

To je forma koja više nema svoju funkciju. Ona je zarobila jednu zemlju i nekoliko generacija u neki besmisleni sistem, koji je isto tako nemoguće promijeniti. To mi je bila tema. I odatle možda je nastao motiv fantoma, ja sam se osjećao tu kao fantom, i ti odjeci tog sporazuma su isto fantomi, sjećanja na neke uspjehe njihove vanjske politike, vojne moći koja više nije tako relevantna. I to je bio jedan nivo. A drugi – ta dokumentacija što mi je ta direktorica dala mi je otkrila još jednu vrstu fantoma. Dala mi je isječke iz novina sa intervjuima uposlenika hotela. To mi je bilo super, šta ti ljudi kao radnička klasa koja opslužuje istorijski događaj, koja je uvijek nevidljiva, rade. Neko je morao skuvati za sve te ljude, neko je morao oprati plahte, njihova perspektiva mi je bila zanimljiva, kao isto nekih nevidljivih ljudi, i to je isto jedan layer fantomstva.

Šta misliš da film prenosi ljudima?

Mislim da govori o ispraznosti toga šta on predstavlja danas i nemogućnosti da se to promjeni. Kao jedno stanje bestežinsko, a ne možeš ga promijeniti. Nije ustav napisan odavde, nego napisan sa vanjske strane. Sve garantne strane tog sporazuma se moraju složiti da se on može promijeniti. Ali koja je to geopolitička slika sveta u kojoj će Rusija, Kina, Amerika, EU reći – da, sada ćemo da se bavimo ovime? Mi se referišemo na taj Dejtonski sporazum često ovdje kao jednu luđačku košulju, dugo ga već ljudi tako nazivaju. Ne možeš iz nje, a ne možeš u njoj ništa.

Kakvo značenje ima Dejton danas?

Ja mislim da više i ne povezujemo sa gradom, ma ni sa mirovnim sporazumom, nego je to jednostavno naš ustav i postdejtonska BIH je nešto što je jedna velika sramota Amerike i Evrope, ali to je neka njihova trajna kategorija u kojoj su i oni zaglavljeni sa nama. Mi smo zemlja u tranziciji koja nikada neće ući u EU, jer naš ustav uopšte ne podrazumijeva evropske vrijednosti i demokratiju, ako nisam te i te nacionalnosti ne mogu raditi to i to u tom i tom dijelu Bosne i Hercegovine. To je, ono, ustavna segregacija. A garant te ustavne segregacije su strane koje ti propagiraju vrijednosti Evrope i demokratije.

Kada si pričao o spoljnom posmatranju Balkana, bilo mi je interesantno da si u jednom intervjuu rekao: „Ne treba meni NGO iz Berlina da mi objasni šta je antifašizam“.

Da, pa znaš, stvoren je jedan taj autokolonijalni diskurs gdje smo mi zapravo svoju istoriju krenuli promatrati od 1992. prema ovamo, skroz zanemarujući istoriju svog antifašizma. Mi smo bili jedni od rijetkih prostora koji nisu bili totalno pod fašističkom, nacističkom čizmom. Šta je sa generacijom partizana koji su kasnije imali tako naivnu, a divnu ideju da izgrade novo društvo gdje ustav na pitanje šta te čini Jugoslovenom kaže da si antifašista? To je danas nezamislivo. Mi smo zaboravili svoju budućnost. A sad, kako su sve institucije ovde vrlo rudimentalne, jer ustav ne dozvoljava da one rade, jer institucije moraju da zapošljavaju toliko i toliko Hrvata, Srba i Bošnjaka, nijedna institucija nije u stanju proizvesti ijedan kvalitetan sadržaj. I onda, zapravo, sav sadržaj dolazi izdiktiran kroz neke štiftunge, NGO-ove, koji su uvijek nečiji soft power. Nečiji drugi narativ. Taj narativ ne pišemo mi, nego neki drugi. I onda ja imam jako ciničan odnos i jak revolt prema tome.

Ono što si isto pominjao jeste činjenica da smo na ovim prostorima okruženi neoliberalizmom kao jedinom ideologijom, a svi znamo da to nije dobro za jedno društvo.

Nama ni desnica ni ljevica nisu u stanju puniti narative neke. Kao desnica sanja o nekoj boljoj prošlosti, idolizacija svih tih krvavih sranja koja su se desila, ne mogu da izađu iz tog balona, dok je ljevica skroz neplodna, nije u stanju da proizvede svoju ideju, svoj narativ. Čak ni ustavom ta ljevica ne može postojati. Kako može socijaldemokratija postojati ako se mora sve klasificirati kroz nacije?

Kao neko ko je odavde i ko živi ovde, koliko misliš da je korišćenje ideoloških termina prisutno? Često čujemo termine desnica i levica, ali bilo kakve dublje razmatranje i razumevanje onoga što čini taj spektar i šta je između ta dva pola izostaje i kada koristimo pojmove kao da uvek govorimo o drugom, a nikad o sebi. Retko kada se dešava da neko istupi i izrazi svoje ideološko opredeljenje.

To je naša opšta politička nepismenost u javnom prostoru. Puno ljudi ne razumije termine. Onda to izjednačavanje – ako nešto kažeš pozitivno o Jugoslaviji, ti si komunista koji sanja Sibir, a ne znaju da je Jugoslavija rekla ne. Mislim da su te kategorije kod nas jako mutne i da niko nije baš siguran u ono šta govori. Jer u javnom prostoru on je totalno prepušten samo tržišnoj utakmici i ko ima para da kaže nešto, on će reći nešto, nema struke, institucije koja će reći nešto.

Da se vratimo na film – tebi, zapravo, uopšte nije bila ideja da napraviš film?

Ja nisam znao šta je ideja. Ja sam samo bez plana krenuo, međutim, kada sam se sa tim materijalom vratio u Detroit, video sam da zapravo imam gomilu fotografija, ali da imam i gomilu video materijala i počeo sam slagati taj materijal kako sam znao i umio. Zapravo, tek sam naknadno ja počeo istraživati o konkretnom događaju i počeo pronalaziti vijesti iz tog perioda. I zapravo sam iz tih vijesti krenuo grabiti male sekvence gdje su snimljene te delegacije. Zapravo se kreću u istom prostoru gdje i ja. I te male sekvence se ubacuju u sliku mog lutanja po tome, jer su tu da prekinu na kratko i da kažu da je tu bilo nekih 300 muškaraca koji su došli da odlučuju o jednoj zemlji. I onda sam opet ja tu – jedem ručak u restoranu sam.

U tom periodu sam bio na BHV akademiji u Zagrebu i to je bio super jedan kolektiv ljudi, umjetnika otprilike moje generacije, sa kojima sam postao dobar prijatelj i imao sam puno povjerenja u njih. Njima sam pokazao šta imam i oni, kada su pogledali, su rekli – pa, ovo je dokumentarac. I tako je to otišlo na Zagreb docs. Kada sam se vratio u Sarajevo sam se konsultovao sa jednim montažerom, koji i je tehnički to sredio da bude po profesionalnim standardima.

A kako se sve to pretvara i u izložbu?

Sve vrijeme je to bila neka kolekcija stvari – niz fotografija, niz grafika u sito štampi, to su razni objekti iz tog hotela, tipa olovke, salvete, sve što je brendirano kao Hope Hotel. Dok sam bio tamo, ja sam zapisivao i svoje snove, i to su neki artefakti, šta sam ja sve skupio u tom vrlo simbolički nabijenom mjestu.

Kako izgleda tvoj proces stvaranja? Rekao si da već dugo znaš da će nešto što uradiš biti dobro ako krene iz toga da ne znaš šta ćeš raditi.

Već dugo i je to jasno. Bio sam tog uvjerenja, ali sad sam baš nekako siguran u to da sve što dolazi iz polja iskustva, već etabliranog jezika, to je već neka vrsta primijenjene umjetnosti, jer govorimo već dogovorenim simbolima, već ugovorenim jezikom, dok je neki iskorak iz tog dosadašnjeg iskustva skok u polje umjetnosti. To je u većini slučajeva jedan milimetar, ali to proširi taj iskustveni dio i onda znaš da je to umjetnički rad.

U mom ličnom iskustvu je potrebno naslutiti nešto i krenuti i raditi u tom smjeru. U tom putovanju ka tome ti ćeš saznati i koju ćeš formu koristiti, i koji ćeš materijal koristiti, i tek kada završiš, znaćeš šta si htio reć. To je bar moje iskustvo. Ne znaš dok ne dođeš na lokaciju, ti imaš svoje pretpostavke. Ali na lokaciji  – sve može biti istorijski događaj.

Reč za koju si rekao da ti je važna u stvaranju je raskorak. Zašto?

Raskorak je neko stanje postdejtonske BIH. Kao bivše socijalističke republike krenuli smo na put demokratskog društva i jedna noga nam je tamo, a druga ovamo i mi smo u raskoraku. Nekako je moj život uvijek bio u raskoraku. Možda sam se zato počeo i baviti umjetnošću. Da nađem neku strukturu da kažem da ja pripadam negdje. To bestežinsko stanje, tad si najlakši. Imaš dva koraka, ne stojiš na zemlji zapravo, sve je u letu. I možda je tu potrebno praviti te neke male strukture u bilo čemu, da te nekako veže da ne odletiš.

Jedan od dosta jakih motiva koji je prisutan u umetnosti sve češće i nešto na šta se ti referišeš jeste nasleđe Jugoslavije. Zašto je to važno? 

Ima toliko umjetnika i umjetnica koji dolaze iz ex Jugoslavije i koji dolaze izvan tog prostora koji su, zapravo, na neki način izgradili karijere, monetizirali to sjećanje. Isto tako, to je bila naša budućnost. Ne mislim na Jugoslaviju kao državu, nego na sve što je ona ponudila kao radničko samoupravljanje i prava. Mi sada govorimo kako ćemo femicid osuditi, a tada je bila neka struktura, ne kažem da tada nije bilo moguće, ali ne bismo diskutovali o tome.

U mojim radovima Jugoslavija predstavlja neki eho sjećanja. Ja ne mogu da budem jugonostalgičan jer sam imao tri godine kada se raspala. Kroz to se pokušavam povezati sa prošlošću svoje porodice, jer ja nemam kontakt. Ja sam, kada se rat završio, bio jedino muško koje je preživjelo u porodici. Moja sjećanja na porodicu su zapravo fotografije, arhivi. A pošto je moj deda bio nosilac spomenice prvoborac, dosta mog linog nasleđa sa kojim hoću da se upoznajem što više jeste da čitam i vidim to u nekim istorijskim stvarima.

Tvoji radovi su prilično prepoznati, kao i jezik, ideje, vrednosti koje oni nose. Kako izgleda biti umetnik ovde?

Ja mislim da je taj pristup proizašao iz rada ovdje. Ja nemam sredstva proizvodnje, nemam finansijsku infrastrukturu, nemam institucionalnu infrastrukturu, ja zapravo ne mogu sjest i slikat sliku, jer šta ću sa tom slikom? Pun mi je podrum slika. Ne postoji institucija koja će to otkupiti, a ne postoji ni tržište. Tako da nekako samo od sebe je proizašlo da su to uvijek instalacije ili neke male intervencije koje završe u nekim meni ekonomičnim mjestima. Najlakše je fotografski zabilježiti neku ideju, pa to stoji na nekom hard drive-u, nekad može da zatreba. Nemaš infrastrukturu da praviš neke radove velike koje imaju svoju materijalnost.

Ti si živeo u inostranstvu i bio na rezidencijama i upoznat si kako umetnički svet funkcioniše u razičitim delovima sveta. Zbog čega biraš onda da budeš ovde?

Imam tu par godina života u Berlinu i upoznavao sam se kroz razne programe sa raznim sredinama, ali uvijek sam osjećao da to što želim reći, moć toga, zapravo dolazi iz nemoći ovog prostora. I ne želim biti onaj tip koji će prevoditi to za zapadnjačke oči i uši i monetizirati iskustvo drugoga i prodavati ga prvome. Nego želim, koliko god budem mogao, prostor drugoga pokušavati napraviti prvim. Ne trebamo potpasti pod narativ da je nama neko rekao da smo mi periferija i da mi sada moramo prema centru. Što ne bismo gradili, ne centar, nego neku svoju kategoriju?

Koje su centralne teme koje te trenutno inspirišu?

Mislim da se meni uvijek prožima nekako odsustvo, prisustvo, pripadanje, nepripadanje. I da su to neke kategorije kojima se uvijek vraćam. I šta god da radim, nekad u keramici, nekad u filmu, uvijek se vratim na te stvari koje su meni kao osobi jako bitne jer se ja često borim sa time.

Da li imaš omiljeni medij?

Čini mi se da su to mali, efemerni zapisi u prostoru koje sam fotografisao. To sam najduže radio, i sada to radim, ali tada sam najmanje znao šta radim, nisam ni poznavao nešto umjetnost. To mi je bilo najjeftinije, a da opet izrazim neku misao. Baš sam uživao, sve do jednog trenutka kada nisam uživao jer sam krenuo kopirati sam sebe, ponavljati ideje.

Šta znači biti umetnik danas u BIH?

Znaš šta, možda je jednostavnije biti umjetnik u Sarajevu nego u Njujorku. Ovdje imaš pravih umjetnika, umjetnica desetak i ne moraš se boriti sa njih 10.000 koji su dobri, koji se svi bore za svoje mjesto pod suncem – ili svoje mjesto pod galerijskim reflektorima. Ovdje se možeš izraziti vrlo brzo. Druga je strana što ti ovdje imaš taj jedan vakuum – mi smo jako izolovani od ostatka svijeta. Politički se jako trudimo da se još više izolujemo i stvari koje uradiš – one mogu imati samo odjeka u lokalnoj sredini i onda često nisu dobro prepoznate. Teško je biti prorok u svom selu. Moraš negdje, pa da im kažeš neku tajnu. Ne možeš tajnu govoriti ljudima sa kojima provodiš puno vremena. Prorok uvijek dolazi iz vana.

Čini mi se jedini prostor saradnje, kada govorimo o Balkanu ili Ex-Yu prostoru jeste prostor kulture. Da druge oblasti ne funkiconišu, ali da u umetnosti postoji povezivanje.

Pa, da. Ja tek od skoro imam kontakt sa kolegama po Balkanu, ali naišao sam na mnogo solidarnosti, ljubavi i razumijevanja upravo kroz umjetnike i umjetnice i kulturne radnike i radnice.

Ako se Balkan uvek gleda od spoja kao drugo, divlje, periferija, i znamo da reči uvek imaju učitana značenja – šta za tebe znači reč Balkan?

Prva riječ na koju sam pomislio je bol. Ali isto tako i kuća. Možda te dvije rijeci.