Voleli ga ili ne, gledali svaki njegov film ili se samo po dobrom sećali ona prva dva-tri, jedno je sigurno: Ves Anderson nam je jedan od najbitnijih svetskih reditelja današnjice, ali i svakako najprepoznatljiviji. Možda manje po naslovima i filmovima, a više po samom stilu koji je na prvu loptu lako parodirati. Doduše, tih dobrih parodija ima baš malo. Ove AI mambo-džambo gluposti koje su zaposele internet nam to isto pokazuju, jer kad bismo gledali statistički, najviše imamo tih primera kako bi izgledali Ajkula, Star Wars, ili Succession, kad bi ih Anderson režirao. Svi ti klipovi su bili u teoriji interesantni prvih par minuta. Nekoliko hiljada sati tog materijala kasnije su samo za proklinjanje.
Ni sam Ves nije fan svega toga, što je normalno, jer tip deluje i izgleda kao hipsterski vlažni san, u kojem sve kuca na pisaćoj mašini, a telefon koristi samo fiksni – naravno, kad mu se dvojnik skine sa veze. Sve što je internet, njemu je verovatno strano. U svojim filmovima je uspeo da odsanja i izmašta neke ljude iz prošlosti, da predstavi situacije koje je već video u francuskim filmovima šezdesetih, pa da ih provede kroz svoja lična tumačenja, i sve to da prikaže pomoću svoje – Vestetike: geometrijski tačno, simetrično, sa izraženim bojama i retro muzikom.
S obzirom na to da se većina njegovih filmova ne dešava u današnjem vremenu, već nekih 30-40-50 godina ranije, postavlja se već određeni obrazac u kom stvara. Obrazac u prošlosti u kojoj ima potpunu kontrolu nad svakom sitnicom do koje moderno vreme još nije došlo, i ta kontrola i ograničenja koje daje prošlost postaju još jedan od accidentally Ves Anderson osobina koje mnoge i omađijaju, dok ih drugi ne vole. Ova poslednja je možda čak i bitnija od simetričnosti kadra za koju se svi uglavnom hvataju. Glumci se, izgleda, biju kako bi se pojavili kod njega u filmu. Imamo neke od najvećih svetskih zvezda koje su tu da bi rekle pet rečenica u dijalogu. Neke ni toliko, ali pojavljivanje ispred njegove kamere je očigledno postalo stvar prestiža.
Pre nego što krenemo sa odbrojavanjem, moram da kažem da sam mišljenja da on nema loš film, i da, čak i kad nam podari slabije izdanje ili neke stilske vežbe na svoje već odavno zadate teme, to su i dalje šarmantni, duhoviti igrokazi koje možete i ne morate sažvakati kao lagano filmsko jelo. Ipak, postoji jedan krupni rez između takvih, lakših, filmova, i onih koji su za vjek i vjekova ostavljeni da postoje u filmskoj umetnosti. Da se slave, hvale, i da o njima pričaju. Taj rez je baš vidljiv kad se ovako poređaju filmovi jedan ispred drugog, kao što ćemo mi sad da uradimo.
Ako vam se ova lista ne sviđa, potpuno ste u pravu, jer imate pravo na svoj lični poredak. Ako vam se sviđa, tako je, u pravu smo i mi, i carevi smo.
10. Isle of Dogs (2018) / Fantastic Mr. Fox (2009)
Deseto mesto dele njegova dva animirana filma. Razlog zbog kog su oni zauzeli ovo najmanje dobro mesto je samo moja lična preferencija, kao i smatranje kako su njegovi filmovi već dovoljno poput crtanih i animiranih, i odišu tom vrstom energije, da zaista nije potrebno da Ves svoje likove i dramaturgiju prebacuje u drugi medij. Da, Fantastic Mr. Fox je hvaljen kao jedan od njegovih boljih filmova. Sa druge strane, Isle of Dogs je možda njegov najosporavaniji film. Ovaj prvi je pored njegove ekipe imao i pridošlicu. Džordž Kluni kao naslovni lik se okej snašao, pa čudi što se i kasnije nije priključio njegovom stalnom putujećem pozorištu standardnih glumaca sa A liste. Ovaj drugi, koliko se sećam za ono jedno gledanje,
delovao je kao da je mnogo hteo, a malo uradio, i da je samo vozio na račun njegove sveukupne atmosfere.
9. Bottle Rocket (1996)
Njegov prvi film, koji je nažalost najmanje vesandersonovski od svih. Iako se teme prijateljstva na iskušenjima i melanholičnog pogleda na svet provlače i kroz kasnije radove, ovaj film se više oslanja na nezavisnu američku scenu devedesetih nego na njegove kasnije retro uticaje, zbog čega gubi na autentičnosti. Tu su braća Vilson, sa kojima će i kasnije blisko sarađivati. Doduše, više sa Ovenom nego sa Lukom. Njih dvojica glume dva ortaka koji spremaju pljačku, i naravno sve što treba, poći će naopako. Možda ja nisam neki fan ovog filma, ali veliki Martin Skorseze jeste, i
nazvao ga je jednim od najboljih filmova devedesetih.
8. The Darjeeling Limited (2007)
Film o tri brata (Oven Vilson, Adrijen Brodi i Džejson Švarcman), koji nakon smrti oca kreću na proputovanje vozom kroz Indiju da bi pronašli sebe, ali i svoju majku (Angelika Hjuston) koja je isto na nekom svom Eat, Pray, Love proputovanju. Sve u ovom filmu je na svom mestu i kako treba, ali samo na papiru. U praksi je delovalo pomalo isprazno i potrošeno, i delovalo je kao da će Anderson do kraja svoje karijere da reciklira priču o odsutnim roditeljima koji su uticali na svoj podmladak tako da su ih emotivno obogaljili zauvek. Dobro, on to na kraju i jeste uradio, ali je naučio da nam na još par načina i uz par trikova sve to proda. Ovako je ovaj film ostao samo nešto šarenija ekstravaganca sa već standardno melanholično-depresivnim likovima koji su vrlo lako mogli da postanu parodija sebe samih.
7. The French Dispatch (2021)
Velika srpska pesnikinja 21. veka, Mimi Mecedez, umela je da kaže „Previšeee, previšee“. To je ono što nam prvo pada na pamet kada pogledamo The French Dispatch. Previše poznatih koji protrčavaju kroz kadar u tri nekoherentne priče o sastavljanju imaginarnih novina, koje treba, u stvari, da budu posveta New Yorker-u, glasilu svakog poštenog američkog intelektualca. I da, uspeo je da uhvati određenu vrstu melanholije i žala koji ostaje za gašenjem štampanih medija, ali mimo toga, ostaje prenatrpanost i idejama, i likovima, i radnjom koja je ugušila dobre sitnice, humor, i poentu koja zaista postoji.
6. Asteroid City (2023)
Dođosmo i do filma zbog kog smo se i okupili na ovom mestu. Asteroid City je najavljen za srpske bioskope u avgustu, ali ga je produkcija već pustila na streaming servise, što znači da ga ima i na onom mestu koje počinje na p, a završava se na iratebay. Kao i kod prethodnog mesta, ponovo žonglira sa previše likova i radnji, s tim što ovde biva nešto uspešniji u polovini koja liči na ono što je radio ranije. U dva toka gledamo televizijsku dokumentarnu emisiju o pravljenju i postavljanju predstave Asteroid City, a onda i samu predstavu (koja je film u koloru). E, taj kolor film je sve što želimo od laganog Andersona, i taj deo filma je njegovo tumačenje cele pop kulture kao takve, gde nam je u jednom američkom gradiću u pustinji pedesetih dao i vanzemaljce, i vestern, i atomsku bombu, ali i merilinmonroovske žene, sve ono na čemu je sazdana televizija i film. A pritom je progovorio kroz svoje likove emocijama kojima može i želi da se obraća širokom pučanstvu. Šlajfuje i magija puca kad nestanu boje i kreće priča u priči o snimanju filma, gde sve postaje konfuznije, a tema postane poimanje umetnosti kao takve, kao i glume kao zanata. Tim temama su se realno mnogi bavili poslednjih godina, i već postaje jako zamorno. Zato je konačan uspeh polovičan. Možda na drugo gledanje
može da krene u oba smera, ka vrhu liste ili ka dnu.
5. Rushmore (1998)
E, kod ovog filma dolazi do onog reza koji sam pomenuo u uvodu teksta, i od ovog mesta filmovi postaju malo veći, likovi epskiji, komplikovaniji i bolji. U priči o srednjoškolcu koji je član svih mogućih sekcija i dopunskih nastava, i koji pokušava da pronađe očinsku figuru, ali i da smuva svoju nastavnicu, pojavljuje se, po prvi put u našim životima, Džejson Švarcman koji će u narednih 25 godina uvek biti tu u filmovima Vesa Andersona, nekad skroz napred, nekad pozadi, utopljen među velikim imenima. On ovde stvara možda i po poslednji put zaista komplikovanog i opasnog lika u Andersonovim filmovima, jer mi do kraja ne znamo da li je njegov Maks samo tvrdoglavi razmaženi klinac koji se probija kroz trnje i kamenje kroz život, ili apsolutni psihopata koji samo čeka da bude čačnut sa pogrešne strane da bi ispoljio svoje teške misli. Sa druge strane, Bil Mari ovim filmom počinje svoj drugi život, odnosno drugi deo svoje karijere, gde je glumio u ozbiljnim i voljenim dramedijama nezavisnog filma, ali kao i Švarcman, i u gotovo svakom filmu reditelja o kom razglabamo ovde danas.
4. Life Aquatic with Steve Zissou (2004)
E, sad nešto kontroverznije razmišljenje na ovoj listi, jer kad se priča o celokupnoj karijeri Vesa Andersona, Steve Zissou se gleda kao ne baš promašaj, ali svakako ne uspešan film. Ja obožavam ovaj film. Ovaj fejk Jacques Cousteau, ronilac, okeanolog, pomorac, koji kreće u osvetu protiv tigraste ajkule koja mu je ubila najboljeg prijatelja, je sjajno i napisan i odglumljen lik. (Bil Mari u prvoj glavnoj ulozi posle nominacije za Oskara za Lost in Transaltion). U svojoj ekipi ima gomilu živopisnih likova koji voze brod, podmornicu, snimaju i montiraju njegove dokumentarne filmove, ali ima i brazilskog pevača koji na palubi prepevava Bouvija iz čistog mira (čuveni Seu Jorge je pravio soundtrack). Dok traži ajkulu, usput se
upoznaje i sa sinom kog nikad nije pre toga sreo (Oven Vilson). Sve ono zbog čega smo zavoleli Andersona je tu, sve je jako duhovito, na momente krajnje emotivino, sa antiklimaksom na kraju koji je doduše mnoge odbio. Mari je ostvario jednu od svojih najboljih uloga, a od sporednih glumaca Vilijam Defo se istakao i dokazao da jako dobro barata i u komičnim ulogama.
3. Moonrise Kingdom (2012)
Bronzana medalja za jedan od najemotivnijih filmova Andersona Vesa. U više navrata se bavio klincima koji ne pripadaju širokim masama i izmišljaju svoje svetove i zanimacije, i to je vrlo verovatno nešto što je crpeo iz svog ličnog iskustva. I ta neka vrsta čiste emocije se upravo i vidi. Doduše, tu čestu emociju je pomešao sa omažima velikim coming of age filmovima, poput 400 Blows, pa je stvar podignuta na viši nivo. Dok se životi odraslih raspadaju, u mladim izviđačima se dešavaju prve ljubavi i radosti za glavne likove. Pored standardnog šarma i rasplamsavanja ideja i šarenila, film nam daje prvu saradnju Edvarda Nortona i ovog reditelja, ali i pojavljivanje ni manje, ni više nego Brusa Vilisa, koji je odličan u ulozi
depresivnog pandura, i ova saradnja, ma koliko čudna bila, ostaće verovatno njegova poslednja upečatljiva uloga.
2. The Royal Tenenbaums (2001)
Da se razumemo – The Royal Tenenbaums je moj omiljeni film ovog reditelja. I možda čak najkompletniji film, ako govorimo o radnji, ulogama, i opštoj poruci samog filma. Tema o odsutnim očevima i nezadovoljnim sinovima provlači se gotovo kroz celu Andersonovu karijeru, ali jedini put je otac imao ovakvo lice kao što je Džin Hekman doneo glavnom Tenenabumu, prevarantu koji donosi sa sobom dovoljno šarma da i dalje može da osvoji svoju bivšu ženu, ali i da mu deca i unuci oproste što nije bio tu kad je trebalo. Hekman i Anderson se nisu slagali za vreme snimanja. Jednostavno, Džin kao glumac stare garde nije razumeo šta ovaj hipster klinac od njega traži, ali izgleda da je upravo to pomoglo da se stvori jedan ovako veliki lik američkog nezavsinog filma. Sa druge strane, u ovom filmu sve toliko dobro funkcioniše da verujete da je Gvinet Paltrou Upper East Side Femme Fatale, dok njena polubraća, koju glume Luk Vilson i Ben Stiler pružaju neke od najboljih uloga svoje karijere. A i mnogo pre Lanistera, Tenenbaums su zaigrali na tu kartu razvratnosti visoke klase i incesta. Ono što je najveća vrlina ovog filma je što je mnoge teške teme poput daddy issues, depresije, samoubistva i incesta, ispričao kao neku vrstu lagane komedije. Međutim, prvo mesto ipak ide za…
1. The Grand Budapest Hotel (2014)
Sve ono što sam rekao o The Royal Tenenbaums, radnja, uloge, opšta poruka, sve je tu, ali ovde je sve dopunjeno stilom koji je izgradio tokom godina, a u The Grand Budapest Hotelu ga je magistrirao, doveo do perfekcije i postavio na čvrste noge na kojima se sad nalazi (i koji ovi noviji filmovi slabijeg kvaliteta nisu uspeli da poljuljkaju). Pored izrazito roze boje, velikih holova hotela, arhitekture, gomiletine poznatih glumaca koji ne smetaju, ističe se ipak jedno ime – Ralf Fajns. Svaka čast njegovim dramskim ulogma, svim Šindlerima i Engleskim pacijentima, ali Anderson ga je najbolje video u gotovo fizičkoj komediji hotelijera namazanog svim bojama, koji vozi šarenilo klasičnog glavnog lika ovakvog filma, sve do kraja, gde u samo jednoj sceni pokazuje svu raskoš svog dramskog glumačkog bića. Andersonovi filmovi izgledaju kao torta na tri sprata. Nekad su torte preslatke, nekad vas nervira što ima previše čokolade, nekad što ima manje, nekad što je tu baš voće koje vi ne volite, ali fil je ok. The Grand Budapest Hotel je njegova savršena torta, od patišpanja do onog jestivog cveća što ide preko torte, čije repete tražite vrlo brzo nakon prvog parčeta, odnosno gledanja.
0 Comments