
Đorđe Matić – Sve bilo je muzika (Kulturni centar Gradac iz Raške, edicija Raške duhovne svečanosti) 5/5 *****
Već godinama unazad moj izbor se svodi na ono što moram da čitam zbog emisija koje vodim na Radio Beogradu 2, a koje su u vezi sa književnošću, što je privilegija mog posla. Moja ovonedeljna privilegija, u tom smislu, bila je nova esejistička knjiga Đorđa Matića koja nosi stih po pesmi Arsena Dedića. Čuvenom kantautoru posvećen je i prvi esej u ovoj knjizi, a oni kasniji i Bobu Dilanu, Džimu Morisonu, Zdravku Čoliću, kako Đorđe Matić kaže, jednorogu naše muzike. Kuriozitet je da je knjiga štampana i na ćirilici i latinici, a Matić istančanim pesničkim jezikom ulazi u suštinu svih onih nota i stihova koji su presudno uticali na generacije stasale na ovim prostorima i to u formi eseja, žanra nepravedno zapostavljenog.

Virdžinija Vulf – Gospođa Dalovej (Laguna) 5/5 *****
Nastavljajući misao sa početka prethodnog pasusa…
Moj čitalački izbor se donekle ukomplikovao (ali i neizmerno obogatio) kada smo počeli da snimamo podkast Vredno priče u produkciji Kontrast izdavaštva. To me je vratilo ili prvi put odvelo do klasika, poput romana Gospođa Dalovej Virdžinije Vulf. Naredne godine će se navršiti jedan vek otkako je objavljena ova knjiga istinske ikone feminizma. Nezaboravna gospođa Dalovej kupuje cveće usred Londona dok Big Ben otkucava sate, preispitujući svoj identitet i svoje izbore. Njena postelja se, kako primećuje, sužava. Tu je i neuhvatljiva Sali Seton, pravi modernistički junak Piter Volš i tragični Septimus Voren Smit (koji u jednom strašnom času prestaje da oseća)… Upoznavanje ovih likova je samo jedan od razloga za čitanje ovog dela i danas i za još sto godina. Kao i Sopstvena soba, kojoj ću se temeljnije vratiti na nekom odmoru (ako, ikada…).

Ja sam ta koja nisam. Razgovori sa Milicom Nikolić, priredio Nenad Milošević (Akademska knjiga) 5/5 *****
U godini kada je objavljena Gospođa Dalovej rođena je jedna po svemu posebna intelektualka – Milica Nikolić, a kako je ovde dosta toga u simbolici broja pet, možda vredi pomenuti da nas je napustila pre pet godina. Milica Nikolić je, dakle, doživela duboku starost, a preminula je nadomak one ulice koja deli Zemun od Novog Beograda i koja nosi ime jednog od najmlađih američkih predsednika. U dugotrajnim razgovorima sa Nenadom Miloševićem, pesnikom i urednikom, podelila je svoja sećanja na, kako izdavač navodi, tri epohe srpske književnosti. Milica Nikolić bila je istaknuta urednica i prevoditeljka, supruga Oskara Daviča, prijateljica Radomira Konstantinovića, Aleksandra Tišme i Vaska Pope, a njena sećanja su dragoceni trag jednog prošlog vremena na koje danas gledamo sa čežnjom, kako zbog kvaliteta književnosti, tako i zbog uzbudljivije književne scene. O njenom karakteru govori i to što nijednom tokom razgovora nije prekinula Nenada Miloševića. Sa tom mišlju treba ući u o čitanje knjige Ja sam ta koja nisam. Na ovogodišnjem Sajmu sam za dvesta dinara kupila njenu knjigu o poeziji Vuča, Matića, Dedinca, Ristića i Daviča.

Radmila Lazić – Život posle života (Narodna biblioteka Stefan Prvovenčani Kraljevo, Edicija Povelja) 5/5 *****
Teško da bi ova lista mogla proći bez poezije, i to kakve. Među poslednjim knjigama koje sam čitala je nova poezija naše istaknute pesnikinje Radmile Lazić, za koju bismo mogli reći, kako to kaže i Robert Frost, da je u stalnoj ljubavnoj svađi sa svetom. Priznala sam Radi da je na mene, kada sam bila pri kraju gimnazije, snažno uticalo njeno Žensko pismo, a tu je i kultna zbirka Doroti Parker bluz, koju se nadam da ćemo uskoro čitati u novom izdanju. Ipak, u novoj pesničkoj knjizi Rada Lazić piše o smrti i svemu što sledi posle, o prijateljstvu i svetu bez žeravice i plamena, bez ganuća. Dvadeset dužih pesama i 64 litanije čitaoca suštinski suočavaju sa mišlju Adama Zagajevskog sa početka knjige – suviše smrti, previše crnog sjaja… Radmila Lazić će i ovom knjigom potvrditi da pesma definiše pesnikov odnos prema životu i svetu, a čitaoce suočiti sa strašnim i večitim pitanjem kroz stih – šta sa preostalom šačicom života?

Migel de Servantes – Don Kihot (Vulkan) 5/5 *****
Kako napisati koji red o knjizi koja je opšte mesto svih naših odrastanja i stasavanja? Susret sa Don Kihotom posle mnogo godina od prvog čitanja samo potvrđuje ono što svi znamo – knjige treba čitati iznova i iznova, u različitim periodima života. Sećam se da je kritičar Milan Vlajčić jednom prilikom na radiju rekao da ako nisi gledao film ili čitao knjigu deset godina, teško da je možeš smatrati pročitanom. Don Kihot je u meni izazvao snažne čitalačke emocije, još od epizode sa vetrenjačama koje vidi kao divove, preko dva stada ovaca koje vidi kao neprijateljske vojske, pa sve do svakog pojedinačnog reda ove knjige koji je upućen njegovoj nedosanjanoj Dulsineji, jer vitez bez ljubavi isto je što i drvo bez lišća i plodova, što i telo bez duše. Ovaj junak renesansnog duha će već u petom poglavlju hrabro kazati da zna ko je, a čitaoca suočiti sa spoznajom da sukob idealizma i realnosti donosi nemire, smeh i suze.
Naslovna fotografija: Vera Trifunović
0 Comments