Jovana Radujko je diplomirani arhitekta. Inspirisana novobeogradskom socijalističkom gradnjom stvorila je svoj projekat, crteže koji nastaju pod imenom Brutalizam i renesansa. Njenu ideju pogurali su ljudi iz njene okline, njoj bliske osobe, i ubedili je da da svoje crteže okači na Instagram. Napravila je profil, a njen dečko ga je krstio imenom Brutalizam i renesansa. Prvu sliku okačila je u avgustu prošle godine, a nedugo zatim njeni radovi postali su primećeni, ali i traženi.
„Sve je počelo skroz random. Ja sam samo uzela svesku da nešto nacrtam. Često žvrljam nešto, a imala sam ove sveske koje čuvam za nešto lepo i rešila sam da krenem da crtam u njima. Kada sam nacrtala prvi crtež, okačila sam ga na Fejs i ljudi su se oduševili, pa sam odlučila da nacrtam još nešto i krenula da crtam sve što vidim sa terase. I onda su me ljudi ubedili da napravim Instagram. Totalno sam slučajno to uradila i valjda se ljudima to dopalo“, kaže Jovana.
Većina njenih radova inspirisana je Novim Beogradom, a veruje da ono što privlači njene pratioce i ljude koji žele da kupe njene radove jeste lokalpatriotizam.
„Ja verujem da je većina mojih pratilaca sa Novog Beograda. Ljudi iz ostalih delova grada prepoznaju Geneks i tako neke zgrade, ali ima crteža koji predstavljaju neke blokove koje mogu da prepoznaju samo ljudi koji tu žive.”
Njeni crteži nisu fokusirani samo na brutalističku gradnju, ali je ime Brutalizam i renesansa iako, kako Jovana kaže, pomalo napumpano, ipak zvučno. Ime predstavlja i svojevrsno ograničenje jer se postavlja pitanje da li bi bilo prihvatljivo da kači radove koji previše odudaraju od sadašnje estetike.
„Meni je lično ta estetika primamljva. Ne mogu da kažem da mi je Geneks prelep, ali mislim da to pozitivno osećanje kod mene izaziva mešavina lokalpatriotizma i estetike. Brutalizam kao pravac volim i dopada mi se, ali mislim da mi je bitnije to što mi je ono što radim lično.”
Jovana sve crteže radi ručno, iako zna da je to teži proces koji joj oduzima mnogo vremena. Ipak, smatra da je u tome i suština njenih radova i da oni ne bi bili isti kada bi ih crtala na kompjuteru.
„Stil ne znam kako da opišem. Krenula sam da crtam na terasi, pa bih crtala ono što vidim. U drugim slučajevima ako vidim nešto što mi se svidi, onda fotkam, pa kada stignem kući gledam fotografiju i trudim se da sve rukom izvlačim. Ja skiciram gabarit olovkom, povučem eventualno lenjirom linije, da se držim nekog pravca, crtam prvo okvir zgrade i onda krenem redom da štrikam prozore. Uvek je isto. I mislim da sam se vremenom baš izveštila. Bilo mi je ranije mnogo teže da crtam neke stvari, a sada, na primer, Geneks znam napamet, pa već postaje mehanički. Skiciram olovkom i crnim rolerima izvlačim sve ostalo. Koji je to stil i kako bih nazvala – ne znam, ali je slobodno ručno, polu-tehnički”, objašnjava Jovana.
Ono što je najviše promenilo tempo njenog rada i navelo je da joj ovaj projekat postane jedino zanimanje jesu porudžbine ljudi koji prate njen profil.
„Počeli su da se javljaju relativno skoro. Naruče mi crteže i od nedavno su krenuli da me pitaju kada ću da crtam neke zgrade. Kada sam napravila profil, nisam nigde ni objavila da ću crteže da prodajem, ja sam bukvalno samo bacila slike na net i bila u fazonu – šta sad? Onda sam otišla na Handmade festival u Dorćol Platz-u u oktobru prošle godine i od tada su ljudi krenuli da mi se javljaju”, zaključuje Jovana.
Ljudi joj najviše poručuju crteže Geneksa i SIV-a. Ostali traže neki njima poseban kadar, sliku kraja, nešto za sebe ili za poklon. Na taj način oni biraju svoj lični momenat koji žele da bude zabeležen. Najviše takvih, posebnih porudžbina, stiglo je za Blok 45. Često joj se javljaju i ljudi iz inostranstva. Jovana smatra da njene kupce najviše privlači sentimentalnost i lokalpatriotizam i da retko ko kupuje crteže iz čisto estetskih razloga, već da je u pitanju uvek nešto lično. Ponekad joj traže da doda određenu boju na slici ili ofarba neki poseban prozor.
„Svako ima neko sećanje iz nekog kraja i neku priču. Meni ljudi ispričaju svoja sećanja koja ih povezuju sa nekim mestima, i to mi se dopada, nije generički. Super mi je da sve što prodam ima neku priču, ili za njih, ili za mene”, dodaje.
Na pitanje koje su joj dalje ambicije sa Brutalizmom i renesansom, Jovana kroz osmeh odgovara.
„Misliš kada iscrtam sve na Novom Beogradu? Bukvalno nemam pojma. Ovo je sve krenulo ni iz čega i toliko je sve spontano da uopšte ne želim da uvedem sebe u razmišljanje o tome šta dallje. Dok traje, traje. I da u narednih deset godina crtam Novi Beograd, uvek bih mogla nešto novo da nađem, da pređem sa krupnih kadrova na neke detalje, fasade. Ali za sada imam još materijala, tako da ću crtati. Ne znam koje su mi ambicije, volim da crtam i tu stavljam tačku.”
Jovana je završila studije arhitekture, a jedno vreme je bila i demonstrator na Arhitektonskom fakultetu. Ipak, odlučila je da, za sada, arhitektura nije njen poziv, zbog ekonomske situacije u Srbiji i činjenice da bi bila osuđena da gradi „generičke” stambene zgrade. Pošto je završila master studije za dizajn enterijera, Jovana se oprobala i u ovoj oblasti.
„Iz mog iskustva dizajn enterijera se svodi da pokušaš da za što manje para skarabudžiš eneterijer mamine prijateljice i uopšte ne poznajem ljude koji imaju ogromne pare koje bi mogli da ulože u uređivanje enterijera. Svi ljudi sa kojima sam radila pokušavaju da spoje stan ili da ga naprave lepšim uz minimalna ulaganja. Imala sam samo dva veća stana, projekta koja sam radila honorarno, u periodu od godinu dana”, govori Jovana.
Iako ne bi želela da gradi generičke zgrade, Jovana u novobeogradskoj gradnji vidi nešto posebno. Čak i da su te zgrade za to vreme generičke, smatra da one imaju neku dušu, društveno-kulturni i istorijski kontekst što im daje dodatnu vrednost. Za nju, postoji nešto posebno u toj brutalističkoj gradnji.
„Ne znam, najveća asocijacija mi je taj neki poredak i ritam, pre svega. Kada gledaš Novi Beograd vidiš da to sve ima neki red i smisao. Danas je to poremećeno sa različito urađenim i farbanim prozorima i terasama, ali kada vidiš starije, slike sve izgleda simetrično i lepo osmišljeno. Postoji taj neki ritam koji se ponavlja. I ta neka bliskost. Teško pitanje. “
Za kraj razgovora nametnulo se još jedno pitanje.
Kada bi dobila posao da uređuješ enterijer, šta bi birala između toga i ovoga?
„Izabrala bih ovo. Mislim, jasno je.”
0 Comments