Filmovi strave i užasa, horori, ili kako god da ih vi zovete, ma koliko bili strašni i terali na traumu, jednostavno nikad nisu mogli da probude tu količinu straha u čoveku, odnosno detetu, koliko neka potpuno slučajna stvar koja nije pravljena da uplaši. Svaka čast svim Fredijima Krugerima, Majklovima Majersima i Džejsonima Vorhesima ovog sveta, ali oni nisu ni do kolena nekoj bezazlenoj reklami koju ste pogledali u nekom čudnom trenutku svog detinjstva, zbog čega ste ostali osakaćeni narednih desetak godina.
Oktobar je mahom rezervisan za obožavanje horor filmova i svih propratnih radnji za plašenje. Mi smo već pisali o domaćim hororima, ali sad smo rešili da skrenemo pogled na drugu stranu straha. Na reklame, dečiji program, crtaće, običan televizijski i filmski sadržaj koji je iz čista mira trigerovao neke stvari u nama za koje nismo znali da su tu, zbog čega na pomen istog i danas počne srce da nam brže lupa i da se preznojavamo. Znate već na šta mislim.
E sad, da se ovo ne bi pretvorilo u tekst koji je nešto kao terapija u kojoj ja pričam šta me je sve od pelena pa do puberteta plašilo, malo sam se raspitao kako kod moje generacije, tako i kod mlađih koji su krenuli da se plaše raznih stvari kad sam ja već bio matora konjina iliti što bi se reklo – momak za ženidbu, pa ću krenuti odatle, tj. od onoga što su mlađi od mene zakačili i zbog čega nisu mogli da spavaju.
Groka
Prvo, svi i svuda pominju određeni entitet iz crtaća Mumijevi, po imenu Groka. Ja se Mumijevih sećam kao nekog politčki korektnog crtaća koji su prodavali našim televizijama nakon 5. oktobra, da bi se deca učila da budu fina i da ne gledaju nasilne scene. Otud mi je čudno da je tu uopšte i bilo prostora za strah, ali koliko sam skontao iz priče (a i bacio pogled na Jutjubu), to je neka senka koja ide okolo i bulji sa nekim osmehom, tako da mogu da razumem strah.
Sunđer Bob
Da, u milion i po epizoda ovog crtanog u kom su se stalno rušile granice kako animacije, tako i priče, zadesilo se i da su se pojavile neke koje su određenim klincima zasmetale i bile nešto opasnije, mahom zbog toga što su se dešavale stvari koje nisu razumeli ili su, jednostavno, drugačije. Pa tako, kad se izmešaju animacija i igrane strukture, to je bilo pre svega strašnjikavo, ali i svakako zbunjujuće. Na više mesta sam čuo da ljudima nisu bile omiljene scene kad Lignjoslav napusti svoj univerzum, odnosno kad se Sendi veverica budi iz zimskog sna.
Selo gori, a baba se češlja
Okej, pre nego što krenete da okrećete očima, cokćete i terate me tamo gde ne treba, poslušajte. Postoje sad već generacije odraslih ljudi koji su odrastali uz ovu seriju koja je, čini se, išla konstantno na RTS-u, i tu je onda Radoš Bajić upakovao neku scenu gde se lik pokojnog Žote pojavi njegovom dvojniku u snu. Obojicu ih glumi Dragan Nikolić. Ako mi ne verujete, uđite u bilo koji klip na Jutjubu ili TikToku sa ovom scenom i čitajte komentare. Doduše, siguran sam da ima i onih kojima je cela ova serija nenamerni horor.
Glava šećera
Iako Glava šećera (kao i kod Radoša Bajića) ima namerne horor elemente, ipak je ovo RTS-ova TV drama rađena po pripoveci Milovana Glišića, o seljaku koji je dužan i koji propada dok se bogate zelenaši i pripadnici vlasti. U celoj toj realističnoj drami krene da mu se priviđa crno dete koje mu, poput kakvog gremlina, jede ovu glavu šećera iz naslova. E sad, to je tehnički običan klinac sa black face-om koji se čak i ne kezi nešto previše u kameru, ali je svakako mnogima iz moje generacije izazivao nelagode. Inače, glumi ga Nemanja Pavlović kog se isto sećamo (ako se sećamo) iz Metle bez drške. Pritom, meni je uvek bila strašnija ona primitivna montaža koja učini da mali nestane. Tako nespretno, bilo je veće iznenađenje i nisam voleo da vidim ovu dramu kad sam bio mali. Sad, iz ove perspektive, sve to deluje dosta naivno.
Vukov ćošak i Čeda Petrović
Ako kažem Vukov ćošak, mnogi neće imati pojma, ali ako kažem: Maksiću! oni koji su odrastali s kraja osamdesetih i u prvoj polovini devedesetih, setiće se školskog programa u kom učitelj Čedomir Petrović sa perikom i buljavim očima prekoreva klinca i uz povike „dva lokvanja oko panja” i „Maksiću”, šalje ga u ćošak. E pa, taj učitelj možda nije trebalo da bude toliko strašan, ali nama kao klincima je vala bio. Taj dečak kad ode u taj ćošak, tad kreće serija i on izmašta ceo svet i druži se sa istorijskim likovima, ali toga se već manje sećamo.
Tata Brada
Bombardovanje je bilo horor samo po sebi, i nije nam bilo potrebno dodatno zastrašivanje, ali smo ga svakako dobijali. Znam mnogo tadašnjih klinaca koje je Tata Brada sa Palme iliti Miki Vujović, koji je tu televiziju i osnovao, plašio dok je, kako kaže pesma Block Out-a, vrteo olovke i iznosio dnevni red. Tip je sedeo kao u nekom mračnom bunkeru sa dubokim glasom i plašio babu tuđim, pa da ne kažem čime, odnosno pretio NATO-u da se neće vratiti ako jednom dođu. Jeste, sama scena je bila parodična i danas svima smešna, ali u kontekstu ’99. kad ti avioni preleću iznad glave i slušaš sirene, a ovaj magarac izgleda kao da je ispao iz horor filma, nije bio naivno za tadašnju već dovoljno istraumiranu decu.
Reklame za Vojvođansku banku
E sad, ovo je remek-delo domaćeg marketinga i ja sam iskreno uživao svaki put kad se pojave ove reklame, a imao sam nekih 10-ak godina kad su se pojavile. Ali isto znam i one koji su trčali da promene kanal dok Manda pali motornu testeru da bi ošišao Cvijanovića. Reklame je radio Srđan Dragojević, a ekipa je bila iz Lepih sela, pa smo, pored pomenutog Mande, videli i Koju, koji je manijak zubar i Bjelu, koji je obućar koji seče Cvijine prste i iz nekog razloga govori pirotskim akcentom. Crni humor at its best, ali i koje štrecanje.
Cipiripi
I za kraj, nešto moje lično, za šta sam kasnije skontao da ipak nisam usamljen i da su i drugi patili od ove „bolesti”. Kad sam bio baš mali, takoreći beba, mama me je uspavljivala, dok je tata sa familijom gledao fudbal. Ranije su reklame išle za vreme utakmice, taman kad je aut ili nešto, i tako je iz sveg glasa grunula Cipiripi reklama koja je mene probudila uplakanog i long story short, ja sam se narednih nekoliko godina plašio ove animirane veverice visokog glasa čija je reklama trajala nekoliko stotinki, ali tih nekoliko stotinki mi je baš dosta pokvarilo koncepciju gledanja TV-a kad sam bio mali, jer je to čudo iskakalo sa svih strana. Da, treba da napomenem za one koji se ne sećaju, da ova reklama nema veze sa onom kasnijom, gde Cipiripi peva „i” umesto svih samoglasnika, već mislim na onu old school reklamu. Posle sam čuo da je bilo još dece koje je ovaj terorista uznemiravao. A onda sam i nekad u srednjoj iz psihologije učio o malom Albertu kog su neki sadisti plašili dok se igrao sa miševima, da bi se on nakon toga plašio istih tih živuljki, samo da bi oni mogli da napišu knjigu o emocionalnom uslovljavanju.
0 Comments