Poezija je dete tišine, po rečima Čarlsa Simića. Ipak, ovih petoro mladih pesnika se trude da na pesničkim večerima sačuvaju svoju poeziju od tišine. Upoznajte Mašu Živković, Dejana Kanazira, Sonju Jeremić, Minu Vasović i Stefana Gašića. Njih često možete sresti kako predstavljaju svoju poeziju na poetskim događajima. Takođe im se možete i pridružiti na „Arghu“, „Mladima i zelenima“, „Pet minuta pažnje“, „Poezin partiju“ i večeri poezije „Na sav glas“. O njihovim počecima, osećanjima i kako su se ohrabrili da podele svoje pesme pričamo u današnjem razgovoru o poeziji.
Maša Živković
Rođena je u Beogradu 1994. godine. Završila je Filološku gimnaziju, uskoro će da diplomira na Filozofskom fakultetu na Odeljenju za klasične nauke. Išla je na tri ciklusa radionica kod Ognjenke Lakićević, gde je, kako kaže, provela najlepše trenutke u životu. Trenutno pohađa radionicu kod Zvonka Karanovića. Ima tu sreću da s njim radi na prvoj zbirci. Na festivalu Slovo Gorčina u Stocu dobila je drugu nagradu Mak Dizdar u julu 2019. godine.
Kada si počela da se baviš poezijom i odakle potreba da se izražavaš kroz nju?
Pesme sam zapisivala povremeno od prvog srednje, starija sestra me je najpre pogurala jer je i ona pisala, ali ozbiljnijim pisanjem počela sam da se bavim za vreme radionica Anonimni pesnici kod Ognjenke Lakićević. Što se tiče prvobitne potrebe za pisanjem, jednostavno nisam imala s kim da pričam o svojim maštarijama, energija i nemir su morali negde da se ispolje, a tu je i navučenost na radost koju donosi pisanje i trud oko uobličavanja misli, pa onda i komunikacija s drugima kroz to.
O čemu pišeš i koje te teme najviše zanimaju?
Pišem o situacijama iz života, o ljudima i odnosu s njima, o unutrašnjim stanjima, osećanjima i razmišljanjima, raznim fascinacijama, putovanjima… Zanima me sve što postoji jer sve može da bude tema za poeziju. Nedvno sam počela da se interesujem za teme iz porodične istorije, kao i detinjstva.
Da li osmišljavaš koncept pesme unapred ili on nastaje spontano tokom stvaranja?
Koncept uglavnom nastaje spontano. Važno je da postoji jak motiv da se prenese nešto, bilo osećanje, situacija, misao… a koncept se sam nametne. Često i napravim više verzija jedne pesme, pa odaberem onu koja mi se čini kao najbolja.
Kako si počela da čitaš svoju poeziju na pesničkim večerima i kako bi ohrabrila mlade ljude koji imaju strah da drugima prezentuju nešto što su napisali?
Pred publikom sam prvi put počela da čitam za vreme radionica kod Olje. Ona bi radioničarima uvek poslala na mejl iventove pesničkih večeri i hrabrila nas da se prijavimo za čitanje. Ohrabrila bih druge na isti način kao što i sebe hrabrim, a to je da čitanje poezije shvatam kao predstavljanje pesme, a ne sebe, pa se zbog toga mnogo manje stidim nego u nekim svakodnevnim situacijama. A i lepo je podeliti svoju poeziju s ljudima koji je podjednako vole koliko i ja.
Šta je za tebe poezija i šta bi nam preporučila da čitamo?
Poezija mi je sve u životu. Moja najveća opsesija. Način gledanja na svet. Pomoć da postanem svesnija svojih osećanja, misli i sveta u kom živim. Deluje oslobađajuće. Preporučila bih Ognjenku Lakićević, Zvonka Karanovića, imam tu sreću da mogu da učim od njih, što iz njihovih pesama, a što na radionicama koje drže. Zatim Kristinu Milosavljević, Dejana Kanazira, Mariju Dragnić, Marka Pogačara, Tanju Stupar Trifunović, Senku Marić, Zbignjeva Herberta, En Karson, Rejmonda Karvera…
Maša Živković – Rođendanska čestitka
u prepunoj sali pred koncert
trčim da te zagrlim
kao da te vidim među spasenima
posle nesreće
Dejan Kanazir
Dejan je, kako kaže, dvadesetogodišnji hodač po književnoj žici. Voli mačke, jazz, punk, pivo i žene.
Kada si počeo da se baviš poezijom i odakle potreba da se izražavaš kroz nju?
Poeziju sam krenuo aktivno da pišem u drugom razredu srednje škole. Ortak Dušan je pisao rep pesme i pošto nisam znao kako da uklopim sve te stvari oko rimovanja i matrice, krenuo sam sa lirskim pesmama. Upoznao sam Peleta, izvrsnog pesnika. Dosta zrelijeg i disciplinovanijeg od mene. Čitao je sve na šta je nailazio. Pozvao me je na radionicu kreativnog pisanja u biblioteci „Milutin Bojić“ ali sam za prvi „čas“ doneo svoj početak romana „Ples mutnih novčanica“. Na savet Violete, mentora, promenio sam formu i do dan danas nisam završio roman.
O čemu pišeš i koje te teme najviše zanimaju?
Pišem o individualnim sudbinama kada moj život postane dosadan. Uvek tražim način da obično i monotono stavim u ruho čudnog. Zanimaju me ljudski sistemi razmišljanja, emocije kroz jednostavne gestove. Neuzvraćena ljubav. Imam barem nekoliko takvih pesama. Usamljenost takođe volim da preobratim u nešto pozitivno i ne toliko destruktivno kako nekada zna da biva.
Da li osmišljavaš koncept pesme unapred ili on nastaje spontano tokom stvaranja?
Pesme pišem kada se jedna reč stvori u sintagmi. Kasnije se iz te sintagme gradi spoljašnost. Stava sam da poezija treba da bude nešto između jezgrovitosti i hermetike sa jedne i otvorenosti čistih, jasnih slika i emocija sa druge strane. Balansiram i automatski napišem pesmu. Ne sređujem je odmah. Uradim to dva ili tri dana posle. I tako iznova i iznova.
Kako si počeo da čitaš svoju poeziju na pesničkim večerima i kako bi ohrabrio mlade ljude koji imaju strah da drugima prezentuju nešto što su napisali?
Slušajući pank i rok paralelno sa čitanjem, na primer, Tomasa Mana ili Tagorea, video sam to kao neku infantilnu povezanost sa tom kovanicom „sex, drugs and r’n’r.” Ta bina i mikrofon su bili oruđe i beg od običnog glupog života sa ocem, majkom, deljenje sobe sa bratom i slično. Upustio sam se u to slučajno i svaki put mi se sve više i više sviđalo kako drugi ljudi pišu. Atmosfera je poput klecavih kolena, publika uz piće dodaje na taj prividni naboj. Sve to je uticalo da nastavim sa javnim čitanjima. Mladima bih samo rekao „Go all the way, otherwise don’t even start.” Ne kažem da je neophodno javno čitati svoje pesme, ali ako se pojave tu i budu imali klecava kolena koja je svako imao, samo ću reći jedno veliko napred!
Šta je za tebe poezija i šta bi nam preporučio da čitamo?
Poezija je sve ono što vidimo i zavolimo, osetimo, dodirnemo, udahnemo. Ali nekada, kako bi u ovom postojanju makar za sekund više učinili trajnijim, onda se trudimo da za sve to nađemo najlepše ili nekad jednostavne, tople reči koje će osvetliti usamljene noći, tugu, odlaske i dolaske. Sav svetski kolaž bola i sreće. Uf, ovo zvuči baš čudno. Isecite ovo.
Preporuka za čitanje: Pol Polanski „Bokserske pesme” , Čarls Bukovski „Pisma 1 i 2“ , Vukašin Štreker „Američki košmar”, Dragana Mokan „Pustite im laganu muziku” , Nikola Lekić „Persson”, Bronjislav Maj „Takva sloboda”, izdanja i časopis PPM Enklava, Stanislav Baračnjak „Triptih od betona, umora i snega”.
Dejan Kanazir – Svemirski klošar
Ulice su rasčerečene i brze.
Lenj sam.
Pijem gazirani sok u izbušenoj trenerci adidasa.
Zlatni preliv preko prozora jer tako mi je napravljena kuća.
Zalazak. Umni zalazak.
Za carstvo svemirsko dajem propusnicu za ulične koride.
Umoran.
Jednog popodneva pre brojanja leševa, otići ću do ambara.
Unutra bbc dinamit i asošiejted pres brojčanik.
Poslednji zapadni modul.
Ukucavam brojke na tajmer.
Sa pet hiljada dinara u testamentu.
Katapultiran u svemir zbog dijaloga u kafanama na krakovima planete Zup.
Tamo gde nemam prijatelja mogu postati lovac na koncerte ili nešto novo.
Jer tamo su kuće od marmelade.
Sonja Jeremić
Rođena je 1991. godine u Beogradu. Godinama je izvodila svoje pesme u sklopu alternativnih pozorišnih i pesničkih događaja. Najveća želja joj je da bude pored mora – već duže i jeste. U nedogled je na putu i poezijom mapira svoj put. Igrom mi kaži – let (pobuna protiv neosetljivosti) je njena prva knjiga pesama koja je bila šest godina u nastanku.
Kada si počela da se baviš poezijom i odakle potreba da se izražavaš kroz nju?
Bavljenje poezijom je možda pregruba reč, nekako to ne vidim tako. Za mene je pisanje poezije došlo iz potrebe da kažem neke stvari za koje nema mnogo mesta u svakodnevnim razgovorima. Dalo mi je slobodu da to kažem na način možda neprilagođen svakodnevnoj komunikaciji.
Potreba za ovim vidom izražavanja je došla iz prezasićenja unutrašnjim dešavanjima koja su na razne načine neartikulisana, ponekad poput vriska, a pisanje pesama se javilo kao želja da se sve te misli ukrote i pomognu mi da sebi objasnim ono što me zbunjuje. Oblikovanje svega toga u pesmu koja je namenjena i nekom da je čita je trening odgovornosti i empatije prema drugom koji omogućava prelaz jedne individualne priče u nešto možda vredno tuđeg utrošenog vremena na čitanje.
Prve pesme koje sam napisala su bile u stihu, bilo je tu i soneta i raznih eksperimenata sa tradicionalnom formom koja me je u ranom srednjoškolskom periodu fascinirala. Taj period smatram korisnim zbog ispitivanja zvučnosti jezika, ali takođe i uzaludnim, jer to tek nije bila poezija. To nije bila moja forma, jer je ona diktirala sadržaj na mnogo nivoa. Ovaj period mi je bio jako koristan radi osluškivanja jezika i pronalaženja svog sadržaja koji je ubuduće diktirao samu zvučnost pesama uz određena naštimavanja.
O čemu pišeš i koje te teme najviše zanimaju?
Uglavnom pišem o ljubavi, neosetljivosti i budnosti, a sve to kao da dolazi iz neke neprestane brige za tim da nešto ne bude zaboravljeno, da ne padne u senku i pokvari se. Mnoge od mojih pesama meni predstavljaju neku vrstu mantri kako da ne budem indiferentna naspram svih brzih događanja oko mene. Predstavljaju pokušaj da ne budem pasivna naspram nepravdi koje ne moraju da budu samo nešto što se meni dešava. Nit koja se često provlači je želja da što jače osetim šta mi se događa bez straha od osude drugih, kao i možda naivna kvazi-mesijanska želja da se i drugi bore sa sobom na isti način i ne dozvole sebi da se ‘zapuste’ neosetljivošću.
Da li osmišljavaš koncept pesme unapred ili on nastaje spontano tokom stvaranja?
Nikad ne osmišljavam koncept unapred. Nekad napišem sve što mi padne na pamet, pa posle oblikujem. Nekad su u pitanju misli u slikama koje pažljivo osmatram, pa samo sa nekim unutrašnjim redom uspem da ih iz prve artikulisano napišem, ali to je retko.
Kako si počela da čitaš svoju poeziju na pesničkim večerima i kako bi ohrabrila mlade ljude koji imaju strah da drugima prezentuju nešto što su napisali?
Moje prvo javno izvođenje pesama koje sam napisala je zapravo bilo u pozorištu. Prvo u predstavama-prezentacijama u školici tadašnjeg Ansambla Miraž u prostoru Aps Art-a i u Rex-u. Posle u Plavom pozorištu, kao deo ličnih tekstova određenih radova. Sve ovo mi je dalo samopouzdanje i otkrilo moć javnih izvođenja. Prvi nastup na večerima poezije je spontano bio na Poezinu u Casa Garcia-i. Sa Poezinom mi je i značajan nastup na festivalu Dev9t, a posle su usledile večeri Pet Minuta Pažnje, Na Sav Glas i svuda gde mi se učinilo zanimljivim. Nekoliko godina sam redovno nastupala svakog meseca, to je bila neka moja samoprovera koliko sam na tragu sopstvenog puta. Kada sam završila prvu zbirku, počela sam sama da organizujem nastupe sa njom, želela sam da posetim i druge gradove, pa sam samostalno išla u Sarajevo, Rijeku, Zagreb i pronalazila prostore ili večeri koji su mi se svidele za to.
Iako ne volim uopštavanja, svakome bih preporučila ovo iskustvo, jer predstavlja jedan od načina pomeranja sopstvenih granica i jednu veliku bitku sa samim sobom u koju ne treba ulaziti anesteziran, već se uplašiti i drhtati i izaći sa nekim iskustvom koje može da produbi i samu pesmu koja se izvodi, ako smo spremni na dodatni momenat iskrenost i surovosti prema sebi.
Nekada je lakše i neprimetno prođe trenutak kada lažemo sebe u pisanju, ali kada se vidimo u trenutku kada to radimo drugima, to može biti veoma važno. Polazim od toga da se laži mene same ne tiču i zašto bi onda bile zanimljive bilo kome da ih sluša ili čita. U svakom slučaju, javni nastup bi trebalo da bude oslobađajuće iskustvo, pogotovo bitno za one introvertne trenutke života, jer daje neku vrstu zdrave drskosti gde se manje obaziremo na to šta ljudi misle o nama. A tada i sami sebe manje ozbiljno shvatamo, igramo se. Gubimo na težini teskobe kojom smo možda preopterećeni. Ali ovo svakako ne uspe svaki put.
Šta je za tebe poezija i šta bi nam preporučila da čitamo?
Poezija je za mene pobuna. Pobuna protiv neosetljivosti i pokušaj pamćenja i mapiranja jednog individualnog puta. Preporučujem „Pisma mladom pesniku“ od Rilkea.
Sonja Jeremić – Hodaj sa vodom
crni vazduh
luči crne žuči
tvoj su beleg
— nameštam usne
da udahnu
(nemaju šta)
odluči se za vodu
voda je prilagodljiva
rastvara i kiselinu
— ne stidim se hoda
sa nedrima vode
(vazduh je preoštar)
pogledaj sipe
imaju tri srca
i isuviše gustu krv
—izdišem vazduh straha
sopstvene atmosfere
(rađa se crni vakuum)
jednim ritmom kontrakcija
kiseonik ne može
da dopre od mastila
— imam strah od riba
gledaju vodu u oči
(dok ispiraju krv)
mala sipa se izborila
za još dva srca
da bi živela
Mina Vasović
Mina je studentkinja Filološkog fakulteta u Beogradu. Rođena je 30. oktobra 1997. godine u Gornjem Milanovcu, gde je odrasla i provela najspokojnije godine svog života. Aktivistkinja je Omladinske grupe Beogradskog centra za ljudska prava. Poeziju i svoju sposobnost da je piše je otkrila nedavno. Istražuje temu mentalnog zdravlja mladih u Srbiji.
Kada si počela da se baviš poezijom i odakle potreba da se izražavaš kroz nju?
Poezijom sam počela da se bavim spontano i gotovo neprimetno, pre oko godinu dana. Jednog teškog dana sedela sam na stepenicama u četvrtom bloku Studenjaka, između prvog i drugog sprata. Sećam se da me je bolela desna šaka. To je ta neka fora koja mi se dešava dugo. Kad god me udari nalet emocija, uglavnom tuge i melanholije, ali onako me baš obori, zaboli me desna šaka. Nije ni da zaboli, ne umem to da objasnim. Trni, boli, peče. Tako je bilo i tog dana. Znam da su osećanja ozbiljna kad mi šaka reaguje. Ovog puta je ona prirodno uzela telefon i počela da kucka nešto što će nakon tri minuta postati moja prva pesma.
Mislim da je potreba za izražavanjem kroz poeziju nastala zbog nedostatka prostora u meni koji bi skladištio sve te impresije i osećanja. Onog trenutka kad mi je svet postao previše, javila se potreba za njom. Sve do tad nisam znala da ja to umem.
O čemu pišeš i koje te teme najviše zanimaju?
Rekla bih da pišem o trenucima. Inspiraciju dobijem neočekivano. Jednom sam je dobila dok sam prelazila pešački prelaz. Ne bih mogla svoje pesme tematski da delim. Možda bih jedino mogla da ih podelim na one čija je osnova tuga, i na one čija je osnova ljubav.
Mislim da mi se nikad nije desilo da osmislim koncept pesme unapred. Neretko mi se desi da ona nastane u jednom dahu, kao i moja prva pesma. Do skoro sam se vodila time da pesmu ili napišem u jednom dahu, ili nikako. Vremenom sam počela da ih malo drugačije pišem. Možda mi kroz glavu prođe jedan stih i njega zabeležim. I onda samo prirodno nastavim dalje. Ali i dalje mi se dešava da ih napišem u jednom dahu, i te su mi obično najdraže. Na njima uglavnom ne radim dalje. Ostavim ih da budu takve kakve su rođene.
Kako si počela da čitaš svoju poeziju na pesničkim večerima i kako bi ohrabrila mlade ljude koji imaju strah da drugima prezentuju nešto što su napisali?
Prvo pesničko veče na kom sam čitala nešto svoje bilo je „Mladi i zeleni“, prošlog leta u Topolskoj. Na Fejbuku sam videla događaj i pomislila kako bih mogla da probam. Sećam se da je u opisu pisalo nešto tipa da nema kriterijuma, svako je dobrodošao da čita. To je bilo baš kul i ohrabrujuće, cenim to kod njih. Bilo je leto u Beogradu, dosta vremena sam provodila sama, pa sam i sama otišla na veče i upoznala gomilu divnih ljudi. Zapravo sam čitajući na pesničkim večerima i skontala „ej, pa ja stvaram poeziju“. Pre toga nisam bila svesna.
Možda je najbolje slušati sebe i osetiti kad je pravi trenutak za tako nešto. Po mom mišljenju je strava i kad pišeš, a ne deliš to sa drugima, ili ne čitaš javno. To je hrabro. Nije ti potreban neko drugi kako bi ti rekao da je tvoja poezija takva i takva, nije ti potrebna potvrda. Isto tako je kul i kad je deliš sa drugima, onda je svako može tumačiti na svoj način. Probajte, povedite nekog svog sa sobom, popijte koje pivo pre čitanja, možda upali.
Šta je za tebe poezija i šta bi nam preporučila da čitamo?
Poezija je za mene oličenje večnog nemira i ljubavi. Još uvek učim kako da uz njenu pomoć izdahnem sve ono neopisivo, ono što prouzrokuje zaustavljanje daha, drhtanje grudi ili bol u desnoj šaci. A poezija su i neki ljudi.
Preporučila bih pesme Milene Marković i Bukovskog. Pretpostavljam da je dosta ljudi upoznato sa Bukovskim i njegovom poezijom. Meni je njegova pesma „U ovom kavezu rođene su neke pesme“ himna života, smisao života u stihovima. Tako nešto bih volela da kažem svojom poezijom. Milenina poezija je hrabra i moćna. Druga himna života mi je njena „Daj mi daj mi“ To je to, oni su sve rekli.
Mina Vasović – draga neurozo
vezala sam kosu u turban pažljivo uvijen mokri peškir
zamislivši da je duga kao onda kad bih se sa kratkokosim
drugaricama iz vrtića pravila velika
vaške nam nisu mogle ništa duksevi dugih rukava krasili su naše glave
poput dugih vlasi ništa se nisam promenila samo njih nemam
sa turbanom na glavi bile smo tu nas dve u ogledalu nas dve ogoljene
nas dve najranjivije nas dve sirove raširenih zenica suženog vida
ružičastih usana prokrvljene sluzokože višeslojnih kapaka
sa štitom od belog mesa koji prekriva vrat i ramena
ne možeš mi ništa svete šta ja mogu sebi
jer ja ti se plašim ja ti se prijatelju plašim
ružičasta boja je boja straha obrati pažnju kad se sretnemo
sledeći put traži nešto ružičasto u meni pogledaj me u ogledalo
dodirni mi usne dobićeš plih poljubi mi usne izgorećeš
jer ne možeš mi ništa svete šta ja mogu sebi
r a c i o n a l n a bića mi smo racionalna bića ponavljao bi doktor
karikiranim glasom
racionalna, malo sutra!
ukloni loše, radi na sebi, preobrati se, malo sutra!
i šta nam onda ostaje? ništa, doktore onda ne ostaje ništa
onda vas nema u ogledalu i sve je lepo a iz lepog ne nastaje
ništa možda deca ali ne i pesma da smo zaista racionalni
ne bi bilo poezije oh, kakva šteta treba slaviti svoju neurozu
ne znam ko bih bila bez nje
znam da ne bih bila ovde
Stefan Gašić
Rođen je u Beogradu 1993. godine. Studirao je svetsku književnost, a jedan je i od članova Književnog društva Orfisti. Radi u digitalnoj marketinškoj agenciji „Žiška“, bavi se fotografijom, videografijom, digitalnim medijima i uličnom umetnošću. Njegova prva zbirka poezije „Janusovi otvori” dostupna je onlajn.
Kada si počeo da se baviš poezijom i odakle potreba da se izražavaš kroz nju?
Sigurno ima više od deset godina kad sam prvi put napisao pesmu. To su bili oskudni počeci, i dosad se sam stil pisanja, kao i odabir tema, mnogo puta transformisao. Potreba za izražavanjem je ključna kod čoveka kao misleće životinje. Poezija je, dakle, jedan od alata za izražavanje, i često se rado koristim tim alatom pre no drugim, u potrebi da zabeležim sebe u datom trenutku.
O čemu pišeš i koje te teme najviše zanimaju?
Moje pesme su često odraz krajnosti emocija, hiperbola dominira kao figura koja takva stanja izražava, često u kombinaciji sa groteskom. Pobude iz kojih ti stihovi nastaju su uvek one koje me teraju da se osećam kao sateran u ćošak. Srećan čovek ne piše poeziju, ili makar – takva poezija ne ostavlja trajne tragove kod čitaoca. Cilj jeste katarza, pročišćenje od tih emocija kroz ponovno proživljavanje.
Da li osmišljavaš koncept pesme unapred ili on nastaje spontano tokom stvaranja?
U praksi i jedno i drugo. Uvek postoji okvirni koncept jer pravim zbirku sa ciljem da ima određen broj ciklusa, da svaki od njih ima sopstveni narativ i likove, ali da se isto tako uklapa u celinu. Međutim, neke pesme su nastale odvojeno, i tek kroz posebne procese odlučujem da ih uklapam, što rezultuje u njihovom drastičnom menjanju, potrebno je da im se potpuno promeni sam stil, često i većina stihova, da bi se uklopili u novo okruženje, gde koegzistiraju sa ostalim pesmama.
Kako si počeo da čitaš svoju poeziju na pesničkim večerima i kako bi ohrabrio mlade ljude koji imaju strah da drugima prezentuju nešto što su napisali?
Takođe je počelo još pre deset godina, od nekih skromnih književnih radionica, do učestvovanja na skupovima nekadašnjeg književnog društva „Orfisti” koje je umnogome uticalo na moje stvaralaštvo, i onda spajanja sa ostalim ekipama sličnog kova. Moja poezija često sadrži performativni karakter, jer su mi zvučnost i ritam bitni u tekstu. Trema postoji uvek pred sam nastup, nikad tokom izvođenja: to može biti utešno ljudima koji bi hteli da nastupaju javno. Ali ako ne vide da na bilo koji način javno čitanje poezije može da pomogne njima i njihovom tekstu, onda možda i ne treba da troše vreme.
Šta je za tebe poezija i šta bi nam preporučio da čitamo?
Poezija je poezija je poezija je poezija.
Uvek dosađujem ljudima da čitaju zbirku „The Awful Rowing Toward God” od En Sekston, njoj se vraćam svakodnevno. Od domaćih autora, uvek aktuelan jeste Zlatko Stevanović sa svojom angažovanom, meditativnom zbirkom poezije „Dnevnik u osam”.
Stefan Gašić – Oda grčkoj kurvi
Symmetry, dear Steinman.
„It’s time we did something about symmetry. . .“
S. Steinman, Medical Pavilion Audio Diaries
Lepota je strašna bolest
Ona priziva dokone i ohole da se zakače na vaše pore
Tankom sisaljkom izvuku sve slatke sokove
Naša su tela minijaturne distopije
Olupine na smetlištu
Ali ništa ne može tako brzo da opije
Poput rascvetane zečije usne
Dajte mi krivonoge kučke
I njihovim hodom popločaćemo vijugavi put do Spasenja
Moje srce kljun ptice proboden špricem
Moje lice uvojak repa lisice pri dnu bodljikave žice
Žudim samo za slomljenim karlicama
I licima koja nisu nalickana već blagosiljana masnicama
Onaj koji ne voli izobličeno
Uvek će nas želeti samo zbog oblika mišića i mesa
Nikad zbog tragova koje je sudbinski podarila lepra
Ostavi po strani snove o 7-procentnoj telesnoj masti
Nek vulkan-jezici otekli od previše soli zadoje tvoje apetite
Zadovoljene su šake pune celulita
Moja pluća Plastične kese sa deponija meksičkih favela
Moja creva Ukočen kostur u gepeku Volkswagen bube ‘68
Zanemari kamenac na kecu
I slomljene sedmice koje iznutra rezbare obraze
Zanemari pucketajuće koleno koje zaskiči
Kad god mu se približi vozilo u petoj brzini
Neka nas ponosno nadraže ožiljci carskih rezova
Naslage između pršljenova
I duboke brazde strija po butinama
Ova trošna izmorena tela postaće lep prah
I tada niko neće moći da nam nađe zamerke.
Fotografije: pexels. com, privatna arhiva
0 Comments