Na Letnjoj sceni Beogradskog dramskog pozorišta u vikendu za nama premijerno je odigrana predstava „Tiho tiše”, po tekstu Milice Radojčić i u režiji Ane Janković. Namera predstave je da pozove na preispitivanje mitova o silovanju, patrijarhata i, uopšte, položaja žene u društvu u kome se seks i silovanje koriste kao sinonimi, u kome „ne” i dalje znači „da”.
Dramaturškinja je Teodora Marković, scenograf Bojan Kaurin, kostimograf Jovan Cvetković, koreograf Aleksandra Arizanović, kompozitorka Duda Buržujka, a autorka songova je Sajsi MC. Na sirov i ogoljen način, predstava poziva publiku da preispita kolektivnu i društvenu odgovornost, ali skreće pažnju i na vršnjačko i seksualno nasilje, veoma autentično i upečatljivo.
Sa Milicom Radojčić, autorkom teksta po kome je nastala predstava „Tiho, tiše”, razgovarali smo o inspiraciji za nastanak ovog dramskog dela, saradnji sa Anom Janković i buntu koji nastaje tokom i nakon gledanja ovog pozorišnog komada.
Autorke plakata: Anja Dukić i Andjela Tončev
Predstava je nastala u okviru projekta „Novi glasovi Beogradskog dramskog pozorišta”. Da li su tekst i tema nastali tokom rada na projektu ili si već i ranije imala ideju da se baviš ovom temom?
Dramu „Tiho tiše” sam napisala na završnoj godini studija, tako da, sve nastaje ranije. Konkretna inspiracija za bavljenje temom mi je došla nakon gledanja filma „Belladonna of sadness” (1977.) koji je u meni pokrenuo određenu vrstu bunta. Rediteljka Ana Janković je prepoznala potencijal i „zaoštrila” stvari, učinivši taj bunt snažnijim.
Kako je došlo do saradnje sa Anom Janković?
Anu sam prvi put srela u jednoj od mračnih vežbaonica FDU-a. Krišom sam pušila i posmatrala kako priprema jednu od svojih ispitnih predstava, jednako sirovu kao „Tiho tiše”. Moj omiljeni žanr je horor i oduvek sam htela da sarađujem sa nekim ko ima sličnu vrstu senzibiliteta. Tražili smo reditelja ili rediteljku koja ima dovoljno smelosti da režira „Tiho tiše”. Imala sam sreće, Beogradsko dramsko pozorište nas je spojilo.
Zbog čega je došlo do odstupanja od originalnog teksta? Šta je iz njega izostavljeno, dodato ili izmenjeno?
Suština teksta je ostala ista. U drami je veći fokus na likovima i njihovim odnosima, dok u predstavi postoji prvi deo koji je dokumentarni, to su priče rediteljke i glumaca na temu seksualnog nasilja, a drugi deo predstave je moj tekst „Tiho, tiše”. Najdrastičnija intervencija je sam kraj. U mom tekstu nije došlo do penetracije prilikom seksualnog napada, a rediteljka je to pojačala do brutalnog silovanja. Takođe, u predstavi postoje različite forme kao što su stendap, kabare, songovi, plesne sekvence.
Do odstupanja od teksta je došlo jer je Ana htela da postoje dva dela predstave. Prvi, dokumentarni, u kom je objašnjen kontekst i modeli koji su formirali nju i glumce, dok je „Tiho, tiše” odgovor drugom delu, posledica u nekom smislu. Prvi deo objašnjava kako je priča „Tiho, tiše” verovatna i moguća danas, koji je kontekst koji to omogućava. Veliku zahvalnost dugujemo dramaturškinji Teodori Marković na izmenama.
Zbog čega ste odlučili da predstava ima ovakav oblik?
Ani je bilo važno da fenomen kulture silovanja preispita iz različitih perspektiva. Šta je to kada se o silovanju pripoveda, šta je to kada se igra kao scena, šta je to kada se komentariše? Na koje načine to komunicira sa publikom u različitim formama? Kako publika reaguje kada je to samo priča koja se nekom davno desila, šta je to kada publika vidi haljinu u kojoj se to rediteljki desilo, a šta je to dok publika svedoči silovanju koje se odigrava pred njima? Da li je menjanje forme u vezi sa preduzimanjem odgovornosti publike?
Da li je tekst od početka podrazumevao i eksplicitne detalje ili se do njih došlo radom na predstavi? Kakve su bile tvoje prve reakcije kada si pogledala predstavu?
Neki bi rekli da tekst jeste eksplicitan, ali za mene koja sam proživela takvo detinjstvo, „eksplicitni” način ponašanja i jezik tinejdžera predstavlja svakodnevnu stvar. Ljudi odbijaju da poveruju u činjenicu da većina tinejdžera, nažalost, živi takav život. Od malena suočeni sa seksizmom, mizoginijiom i svetom droge. Tužno je što većina zauvek ostane zarobljena u tim stegama. Kada sam prvi put pogledala predstavu, znala sam da je to – to.
Da li si imala udela u odabiru glumica i glumaca? Kakve su bile njihove reakcije na prvo čitanje teksta?
Dok sam pisala tekst, razmišljala sam o tome ko bi od glumaca čiji rad poznajem bio odgovarajuć. Anin izbor i moje ideje su se poklopile, tako da glumačku podelu čine Čubrilo Čupić, Aleksandra Arizanović, Anja Ćurčić, Jana Milosavljević, Veljko Stevanović i Nikola Đorđević. Prvo čitanje je potvrdilo moja nadanja, jezik kojim pričaju likovi im je prirodno legao.
Predstava publici nudi priliku da se uključi komentarima i reaguje na određene scene, čak i da napusti salu ukoliko joj u nekom momentu postane previše mučna. Kakva su iskustva sa dosadašnjih izvođenja, kolika je njihova tolerancija na provokaciju temom (ali i scenom) silovanja?
Publika je svakog dana drugačije reagovala. Bilo je dana kada bi dosta njih napustilo salu, bilo je suza, napada panike i besa. Na jednom izvođenju niko nije izašao. Dobijali smo aplauz na, po meni, čudnim mestima, na kojima bi ljudi trebalo da ostanu „smrznuti”, što je jako zanimljivo i svedoči koliko nam je ova predstava potrebna kao društvu. Nakon što bi se završila predstava, ljudi bi izlazili sa osećanjem šoka, puni pitanja vezanih za temu. Predstava je podstakla ljude na razmišljanje, što nam je i bio cilj.
Predstava ima starosno ograničenje (nije namenjena maloletnim osobama), iako se tvoj tekst bavi šesnaestogodišnjacima. Osim toga, Sajsi je u pozivu na pretpremijeru napisala da za nju „treba imati želudac”. Šta bi ti rekla, kome je predstava namenjena i ko treba da je pogleda?
Predstava je namenjena svima, a pogotovo ljudima koji imaju svesni uticaj na maloletna lica – roditeljima i prosvetnim radnicima. Vršnjačko nasilje se zanemaruje, a problem se rešava na pogrešan način.
Prikazano je i vršnjačko nasilje – koliko ti je bilo teško da obuhvatiš sve važne, a istovremeno i teške teme, tako da priča svakog lika bude višeslojna i da nijedna od njih ne prođe neopaženo?
Bilo je lako, s obzirom na to da smo i rediteljka Ana i ja proživele takve stvari. Priča svakog lika mi je jako poznata, sve to sam srela i srećem u svakodnevnom životu.
U tekstu se baviš i kritikom medija i načina na koji oni izveštavaju o seksualnom nasilju, ali takođe kritikuješ i njihov odnos prema ženama koje su dospele u žižu interesovanja nakon što su to isto nasilje prijavile. Kakav je tvoj utisak, da li misliš da su mediji koji to rade uopšte svesni odgovornosti koju bi trebalo da imaju kada se bave ovakvim temama?
Određeni mediji se vode logikom da je publicitet, a sa njim i zarada, bitnija od psihičkog zdravlja pojedinca i same publike koja je svakodnevno pod uticajem takvog načina izveštavanja. Služe se zastarelim sistemom, bez želje za promenom ili pronalaskom boljeg načina.
Predstava postavlja i pitanje kolektivne odgovornosti društva koje, čini se, daje podstrek kulturi silovanja. Zbog čega ti je bilo važno da se baviš i ovim pitanjem?
Lično sam se često susretala sa pogrešnim stavovima i gomilom toksičnih naslova vezanih za seksualno nasilje. To mi je pokrenulo pitanje odakle potiču takvi stavovi. Pokušali smo da kroz mali gest – predstavu „Tiho tiše” damo otpor i probudimo bunt. Nažalost, svesna sam toga da sama predstava nije dovoljna, potrebno je mnogo više kako bi se podigla kolektivna svest u našoj zemlji. Ali, i mali bunt je bolji nego nikakav.
Predstava svakako podstiče na dijalog i sigurno je da niko sa iste neće otići ravnodušan. Da li je to ono što ste želele da postignete ili ipak postoji neka univerzalna poruka koju predstava šalje?
Univerzalna poruka i osećaj koji predstava treba da prenese je – bunt. A sa tim i gomilu pitanja koja vode do istog.
Autorka fotografija: Foto/Net – Ana Paunković
0 Comments