Matori, ne možeš da sviraš brz tempo ako nisi opušten, prosto, čuće se forsiranje i brljotine. Dve najveće zamke u životu su ego trip i mrtvi uglovi, iz toga se ne možeš izvući ukoliko ne možeš da sagledaš širu sliku…
Koga ili šta ti je najdraže da vidiš na svirci?
-Jako je to čudno, dešavalo se na primer, jedanput je bila riba na svirci, zablejala malo ovo ono, i otišla, ali dok sam ja cepao(ovo je bio fank,ne džez), ona je bila oduševljena time, i ja sam to skapirao, i kako je stajala blizu mene ja sam svirao zatvorenih očiju, ali sam je sve vreme osećao, kao da me nesto vuče ka njoj. I na kraju sam ispao totalni ljakse i zaleteo se posle svirke na nju kao vo, gde je ona bila iz fazona čekaj druže nismo se ni upoznali i zapalila. Ali dobro, sreli smo se posle nekog vremena i stvarno sam joj se izvinio. To mi je bio neverovatan osećaj, ne možeš da budeš sa ortacima na tu foru… Opet, kad je tu neko ko ti je blizak, to ti jako znači, i postoji nešto što ti daješ svim tim ljudima. Ali generalno, kad je muzika u pitanju, u većini slučajeva ne postoje ti spoljašnji faktori, naročito socijalni , koji se ja trudim da izbacim, jer ne želim da nosim na binu sa sobom gomilu socijalnog tereta. Na primer, devojka mi je tu, i priča sa onim baticom tamo, a ja sviram solažu… Mislim jesi li ti lud matori, koga bole, mislim ako nosiš taj socijalni momenat na binu, nema šanse da, nema šanse da čuješ bend, samo čuješ svoj inner voice koji je u fazonu: Jaooj matori, Vidi! Ili se dešava socijalni pritisak tipa :Samo da iskidam, da ne zajebem, moram da ošurim jednako kao ovaj batica koji svira sa mnom! Matori ne može ništa na silu, ne možeš da sviraš brz tempo ako nisi opušten, prosto, čuju se forsiranje i brljotine.
Koje su poslednje pripreme koje obaviš pred svirku?
-Nema nekih preteranih priprema pred samu svirku. Bitno je pristupiti probama ozbiljno i odraditi ih praktično. Može da se dune i na probi, ali tek kad se urade najbitnije stvari. Kada dođemo u lokal i odradimo sve pripreme, postavimo binu, na primer Strogi Centar, nema nikakvog stresa, nema nikakvog cimanja. Ja uglavnom kuliram tih sat vremena pred svirku, cirkam piće i tako. Pripreme se događaju konstantno, imaš probe, znaš temu, nauči je, na bini nema opravdanja. Jedino što pokušavam da mi se desi pred sam izlazak na binu je fokus i sigurnost ako najavljujem bend. Neki ljudi imaju problem da kažu: Ovu fenomenalnu stvar je napisao naš bubnjar taj i taj. Moraš da imaš sigurnost kada se obraćaš masi, a ja vidim da neke moje kolege nisu u dodiru sa tom pričom. Takođe pokušavam da ostvarim dah, pošto je sviranje mog instrumenta disanje, uzmem par sekundi da to uradim kako treba, odredimo tempo da bi to bilo stabilno sa dve noge na zemlji, i onda ta svirka moze da bude odlična.
Kada najbolje sviraš, šta te najbolje dovodi u stanje da pokidaš na svirci?
-Uvek sam pokušavao da emocije koje imam najbolje prenesem na bini, i uvek pokušavam da se dovedem u taj zen iz situacije kad je stvarno kidalo na bini. Nekad mi je teško jako da dođem do njega. Pitanje je tu koliko ti zapravo možeš da se smiriš i iskuliraš to što te muči u tom trenutku, jer ta emocija može biti vrlo pozitivna stvar pri sviranju. Iskrene emocije i socijalni faktori ti mogu praviti problem pri sviranju ili snimanju, i sad, ja nekad mogu manje, a nekad mogu više da se nosim sa tim. Najbolje sam u životu kada mogu da pokupim od kolega taj zen koji sam osetio da su oni u tom trenutku ostvarili na bini i da se priklonim njemu, da i mene inspiriše. I onda mogu da izbacim sve. Ali na primer pre neki dan sam osećao baš jak nalet emocija na probi i mislio sam: Sad, sad ga izbaci! Nije izašlo do jaja, izašlo je sranje. Moj saksofon je bukvalno hteo da eksplodira, jer sam ja ubacio previše vazduha u njega, preforsirao sam ga. Moraš da budeš opušten, svi znamo taj bluz da osetimo, ali ne može sve odjednom.
Kako si sebi obezbedio prostoriju za vežbanje na akademiji, s obzirom da se ne školuješ tamo?
-E, gledaj sad ovo, lagao sam! Ja sam došao na akademiju i tamo je moj drugar vežbao bubanj preko letnjeg raspusta i ja sam se njemu jako često priključivao, jer taj džez odsek ima dve sobe, on je vežbao u velikoj, a ja u maloj. Moj ortak je uzimao ključ, i verovatno je portir mislio da smo obojica studenti, uvek smo se upisivali kod njega, ali nam nikad nije tražio brojeve indeksa, tako da su oni tripovali da sam ja tu stvarno student. I onda je posle nekog vremena bila situacija da neko nije vratio ključ, i, kad sam ja došao portir je krenuo da me ispituje koja sam godina, gde sam ja skapirao da moram da blefiram i rekao sam da sam prva, i on mi onda kaže ajde samo molim te prenesi profesoru da mi da spiskove studenata sa prve godine pošto ih nemamo. Na kraju je došlo do toga da sviram sa profesorom, i mnogo mi je pomogao u životu, i mislim da i on stvarno ceni što slušam njegove savete i radim na sebi na pravi način. Ali sada imam svoju prostoriju, nisam više na akademiji, mnogo ljudi prolazi tuda i tanki su zidovi pa ne mogu da ostvarim fokus.
Da li misliš da je danas neophodno da osoba izuči muzičke škole da bi se uspešno bavila muzikom?
-Ne, ali nije baš tako. Ipak je muzička škola kolektiv koji je jako obrazovan i koji je tu da nas inspiriše. Ja ne idem u školu i nisam nikad išao. Kad sam otišao kao klinac u jednu muzičku školu da se upišem rekli su mi da nisam talentovan, znači nisu me prihvatili. I od tog dana ja nisam više razmišljao o tome, krenuo sam da se bavim sportom, a gitaru sam krenuo da sviram tek u osmom razredu, i to sam hteo sam da učim ali mi je ćale rekao da će da mi organizuje časove kod profesora na svake dve nedelje. To je bio Vlada, moj prvi profesor. Kasnije sam krenuo na časove kod mog gurua Dude Bezuhe, to je bilo kad sam vec naučio osnovne stvari kao na primer A mol i E dur. On je tome prišao sa druge strane, muzika nije tehnika, iako je značajno da si potkovan teorijom, treba to da znaš, ali muzika je nešto drugo. On je meni objasnio šta znači opustiti se i izraziti se, naravno uz uslov da vladaš time na tom nivou na kome ti je potrebno. Tako da, nije neophodno, ali svako mora naći sistem po kome će da se edukuje i kako sebi da priušti dovoljno znanje i tehniku da može da izvede neke stvari. Naravno da mora da bude motivisan da to radi i da je poželjno da imaš ljude sa kojima ćeš razmenjivati muzičko znanje.
Da li planiraš da se dalje muzički usavršavaš školovanjem?
-Pa iskreno da ti kažem imao sam planove, čak sam i otišao u Holandiju na akademiju u decembru prošle godine, upoznao sam profesore, raspitao se za stipendije, hteo sam da izadjem na prijemni, ali znaš šta, kad sam dobio te ugovore za sviranje na brodu, shvatio sam da želim da se osamostalim i nadjem neki svoj način, tako da mislim da se to neće desiti, iako sam i dalje u kontaktu sa nekim od tih profana iz Holandije. Sistem mi deluje izuzetno nepraktično, za mene barem, jer sam lenj za određene stvari, i kad bi me neko terao nešto da radim, ja ne bih mogao. Ali imam svog profesora koga pitam za sve što me zanima da mi objasni. Na primer, skoro sam napravio tromesečni plan šta da vežbam i pao sam u depresiju jer sam shvatio da ne napredujem kako sam mislio da ću, čak sam imao utisak da lošije sviram. Izgubio sam širu sliku, zapostavio sam rad na tonu i slušanje. Otišao sam kod njega jer sam znao da mi to treba i da će mi on tačno reći šta ne valja, jer ja to nikad sam ne bih mogao da vidim, i tu stupa na scenu moj profan Luka Skajvoker Ignjatović. Čim me je čuo kako sviram rekao mi je da ne radim na tonu, i pre nego što sam mu rekao za taj moj plan, on mi je rekao da sada treba da vežbam samo ton i pokazao mi vežbe, gde sam ja odmah shvatio na šta je mislio i šta fali mom sviranju. Radi se o projekciji zvuka, koja važi kod svih instrumenata. Način na koji ti sviraš je kombinacija svih mehanizama koji učestvuju u tome, u mom slučaju i dijafragma i usni i govorni aparat i način na koji pritiskam i način na koji razmišljam, i tome ne možeš da pristupiš tehnički, već nekako meditativno. Moraš da osetiš taj proces jer je tehnički jako zajebano doći do njega, da je svaki ton dobar itd. Dakle projekcija zvuka bi značila da tvoj ton ima širinu tako da te jednako čuje svaki čovek u prostoriji, odnosno ako je zvuk širok on će više puta rezonirati o zidove i ispunjavati prostoriju. Kada sam izašao iz tog tromesečnog plana vežbanja setio sam se da moram da vežbam sve stvari podjednako jer u suprotnom gubim širu sliku.
Kako ti je pri sviranju saksofona pomoglo to što si prethodno znao da sviraš gitaru?
-Sviranjem gitare neke stvari su ušle u moje uši. Pre svega razvijanje sluha, a gitara i saksofon su slični instrumenti, što sam i ja krenuo da shvatam, pa su prve stvari koje sam skidao na saksofonu bile neke pentatonske skale koje su mi ostale u ušima jer sam svirao gitaru prvobitno. Najbolje što sam dobio iz prelaska na saksofon je druga perspektiva, odnosno perspektiva soliste, prosto je drugačije. Isto je i kada pređeš sa gitare na bas, ne možeš da sviraš hiljadu tonova, u pitanju su dva tri tona koje ti na hiljadu načina mozes da ubaciš u gruv i dobiješ neki drugi trip. Promena perspektive me je takodje naterala da prestanem da lažem sebe jer je to zamka u koju možeš veoma lako da upadneš, taj ego trip kompleks. Shvatio sam da je isti kurac, svirao ti obou, harfu ili gitaru, muzika je muzika. Zato je značajno da slušaš različite muzičke žanrove. Ja najmanje slušam saksofoniste, a na primer ložim se na bubnjare pa mi se desi da slušam ceo album samo zbog bubnja, posle čega idem ulicom i tripujem se da sam bubnjar dok mlatim rukama kroz vazduh.
Kako si upao u priču sa džez muzičarima, iako nisi iz tog sveta prvobitno?
-Posle jedno šest meseci sviranja saksofona shvatio sam da mi treba neko da mi objasni pre svega kako se duva u saksofon, jer sam sve u sviranju loše postavio. I onda sam pozvao Ljubu Paunića, saksofonistu iz Bigbenda, koji je velika faca i moj jedini privatni profesor saksofona. Dolazio sam svakog petka u Pticu gde je on ranije imao nastupe sa Mišom Blamom, dva sata pred njihovu svirku. Tu smo radili uglavnom tehnikalije, Ljuba mi je objasnio kako se drži i duva u saksofon, najosnovnije stvari. Ja sam pokušavao da talasam i sviram neke svoje fazone, ali me je on sekao u korenu, i hvala mu na tome, stalno me je vraćao na duge tonove i smor vežbe. Onda sam ja svaki put posle probe sam sedeo u odvojenoj prostoriji i slušao njegov kvintet kako svira, i to je u meni probudilo te prve emocije i inspiraciju. Ti ako imaš inspiraciju i spreman si da se boriš za sebe imaćeš i motivaciju, tako da mi posle toga nije bio problem da vežbam duge tonove.
Da li misliš da se može uspeti u svetu muzike isključivo sopstvenim radom? Da li planiraš da pališ negde preko u potrazi za boljim džemovima?
-Apsolutno mislim da neko može uspeti svojim radom, jer ja gledam i ove mlade džez muzičare koji su toliko vredni i rade na sebi, i borim se i za njih i sve nas jer sam deo svega toga. Ne bi mi bio problem da uložim bilo koji napor da se podigne rejting muzike za neki minimalni procenat. To govorim o ljudima koji žive za to. A ako govorimo o ljudima koji žive od toga, moguće je ali verovatno jako tvrdo i moraš biti jedan od najboljih, i to nećeš živeti u nekom izobilju. Ja sam se rešio da svoj život podelim na dve celine, pošto se već isključivo bavim muzikom: Jedan deo života je od čega ću da živim i to je šljaka na brodu, što je preko, to mi mnogo znači jer te pare ovde nikad ne bih mogao da zaradim svirkom, i tamo sviram sve muzike, šta god mi traže, da treba da se skinem go na bini-skinuću se, bez problema, znači pravimo šou, skačemo, ludilo, i to prosto kapiram kao posao. Jako je bitno da to kapiraš profesionalno i da znaš kako da se ponašaš. Mnogi ljudi imaju otklon prema sviranju popa i hausa dva meseca. I ja sam ga imao, ali sam probio tu barijeru, svakako da ne mogu da nazadujem, jer i ta muzika ima hiljadu nekih fazona koje ako dobro iskoristiš mogu da ispadnu fenomenalni. Naravno da ne smeš da zaboraviš zbog čega ziviš i zbog čega to radiš. Bez obzira gde sam, svakog dana imam barem 4 sata vežbanja van nastupa.
Kakve svirke najviše voliš da sviraš?
-U zadnje vreme sam krenuo da kapiram koliko dobro mogu da se provedem kad sviram na brodu. Pre sam mislio da je to žanrovski orijentisano, na primer volim džez pa se neću dobro provesti budem li svirao neki drugi žanr. Nije tako. Kad sam krenuo da se krećem po drugim žanrovima na profesionalnom nivou, skapirao sam da nije uopšte fazon u tome koji se žanr svira, već je pre do ekipe ljudi i trenutnog raspoloženja, koliko mog toliko i njihovog. Bile su neke džez svirke koje su bile komplikovane i jako mi je bilo naporno dok sam ih svirao ali sam takođe bio i jako srećan dok se to dešavalo iako sam imao velike pritiske jer su bile u pitanju teške kompozicije, ali sve je na kraju ispalo kul i osećao sam se do jaja jer sam uspeo to da izguram. Opet, dešavale su se svirke koje su bile poprilično proste ali su nekako imale tu dobru energiju da mi daju. Nekad se desi da na brodu šou prođe toliko dobro da sam ja ceo sledeći dan ishajpovan, iako imamo svirke svaki dan. Uvek se trudim da kod sebe proizvedem taj osećaj. Takođe sam skapirao da mi shvatanje svega toga kao posao i gledanje na sat u toku svirke stvara pritisak, jednostavno mi je bolje da pokušam da udjem u tu atmosferu pa makar na silu, kako bi vreme brže prošlo i kako bih se opustio.
Šta najviše voliš da radiš nakon dobrog nastupa, i da li ti se dešava da se loše provedeš na sopstvenoj svirci?
-Kad su svirke dobre i kad je sve na mestu, budem do jaja raspoložen posle, ali se isto tako dešava da, iako je svirka bila dobra i sve se desilo kako treba, moje loše raspoloženje ostane u meni i posle svirke. Najčešće volim da popijem piće negde sam, ako sam loše raspoložen popiću ga gajbi verovatno, ili ću sesti gde me niko ne zna i gde mogu sam sa sobom da iskuliram. Desiće se i više takvih dana uzastopce ponekad, jednostavno dođe loš period. Izbegavam da pričam o nastupu i delim utiske sa ljudima posle istog, uglavnom dam kratak komentar, jer ne mogu da se setim svih momenata u toku nastupa, jednostavno je bilo toliko trenutaka i prošli su, zaboravio sam ih. Ukoliko se desi greška pri sviranju, tvoje je da je iskoristiš i napraviš od nje foru ili frazu i tako se izvučeš, nije greška nista loše. Vrlo je lako napraviti ritmički ili melodijski motiv od nečega što je izašlo bezveze koristeći samo sadašnji trenutak, i tako se miriš sa greškama a ne sudiš im.
Koja su mesta na koja ti odeš na neku dobru svirku?
-Mnogo volim da slušam profesore sa akademije, oni stvarno kidaju kad pricamo o džezu, i oni su svakog ponedeljka u Telmi. Pratim sve moguće džezove ali pratim i druge žanrove. Bio sam na svirci Makao benda, sa kojima idem na brod, ali oni sviraju baš house u novom Bitefu kad su ovde. Meni je ekstra to što kidaju, a ne zvuče kao dj, prave dobru atmosferu jednostavno, ne možeš da veruješ šta rade ljudi. Di Luna blues band, sa njima jako često sviram ali volim i da ih slušam, taj bluz koji oni sviraju stvarno vozi do jaja. Trudim se da ne unosim predrasude u slušanje nekoga, jer od svakoga možeš naučiti.
Gde si najredovniji sa nastupima, gde te možemo čuti na regularnoj bazi?
-U Strogom centru stalno organizujem džem sešn, gde ne sviram uvek ja, to smo u suštini prebacili sa Dorćol placa gde smo svirali letos. Ja sam na džem sešnima naučio da sviram, i jako sam bio smoren jer ih jedno vreme uopšte nije bilo u gradu, pa sam krenuo da odlazim na džez svirke i tražim od ljudi da odsviram jednu-dve stvari sa njima, ali osećao sam se kao bolid zbog toga. Ponovo sam obnovio saradnju sa Dorćol placom i nadam se da će ta ideja da zaživi, tj. da napravimo neki jazz session kolektiv, i voleo bih da to što pre počne i eventualno se osamostali jer ću ja sledeće godine biti na brodu mnogo više nego ove. Ja želim da se, dok traje taj džem džez sešn, razbiju te barijere da neko kida a neko tek uči, jer ti koji tek uče će doći do toga da kidaju ako se na pravi način posvete tome. A i oni što kidaju će imati priliku da nekog tamo nauče. Stvarno bih voleo da to zaživi jer ja bukvalno nijedan sešn nisam propustio godinu dana, i sve sam tamo naučio, pojaviće se i neki profesor i reći ti jednu rečenicu koja će te prevrnuti naglavačke, pa ti vidi šta ćeš sa njom. Taj kolektivan rad je zato jako značajan, i krećući se po džem sešnima i ovde i u inostranstvu skapirao sam da mi imamo nešto posebno u mladoj sceni, mlade ljude koji bukvalno eksplodiraju iz meseca u mesec jer su mnogo posvećeni tome, uče od svih ljudi i mnogo dobro kolektivno rade na sešnima.
Ko ti je bio inspiracija da shvatiš sviranje saksofona kao potencijalni životni poziv i kreneš sa ozbiljnim vežbanjem?
-Dakle zvao me je drugar Bonzi koji je upoznao nekog Rusa Sergeja kad je bio u banji, ispostavilo se da je lik jedan od najboljih saksofonista u Moskvi. Ja sam u tom momentu iz fazona sviram saks ribe se lože, mislim budala, totalno sam živeo u iluziji. I dolazi lik koji stoji ispred mene i kreće da šije na znaš kom nivou, znači nivo skila-maksimum. To je meni bila prekretnica, kada mi je bila potrebna inicijalna motivacija kod sebe da pukne ta varnica, jer sam tada bio niko i ništa u životu, mislim neki student ekonomije koji otaljava tu priču i parazitira kod matorih, kapiraš već. I onda sam skapirao tog lika, koji je samo svirao toliko iskreno i toliko dobro, i kidao je, tehnički je bio na maksimumu. Ja nisam znao šta da radim, vucarao sam ga kroz grad, vodio ga u Bigbend, spajao sam ga sa ljudima koji su njemu od koristi jer ja nisam bio. I tako smo nas dvojica blejali i on mi je dao samo jedan savet na kraju kad je odlazio u Rusiju: Vidim da si super klinac, loziš se i to, imam samo jedan savet za tebe. Moras da vežbaš, svaki dan, pet sati, sve vežbe! Pritom ja u tom trenutku ništa nisam vežbao duže od sat vremena. Posle toga sam prestao da sviram saksofon na pet dana jer mi je sve što odsviram zvučalo kao kurac i bio sam iz fazona ako ću da radim ovo radiću to kako mi je ovaj batica rekao, jer mu stvarno verujem, ili neću uopšte da radim. Počeo sam da vežbam pet sati dnevno i mislio sam da će mi trebati deset godina. Bajo, posle dve nedelje, kidaš, ne možeš da veruješ šta ti se desava, i onda se još više naložiš. Znači inicijalna motivacija se dešava jedanput u životu, a sve dalje je samo to da dopunjavaš bateriju i trošiš je. Velika je zamka kada pokidaš na svirci i misliš u super odličan sam- nikome se ne vežba kad je odličan, samo ti se vežba kad si sranje. Mnogo je zajebanije kad ti dobro ide nego kad ti loše ide. Kad si dobar prestaćeš da vežbaš i to je zamka, zašto ne bi nastavio da vežbaš bez obzira? Ako ti se ne vežba, nemoj, iskuliraj dva dana, ali nemoj da ideš da cirkaš i da vučeš koks, jer svi možemo da se oduzmemo i tripujemo se da smo ne znam šta. Dve najveće zamke u životu su ego trip i mrtvi uglovi, ukoliko ne možeš da sagledaš širu sliku toga šta ti se dešava.
Autor teksta: Gavrilo Mrđa
0 Comments